DVANAESTOGODIŠNJI Andrés Camilo Romaña proveo je većinu svog mladog života skupljajući smeće u siromašnim četvrtima grada Quibdóa u kolumbijskoj pacifičkoj obalnoj regiji Chocó. Školu nije volio jer su ga često maltretirali. Umjesto toga, radije je lutao ulicama i prebirao po kantama tražeći bilo što vrijedno.

"Bio je dobar dječak. Naporno je radio. Nikad nije bio u iskušenju lake zarade bandi i nasilja", rekla je njegova majka Jacinta Romaña za The Telegraph. Andrés i njegova majka živjeli su od recikliranja svega što je uspio sakupiti, a gotovo svaki dan su jeli samo rižu i jaja. Njegova majka kaže da je Andrés bio miran dječak koji je sanjao da jednog dana živi u Kanadi. Želio je vidjeti snijeg i osjetiti hladnoću na svojoj koži, ali u travnju 2021. ubila ga je skupina tinejdžera.

Andrés i dvojica njegovih prijatelja u dobi od devet i 17 godina prešli su nevidljivu granicu koja označava teritorij bandi. Optuženi su za prikupljanje obavještajnih podataka za suparničku skupinu. Trojica mladića bili su izloženi brutalnom napadu mačetom. Cijena zalaska na neprijateljski teritorij je ubojstvo. "Andrés je preminuo od teških ozljeda trbuha. Rastrgali su ga. Mora da je strašno patio", rekla je  Romaña.

Jedno od najnasilnijih mjesta na svijetu

Poput mnogih marginaliziranih mjesta i gradova Latinske Amerike, u Quibdóu vlada organizirani kriminal i postao je jedno od najnasilnijih mjesta na svijetu. Sa stopom ubojstava od 127 na 100.000 ljudi nalazi se na drugom mjestu u svijetu nakon Tijuane u Meksiku. Statistike također pokazuju da su više od polovice žrtava ubojstava osobe mlađe od 30 godina te da su mnogi od njih djeca.

"Nasilje i dalje postoji diljem Latinske Amerike i Kariba zbog visokih prihoda i društvene nejednakosti", rekao je dr. Robert Muggah, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za ubojstva, te dodao: "Visoka nezaposlenost mladih muškaraca i niz drugih čimbenika povezanih s nepovoljnim položajem u urbanim okruženjima, neujednačenim pristupom kvalitetnom obrazovanju i smanjenim mogućnostima za mlađe također su čimbenici koji pridonose ovakvom stanju."

U Quibdóu su tri dječaka držana u zatočeništvu i mučena nekoliko sati. Bili su osakaćeni prije nego što su ustrijeljeni. Njihova su tijela bačena na ulicu da ih svi vide. Devetogodišnji Cristian David Mena ostao je živ unatoč teškim ozljedama. Napadači su mu odsjekli jednu ruku i imao je nekoliko rana od vatrenog oružja na gornjem dijelu tijela. Ostavljen je da umre, ali je uspio ispričati policiji što se dogodilo prije nego što je na kraju umro na operacijskom stolu tri dana kasnije.

Jonny je počeo ubijati s 13 godina

Jonny je sicario ili ubojica u gradiću Caucasiji u sjevernoj Kolumbiji. Imao je 15 godina kada su ga Telegraphovi reporteri prvi put susreli 2013. Tada je već dvije godine ubijao ljude. Bio je član Zaljevskog klana i stekao je reputaciju jednog od najboljih ubojica. Zaljevski klan je jedna od najvećih organiziranih kriminalnih skupina u zemlji. Između ostalog trguju drogom, ljudima i zlatom.

Zaljevski klan i njegova vojska ubojica uspostavljaju dominantnu kulturu šutnje kako bi zaštitili i održavali svoja unosna nezakonita gospodarstva. To je grad pod opsadom u kojem je najbolji način da ostanete živi šutjeti, ne vidjeti i ne čuti ništa. Mladenački izgled 15-godišnjeg Jonnyja, varljivo nevin, proturječi težini i užasu njegovih riječi: "Ono što radim ne smatram ubojstvom. Ljudi koje ubijem zaslužuju smrt."

Sicariosi prate i najmanju pobunu autoritetu Zaljevskog klana. To uključuje ubijanje onih koji su uključeni u neovlaštenu prodaju droga, kao i onih koji odbijaju platiti iznude i doušnike. Sicariosi se također mogu angažirati za provođenje takozvanih misija društvenog čišćenja. Lopovi, ovisnici o drogama i pripadnici LGBT zajednice mogu biti meta jer Zaljevski klan nameće izopačeni moralni kodeks kako bi potvrdio svoj autoritet.

Jonny vjeruje da njegove akcije podržavaju ovaj uvrnuti sustav kriminalnog upravljanja: "Održavamo red. Mnogi traže laku zaradu. Većina male djece koja se pridruže gladna je i samo želi osigurati hranu na stolu za svoje obitelji", kaže Jonny. Članstvo u bandi često se doživljava kao trenutno rješenje za očaj i beznađe. "To je izlaz iz svijeta ništavila u kojem odrastamo. I lakše je povući okidač nego robovati cijeli dan za bagatelu", kaže Jonny.

Biti gangster podrazumijeva novac i motocikle, obećava opstanak i status u društvu: "Postao sam netko tko radi kao sicario. Netko važan." Jonny nosi skupe tenisice i debeli zlatni lanac, proizvod ove lake zarade.

"Nikad nisam razumio zašto neki ljudi mogu imati sve, a drugi nemaju ništa"

"U mojoj obitelji nismo imali ništa. Odrastali smo gladni. Sjećam se da nisam imao ni par cipela do svoje osme godine. Kada sam vidio da dečko moje sestre ima love, htio sam postati kao on. Znao sam da je gangster", objašnjava Jonny za The Telegraph.

