Foto: Hina, Index

U IŠČEKIVANJU rezultata referenduma koji bi po mnogočemu mogao označiti prekretnicu u povijesti Europske unije, bilo bi dobro podsjetiti se na uzroke koji su doveli do grčke krize, kao i neke od neizbježnih posljedica iste, bez obzira na ishod današnjeg referenduma.

Prije svega treba uočiti da slučaj Grčke nije ni po čemu jedinstven ili izniman. Istina je da je Grčka prva zemlja koja je dodirnula financijsko dno, ali pitanje je dana kada ćemo isti scenarij gledati u zemljama poput Portugala, Irske, Španjolske ili Italije. Financijski bankrot bilo koje od tih zemalja mogao bi označiti početak kolapsa kompletne EU ekonomije koja se temelji na povjerenju i kredibilitetu monetarne i trgovinske unije.

Neujednačena fiskalna politika

Jedinstvena monetarna politika u kombinaciji sa suverenitetom nad nacionalnom fiskalnom politikom (koja određuje visinu poreza i stopu javne potrošnje) pokazala se kao potpuni promašaj.

Ulaskom u eurozonu i osnutkom Europske središnje banke (ECB) sve države članice pristale su na jedinstvenu monetarnu politiku. Najizravnija posljedica te odluke jest da se sve države članice mogu zaduživati po istoj kamatnoj stopi. Tako se jedna Grčka nekada zaduživala po kamatnoj stopi od 18%, da bi ulaskom u eurozonu praktički preko noći dobila mogućnost zaduživanja po samo 3%. Svakome je jasno da su kulturološke razlike između npr. Njemačke i Grčke ogromne, pogotovo kada je riječ o radnim navikama ili odnosu prema štednji i potrošnji. Omogućiti rasipnim i rastrošnim Grcima pristup jeftinom novcu nikako nije moglo završiti na dobro.

Istini za volju, sve vlade na svijetu vole trošiti pa Grci u tome i nisu neka iznimka. Jeftini kredit mokri je san svakog političara - dodatni novac uvijek dobro dođe za kupiti bazu potrebnu za osvajanje idućih izbora. Zato je za očekivati da će i hrvatski političari zagovarati ulazak u eurozonu. Jer kako je nedavno priznao i ministar Lalovac, mogućnost jeftinijeg zaduženja glavni je razlog ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Bizmarkovski socijalizam

Neujednačenoj fiskalnoj politici treba nadodati i socijalistički mentalitet koji je u Europi prisutan još od kraja 19. stoljeća, od kada je njemački državnik Otto von Bismarck uveo paradigmu po kojoj država skrbi o građanima od kolijevke do groba. Bismarckov socijalizam ne treba poistovjetiti s Lenjinovom inačicom ideologije istog imena, ali teško je ne uočiti stanovite sličnosti. Riječ je o ad hoc uvođenju cijelog niza tzv. “pozitivnih” prava (pravo na nešto): pravo na mirovinu, pravo na socijalnu skrb, pravo na porodiljnu naknadu, pravo na školovanje, pravo na zdravstvene usluge… a u slučaju Grčke i pravo na trinaestu i četrnaestu plaću.

Bizmarkovski mentalitet rezultirao je tome da u Europi obećanja o novim pozitivnim pravima pozitivno rezoniraju s biračima, što političare izravno motivira da proglase više “prava” nego što ekonomija realno može podnijeti. I tako dolazimo do točke u kojoj živimo u “državi blagostanja” koja se financira iz kredita kojeg će vraćati naši unuci. Što je novac jeftiniji, to se vlade više zadužuju, i sve su bliže Grčkoj. (Zanimljivo je uočiti da npr. u Novom Zelandu izbore dobiva upravo suprotna retorika, bazirana na negativnim pravima.)

Europa na raskršću

I tako dolazimo do trenutka u kojem postaje potpuno neizvjesno u kojem će se smjeru stvari dalje odvijati. Jedno rješenje je naprosto uvesti ujednačenu fiskalnu politiku. Ali to onda znači da se zemlje članice prestaju između sebe natjecati kako bi stvorile što povoljnije poslovno okruženje i tako privukle kapital. U fiskalno diversificiranoj Europi poduzetnik iz Francuske može bez pol muke preseliti svoje poslovanje u Bugarsku, ako u ovoj prepozna povoljniju poslovnu klimu. Jedinstvena fiskalna politika od Europe bi mogla napraviti welfare žabokrečinu i pokrenuti novi val prekooceanske emigracije.

Druga mogućnost je odustati od eurozone, i vratiti državama suverenitet nad vlastitom monetarnom politikom - kao što je već sada imaju npr. Mađarska ili Velika Britanija. Taj scenarij svakako označava kraj Europe kakvu poznajemo, i trebat će uložiti jako puno napora kako se poslovni procesi između zemalja članica ne bi dodatno usporili ili čak potpuno onemogućili.

Dakako, tu je i treća mogućnost - poslušati prijedlog nobelovca F. A. Hayeka (nekim hrvatskim medijima možda će biti novost da Krugman i Stiglitz nisu jedini nobelovi laureati iz ekonomskih znanosti) i naprosto ukinuti monopol središnjih banaka na proizvodnju i distribuciju novca. Ali o tome nekom drugom prilikom.