Foto: Index

POSTOJE političari koji govore previše, kao što je Zoran Milanović. Postoje političari koji ne govore uopće, kao što je Tomislav Karamarko. Postoje političari koji vam obećavaju sve i svašta i na to smo navikli – kao što je Milan Bandić.

Međutim, kada netko tko je prof. dr. sc. ekonomskih znanosti, saborski zastupnik, bivši dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kao što je to Ivan Lovrinović uredno (i to uz matematičke pogreške) objavi kako se problem nezaposlenosti može riješiti "univerzalnim programom zapošljavanja", pri čemu bi još 200.000 ljudi došlo u javni sektor – onda to postaje doslovno opasno.

Znamo da u Hrvatskoj ima puno očajnih ljudi u teškoj ekonomskoj situaciji i bez znanja i vještina za nešto promijeniti – pa među blokiranima velik je broj onih koji su blokirani za svega desetak tisuća kuna, novac koji bi netko iole umješniji, ako je iole zdrav, zaradio dodatnim poslom vikendom ili preko godišnjeg – makar kosio travu po okućnicama. Takvi ljudi, uplašeni i u osobnoj krizi, često se okreću populističkim parolama i strankama koje obećavaju svjetlu i krasnu budućnost nekim nepostojećim novcem, u nekom čudnom ekonomskom modelu državnog upravljanja.

No, kada netko tko predaje ekonomiju studentima, kada nastupa u svoje ime i sa svojim titulama  – obećava takvo "instant rješenje" onda je doslovno vrag odnio šalu. Lovrinović ne govori bez veze – njegov cilj je ponovno ući u Sabor, a sredstvo je: kako dobiti glasove očajnika kojima je neki, bilo kakvi posao u javnom sektoru san snova, a pri tome nemaju dovoljno znanja kako bi vidjeli potpunu promašenost takvog obećanog modela.

Obećanja – ima se para za sve!

Koalicija Živog zida, Franka, Akcije mladih i Promijenimo Hrvatsku – vjerojatno ima najluđa predizborna obećanja, no to je njihovo pravo – navedena Koalicija inače nudi građanima  povećanju neoporezivog dijela dohotka na 5000 kuna, a minimalca sa sadašnjih 2600 kuna neto na 5000 kuna u roku od četiri godine, odnosno povećanje minimalne plaće 600 kuna godišnje. Opširnije.

To što uz neoporezivi dio dohotka od 5000 kuna debelo preko pola radnika ne bi plaćalo nikakav porez na dohodak (pa bi time čak i u onim štedljivim jedinicama lokalne samouprave nestalo novca za temeljene funkcije tipa vrtića i vatrogasaca), time se oni na bave. Nadalje, minimalac od 5000 kuna u četiri godine moguć je ako debelo devalviramo kunu, pa eto svatko dobije svoj "snop". Može onda i 50.000 kuna, ili 500.000, zašto ne? U Eurima će vrijediti jednako ili manje. Toliko jačanje produktivnosti rada u Hrvatskoj (što jedino može realno povećati minimalne plaće) tehnički naime u četiri godine nije moguće.

Naravno, svatko ima pravo na svoja obećanja i način kako želi privući glasače, a u svakoj zemlji koja je u dugogodišnjoj krizi pojave se populističke stranke. No, njihove ideje – u praksi ne prolaze. Nema besplatnog ručka.

Ekonomski stručnjak – za veći javni sektor

Vratimo se na predsjednika stranke Promijenimo Hrvatsku, prof. dr. sc. Ivana Lovrinovića. Ivan Lovrinović je rođen 1960. godine. Diplomirao je, a potom i magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a 1995. godine je obranio doktorsku disertaciju na istom fakultetu. Godine 2002. izabran je za izvanrednog profesora, a iste godine i od kolega izabran je za dekana Ekonomskog fakulteta. Fakultet je vodio naredne četiri godine (dakle dva mandata), da bi 2006. postao redovni profesor na Katedri za financije. Znači hrpa objavljenih radova i sve što već treba za doći do redovnog profesora.

Osnovao je udrugu "Promijenimo Hrvatsku". Udruga postaje stranka nakon što se, poslije izbora u studenom 2015. godine, kada je na listi MOST-a ušao u Hrvatski sabor kao zastupnik, jako brzo razišao s njima.

