Foto: Guliver Image / Getty Images (Ilustracija)

DRVLJE i kamenje osuli su katolički konzervativci po Igoru Kolmanu jer se u Saboru drznuo okarakterizirati inicijativu "U ime obitelji" kao "prljavi pokret". Ako je jedan benigni eufemizam izazvao tako žestoke reakcije, što bi se tek desilo da nazovemo stvari pravim imenom?

Referendumska inicijativa koja je podijelila Hrvatsku na "za" i "protiv" nije nikakav "prljavi pokret". To je zadrti, opasni, civilizacijski neprihvatljivi klerofašizam za kojeg smo se nadali da u Europi 21. stoljeća više ne može klijati.

S definiranjem braka kao zajednice muškarca i žene ovaj referendum, naime, nema nikakve veze. Upravo je tim riječima brak već sada definiran u Obiteljskom zakonu Republike Hrvatske. Zakonu kojeg aktualna vlast nema ni želje ni hrabrosti mijenjati.

Pitanje koje vam ekipa iz "U ime obitelji" zapravo postavlja na referendumu glasi otprilike ovako: "Jeste li za to da homoseksualci u RH budu građani drugog reda?". Iza floskule o "promicanju obiteljskih vrijednosti" ne krije se ništa drugo nego zloćudan pokušaj getoizacije manjine kakvog se ne bi posramili ni arhitekti Hitlerovog reicha.

LGBT zajednica između čekića i nakovnja

LGBT zajednica tako se, ni kriva ni dužna, našla u žarištu ideološkog rata koji u Hrvatskoj izbije svaki put kada SDP (tzv. "komunjare") dođe na vlast. Jer, svakom zdravomislećem građaninu ove zemlje trebalo bi biti jasno da Željka Markić i njena šačica fanatika sami nikad ne bi bili sposobni prikupiti više od 700.000 potpisa i tako isforsirati homofobno referendumsko izjašnjavanje.

Bez logističke podrške najzagriženijih rušitelja aktualne vlasti, katoličke crkve i desnog političkog bloka okupljenog oko HDZ-a, do referenduma sasvim sigurno nikad ne bi ni došlo. Ali od desnice i crkve ništa bolje ne možemo ni očekivati. Pravi problem stoga predstavlja vladajuća lijeva koalicija i njihovo prizemno shvaćanje političke arene.

SDP-u i kukurikavcima itekako odgovara kada se u fokus javnog diskursa guraju ideološke razlike. Lakše je glumiti pravednika u sporovima oko ćirilice i referenduma, nego odgovarati na neugodna pitanja o planovima za izvlačenje zemlje iz gospodarske krize i potencijalnom aranžmanu s MMF-om.

Zoran Milanović i njegovi suradnici u čitavoj ovoj farsi igraju tako krajnje perfidnu ulogu. S jedne strane, deklarativno su spremni braniti prava LGBT zajednice. S druge strane, politički iskorištavaju i čak ohrabruju javnu raspravu koja vodi prema stigmatizaciji te zajednice.

Zbog čega se ne traži ocjena ustavnosti referendumskog pitanja?

Može li se ikako drugačije objasniti zaziranje SDP-ove saborske većine od traženja ocjene ustavnosti referendumskog pitanja? Jedini preostali način da se referendum zaustavi jeste da Ustavni sud odluči da je pitanje neustavno. Za takvu odluku temelji postoje; Ustav RH jamči jednakost i jednakopravnost svim građanima Hrvatske bez obzira na njihovu seksualnu ili bilo koju drugu orijentaciju.

No, ako cijela priča oko referenduma padne u vodu, kao što bi i trebala, o čemu ćemo onda razgovarati? Hoćemo li se napokon morati početi baviti pitanjima na koje ni vlast ni oporba ne žele odgovarati? I nije li u tom slučaju lakše osigurati si još mjesec ili dva buke i bijesa (a zapravo mira i tišine), upravo dok se formiraju konture državnog proračuna za iduću godinu?

Pa čak i ako to rezultira ustavnom diskriminacijom jedne manjine.