Jonnyjeva kriminalna putanja slijedi poznati obrazac. Upoznali su ga s lokalnim zapovjednikom Zaljevskog klana i brzo je napredovao od dostave paketa i obavljanja malih poslova do prikupljanja iznuda i na kraju ubojstava. "Što ti više vjeruju, to više možeš raditi i više novca zarađuješ."

Jonny je ogorčen i ljutit. Ogorčen je na svijet jer mu nije pružio pravednu priliku u životu: "Nikad nisam razumio zašto neki ljudi mogu imati sve, a drugi nemaju ništa." Kao rezultat toga, čini se da on nema problema s činom ubijanja: "To je posao. Da to nisam učinio ja, učinio bi netko drugi. Radim to da zaradim novac. Svi moramo zaraditi za život."

Ubojstvo za Jonnyja poprima oblik osvete. To je odmazda prema svijetu koji mu je dao malo prilika: "Nitko ne mari za mene. Nitko mi nije pomogao kad nisam imao hrane i obuće, pa zašto bih onda mario za svijet? Ili za društvo koje me je isključilo?" Sicariosi često projiciraju čudnu mješavinu naivnosti i hrabrosti, ali Jonny pokazuje distancu koja je očito potaknula njegove jezive ambicije i skrenula njegov moralni kompas.

"Želim natjerati ljude da me se boje. Želim moć. Želim poštovanje. Zar to ne zaslužujem?"

Život na Caucasiji pod kontrolom bandi je jeftin. Sicariosi obično dobivaju plaću između stotinu i tristo dolara mjesečno. "Teško je kad prvi put ubiješ, ali onda je svaki sljedeći put lakše. To je navala adrenalina. To postaje ovisnost. Ključno je ne razmišljati o osobi već o novcu", kaže Jonny.

Sicariosi ne djeluju sami. Napadi se obično izvode na motociklu. Prva faza je ispitivanje mete, posao koji obavljaju promatrači, obično mreža tinejdžera naoružanih mobitelima. Na dan ubojstva osmatrači će često koordinirati akciju, obavještavajući "pilota" ili vozača za bijeg ne samo gdje je meta, već i gdje da se nađe s osobom koja čuva pištolj.

Sicario je obično naoružan samo onoliko vremena koliko je potrebno da počini ubojstvo. Pilot će dovesti sicarija dovoljno blizu mjesta događaja da identificira metu. Sicario će pucati iz svog oružja i potom pobjeći, na kraju vraćajući pištolj da ga ponovno sakriju. To je sustav koji je karakterističan za ubojstva diljem Latinske Amerike.

Postao cinkaroš

Jonny je 2015. uhićen zbog ubojstva mladog homoseksualca. Kratko vrijeme proveo je u zatvoru prije nego što je pušten. Pokazalo se da je ključni svjedok u njegovom slučaju lagao i optužbe su odbačene. Nije neuobičajeno da policija u Kolumbiji podmetne dokaze ili plati lažne svjedoke u pokušaju da ishodi osudu.

Nakon puštanja na slobodu, Jonny se smiješi posebno snishodljivo, čak i prijeteći: "Prepametan sam da bi me uhvatili. Znam da sam to učinio, oni znaju da sam to učinio, samo nisu u stanju raditi svoj posao kako treba." Jonny se doslovno izvukao s ubojstvom. Bježanje pravdi rađa zastrašujuću aroganciju: "Sada sam nepobjediv."

Tijekom svoje kriminalne karijere Jonny je ubio više od 30 ljudi, ali ni pet godina nakon prvog ubojstva ne pokazuje nimalo srama ni krivnje: "Neću platiti ni za jedno ubojstvo." Došla je 2017. godina i Jonny je sklopio dogovor sa saveznim tužiteljima. Postao je cinkaroš, jedan od istih onih ljudi koje je ubijao: "Nisam imao izbora. Bio je to najlakši način da ih skinem s vrata."

Jonnyjeva arogancija natjerala ga je da prkosi naredbama svojih zapovjednika. Počeli su ga doživljavati kao odmetnika i željeli su ga mrtvog. Znajući da nema spasa od potjernice i nagrade koju su odredili za njegovu glavu, odlučio se predati vlastima. Reći će im sve što zna u zamjenu za imunitet od kaznenog progona, uključujući i imena svih svojih žrtava. Njegova ponuda je prihvaćena. Cijela ćelija Zaljevskog klana u Caucasiji je uhvaćena i osuđena.

Jonny će provesti gotovo pet godina u programu zaštite svjedoka i tijekom tog vremena uspio je završiti srednju školu i pronaći posao kao tehničar za telekomunikacijsku tvrtku. No život doušnika je usamljen: "Ne izlazim puno. Previše je rizično."

Ne kaje se

Deset godina nakon prvog susreta s Jonnyjem, čini se da se nije puno promijenio. U prosincu prošle godine još uvijek je pokazivao uznemirujuće malo znakova kajanja. "Učinio sam ono što sam učinio pokušavajući izgraditi budućnost. Želim li da život bude drugačiji? Naravno da želim. Ali sanjarenje ne vodi nikamo", rekao je Jonny.

Mnogi od onih koje je Jonny pomogao zatvoriti sada su pušteni na slobodu. To ga je učinilo nervoznijim. Stalno gleda preko ramena. Ipak, možda najalarmantnija je Jonnyjeva kolebljiva predanost civilnom životu. Sada ima 25 godina, nedavno je ostao bez posla i potreba za lakom zaradom se vratila.

"Život mi nije ništa dao. Umoran sam od borbe. Lakše je vratiti se onome što najbolje znam, ubijanju. U tome barem ima novca."