Što bi Lovrinović htio? Pa ukratko, na prilično urnebesnom videu pojašnjava kako bi povećao državni deficit (dakle ili novi porezi ili novo zaduživanje države!), kako bi nezaposleni postali državni činovnici – za 8,4 milijarde kuna država može zaposliti 200 tisuća ljudi na neto plaću od 3500 kuna. Da se podsjetimo – cijeli hrvatski javni sektor s lokalnom samoupravom, liječnicima, prosvjetom i znanošću ima oko 230.000 ljudi plus nekih 65.000 klasična državna služba!

Što bi ti ljudi radili? Pazite, govorimo od 200.000 novih službenika! Kaže Lovrinović: "Od održavanja vodne infrastrukture, svih ostalih oblika infrastrukture, do podučavanja djece, starijih osoba, kulturno-zabavnog programa, e, manjih popravaka, sezonskih poslova koji su vezani za poljoprivredu i sve ostalo." A završava: "Svi mogu pokazati svoju kreativnost!"
Kao da smo na nekoj ljetnoj kreativnoj radionici o državnom trošku, pa ispod bora, uz cvrčke, šum maestrala i odsjaj mora, uz slikarski stalak, platno, špahtlu i kist razvijamo vlastite umjetničke potencijale.

Profesor priznaje da to predstavlja konkurenciju privatnom sektoru, ali kaže kako bi "dinamiziranjem ekonomije" trebalo doći do većih prihoda poduzeća i time bi ista mogla ponuditi veće plaće. Ne govori kako…

No, vratimo se na predložene poslove. Održavanje vodne infrastrukture? Kako? Nema područja koje ne koristi više složenih strojeva od ovoga! Ostali oblici infrastrukture? U 2016. godini vratiti izgradnju infrastrukture lopatanjem, jer ti ljudi, nezaposleni, u pravilu nemaju neka građevinska znanja. Niti su svi sposobni za fizički rad. Podučavanje? Zar nije ono da već u školama imamo višak nastavnika (radi sve manje djece), osim toga taj posao treba i znati?

Kulturno-zabavni program – urnebesno, država vam plaća da plešete, pjevate ili tako nešto, možete valjda organizirati koncerte, što li?

A ono "manji popravci" neću ni komentirati jer izgleda, da prostite, kao uvod u pornić. Dođe majstor, nosi alat sa sobom, znate već… Kako uopće biti ozbiljan oko toga, država koja glumata kućne majstore ili neki novi radnici koji "pomažu" komunalcima u društvu gdje za popeti se na rasvjetni stup treba imati hrpu certifikata… Te sitne poslove čak je i socijalistička Hrvatska ostavljala privatnom sektoru.

Pređimo i preko toga da je uvaženi profesor u svojoj prezentaciji pogrešno izračunao PDV (prilično početnička pogreška), no eto pogreške se događaju, nije u tome problem. Čak i možemo prijeći preko toga da je računao neto plaće umjesto bruto II (jest i firmama bi bilo zgodno računati neto plaće kao trošak, bitno bi se bolje poslovalo i definitivno "dinamizirala ekonomija") – cijeli iznos od neto do bruto II se naime ne vraća u proračun, ide to u različite svrhe.

Zašto sve to napraviti? Pa prema Lovrinoviću, tih 200.000 ljudi, nekih novih privremenih službenika uredno bi trošilo, plaćalo pri tome PDV, pa bi se novac vraćao u proračun. Tako bi država dobivala novce natrag, a ono nešto razlike bi uvaženi profesor uštedio refinancirajući državni dug uz manje kamate (je i ja mogu napraviti proračun kako mogu kupiti super auto da je kamata na kredite za auto 3%, a ne 8%).

Ako mislite da pretjerujemo tu je snimak ove prezentacije ili one man show-a, još ne znamo što je točno.

Javni sektor nije i neće nas izvući iz krize

Da je tako kako Lovrinović priča – onda bi svi mogli u javni sektor, dijeliti si međusobno plaće, podučavati, plesati, raditi manje popravke – i uredno si nabijati standard. Ali, problem je što to podsjeća na kućnu ekonomiju gdje si svi sve međusobno plaćamo novcima od Monopolya (uredno svako pranje, peglanje, namještanje kreveta, čišćenje prašine), no ako ne dođu neki vanjski novci – nećemo od čega moći kupiti ručak. A novci u proračun dolaze od – realnog sektora.

Postoje područja u kojima se ulaganje u javni sektor vraća privredi: ako uložimo u obrazovanje, dobivamo stručnjake koji će sutra imati dobru plaću i plaćati puno poreza. Ako uložimo u CERN ili svemirska istraživanja, sve što se tamo napravi za koju godinu se često može primijeniti u privredi, i to onoj hi-tech, koja se najbolje plaća (uostalom i World Wide Web je "usput" nastao na CERN-u, a suvremeni sustavi desalinizacije vode temelje se na obrnutoj osmozi – razvijani su za potrebe Međunarodne svemirske stanice).

Ako uložimo u zdravstvo, recimo u ove nove metode i postupke liječenja gdje vam na 3D printeru isprintaju koljeno i onda na hranjivoj podlozi "uzgoje" upravo vašu hrskavicu vašeg oblika koljena koja se potom postavi na mjesto oštećene – ne samo da smo čovjeku omogućili normalan život bez boli, već smo i omogućili da bude radno aktivan umjesto i invalidskoj mirovini. Jasan dobitak, osim za pojedinca, i za državu i za sve porezne obveznike.

Postoje deseci područja gdje država svojim ulaganjima zaista može pomoći razvoju gospodarstva – ali to sigurno i svakako nije stvaranje nekih novih službenika. Pa i američki New Deal su vodile privatne firme – kada je provođen, pod predsjednikom Franklinom D. Rooseveltom – oni nisu zapošljavali nove službenike, već su privatne firme dobivale novac na državnim natječajima. Tako je primjerice građen Hoover Dam, natječaj je dobio konzorcij šest kompanija – jednu zanimljivo znate – Bechtel. Država je ulagala, ljudi su gradili branu, usput su i trošili (tako je razvijen i Las Vegas – radnicu su vikendom išli na opuštanje u tada mali pustinjski gradić).

No, mi smo svoj ciklus izgradnje infrastrukture napravili – autocesta imamo i više nego što nam treba, a i današnji način gradnje treba bitno manje ljudi (i nemojte misliti da je to loše jer je kod izgradnje Hoover Dam poginulo 112 ljudi). Hrvatska više ne može pokretati privredu zaduživanjem za izgradnju infrastrukture, to smo prošli i usput slabo iskoristili. Za to više nemamo novca.
Izuzmimo iz svega ovoga dobrodošlu nedavnu promjenu, tj. mogućnost da primatelji socijalne pomoći, ako su radno sposobni, trebaju odraditi nešto sati za lokalnu samoupravu – to je odlična metoda, tko prima neke novce poreznih obveznika treba i primjereno (obzirom na visinu primljenog naravno) koji sat i odraditi za zajednicu koja mu to plaća. Takvim postupkom se i otkrivaju muljatori koji se prijave kao socijala, no uredno negdje rade ili imaju značajniju imovinu pa ne žele da ih se vidi kako uređuju gradski park. To je druga priča, to nisu službenici, njih nema puno i oni ionako dobivaju porezne novce – ali tko dobije 1000 kuna, odraditi nekoliko dana za zajednicu koja mu je novce dala je sasvim primjereno.

Međutim, Lovrinović nije pričao o tome – pričao je o novim službenicima, istina na vrijeme dok se stvari "ne poprave". A to ne ide. Ne postoji takav perpetuum mobile, sustav koji će omogućiti punu zaposlenost na način da država izmišlja poslove. Osim možda na Kubi, ali onda znamo kolika je plaća – par desetaka eura na mjesec i to je to.

Lovrinović samo glasno priča što mnogi žele

Profesor Lovrinović se bori za novi saborski mandat – no možda najveći problem i nije u tome što priča, već u tome što priča ono što mnogi žele čuti. A to je san mnogih Hrvata – miran, makar i ne nešto plaćen posao u javnom sektoru. Ili izlazak iz krize na način da se ništa bitno ne mora mijenjati – i tu nije bitno različit Lovrinović od Milanovića ili Plenkovića koji su naglo zašutjeli kada je netko spomenuo reformu lokalne samouprave.

Pa ove izbore evo samo stranka Pametno izlazi s nekom smislenom shemom reforme lokalne samouprave na nekoliko regija i bitno manje općina i gradova nego što imamo danas – svi ostali se doslovno plaše izići s takvom imalo konkretnim modelom, jer će se javiti stotine načelnika, gradonačelnika, vijećnika i ostalih s pričom: "A gdje smo mi?" "Ti mene želiš uništiti!" "Kako misliš da ja tebe sada podržim na stranačkim izborima!" A pitanje je koliko će sve to podržati i građani onih lokalnih samouprava koje se ukidaju. Službenici tih općina, gradova i županija – sigurno neće, njima je ovako dobro i sigurno bolje nego što bi im kratkoročno bilo da se provede reforma.

Hrvatska ne želi nikakve promjene – i Hrvatska zato stalno i stalno izmišlja nove ekonomske modele. Postoje u Hrvatskoj oni koji za našu krizu krive kapitalizam, no zanimljivo, niti jedan ekonomski imigrant nam nije otišao na Kubu ili Sjevernu Koreju, ide se u Njemačku koja je suština onoga što zovemo kapitalizam (i to toliko uspješan da može financirati lijepu socijalnu državu). A i nama možda najbliži narodi, Česi i Slovaci – također imaju kapitalizam. I to baš onaj pravi, konkurentni, žestoki. Pa pogledajte kako je izgledala Škoda 120LS i usporedite s Octavijama i Superbima u kojima ti isti Česi i Slovaci dolaze sada na ljetovanje. Jesu li hrvatski industrijski proizvodi tako napredovali ovih 25 godina? Nisu i nemamo ih? Mislite da je ikoga izvan Hrvatske za to briga?

Postoji oni koji za naše probleme krive rat – koji je završio ima preko 20 godina. Postoje oni koji krive lopovsku pretvorbu, no onaj lopovski dio je napravljen toliko davno da ni to više nije potpuno opravdanje. Dijelom jest, ali kako godine prolaze, sve manje i manje.

Hrvatska nikako da shvati da postoji jedan put u blagostanje: to je put kojim je krenula jedna Njemačka 1945. kada nije ostao kamen na kamenu, put kojim je krenula jedna Estonija 1990., put kojim idu nama bliske i drage Češka i Slovačka. Zašto moramo izmišljati sve luđe i luđe modele umjesto da se ugledamo na uspješne? Ne postoje "novi modeli" koji bi mogli izvući iz problema Hrvatsku koja danas negdje sitno iznad pola promila (promila, ne postotka!) svjetskog stanovništva. Nismo nikome nešto bitni, godišnje se svjetsko stanovništvo povećava za nekih 30-35 puta koliko Hrvatska ukupno ima ljudi!

Ukoliko želimo bolje…

Ako želimo biti u onih 5% najrazvijenijih (jer i sada smo u 15-20% najbogatijih na svijetu) recept je jednostavan – raditi upravo ono što rade zemlje koje ulaze u taj klub. Mali porezi (velike poreze može imati jedna Njemačka koja i jako puno osigurava svojoj privredi – od prometne logistike do obrazovanja vrhunskih stručnjaka), visoka tehnologija, poslovi visoke dodatne vrijednosti – na svijetu je preko 7 milijardi ljudi i većina zna raditi jednostavne poslove. Također – i učiti nove stvari jer se svijet nevjerojatno brzo mijenja.

U državi gdje jako puno ljudi razmišlja "daj mi posao od 9-17, ali takav da se ne moram dalje usavršavati jer imam školu/faks i sve znam" sasvim je moguće da Lovrinović s ovakvim programom uđe u Sabor – i sve će biti lijepo neko vrijeme – javni sektor će rasti, a ostali će noćnim autobusima za Njemačku. Sve dok netko daje kredite, a onda kada prestanu krediti, može se i štampati novce – pa sve dok dođemo do modela koji se zove Venezuela, pri čemu nemamo rezerve nafte kojim se jednom ipak mogu izvući.

Izlaz iz ove duge krize je naime potpuno obratan od onoga što prof. Lovrinović predlaže – izlaz je mali i učinkoviti javni sektor, koji ne opterećuje realni sektor već mu pomaže, javni sektor koji ima stručnjake i javni sektor koji ima konkurenciju, primjerice sustav vaučera gdje se za studente jednako natječu i javna i privatna sveučilišta. Javni sektor koji se što manje izravno petlja u privredu.

Nema "drugog načina", nema "novog modela", nema "trećeg puta", put za postati uspješna zemlja je samo jedan – raditi što rade oni koji su bolji od nas. Nismo veliki narod i velika država kao Nijemci ili Francuzi – ali tu su Česi, Slovaci, Estonci… Tu je, po uzoru na te zemlje i naš put, ako želimo bolje. Nikakvi eksperimenti tu neće pomoći i mogu odvesti samo u još veće probleme.