Ilustracija: Instagram

LUCY FOSTER prostitutka je i aktivistkinja koja je za Vice odlučila ispričati svoju priču - kako se počela baviti prostitucijom i kako je tad izgledao njezin život.

"S prekidima, cijeli život se bavim prostitucijom. Počela sam kao tinejdžerica, radila to šest godina pa prestala. Mislila sam da se nikad neću vratiti tome. Sad imam jedan freelance posao, ali većina mojih prihoda dolazi od prostitucije", počela je.

Odrasla je u malom engleskom gradiću i kaže da je s 13 godina počela "skretati s puta". Počela je partijati i drogirati se, a već sa 17 godina s nekoliko prijatelja odselila se u Amsterdam gdje je počela raditi kao dadilja kod jedne obitelji. I tijekom tog perioda nastavila se drogirati i partijati. 

"Točno se sjećam dana kad se to dogodilo. Stajala sam na stanici, nosila sam majicu kratkih rukava, široke traperice i tenisice. Kosa mi je bila svezana. Pored mene je prošao mali auto, u njemu su bili muškarac i žena. Gledali su me. Točno sam znala što će se dogoditi. On je izašao iz auta i prišao mi. 'Baš smo te promatrali, baš cool izgledaš, mogla bi se uklopiti u svaki grad na svijetu', rekao mi je. Pitao me koliko zarađujem, odgovorila sam mu oko 100 guldena (350 kuna) tjedno. 'Ako želiš zarađivati više, evo ti moju posjetnicu', rekao mi je i uz to pružio novčanicu od 100 guldena", ispričala je.

"Sljedeći dan sam nazvala broj i dogovorila susret sa ženom koja je radila za escort agenciju. Sjećam se da sam mislila da je ona najglamuroznija žena koju sam ikad srela. Imala je nevjerojatne nokte, bila je predivna i ispričala mi da je radila kao escort dok se nije zaljubila u svodnika te da sad pomaže voditi agenciju. Rekla mi je što da radim - uđem u sobu, odjenem lijepo donje rublje te zatim predložim klijentu zajedničku kupku. Donje rublje sam ukrala u trgovini i odjenula ga na prvi susret s klijentom. Bio je to mladi Englez s kojim sam se našla u nekom jeftinom hotelu. Trebala sam zarađivali 100 guldena na sat, što je tad bilo mnogo novca", kaže.

"Osjećala sam se čudno kad sam ušla u njegovu sobu. Sjetila sam se što mi je žena u agenciji preporučila pa sam mu predložila kupku. Ušli smo u njegovu malu kadu, nije bilo mjesta za nas dvoje, uopće nisam znala zabavlja li se. Nisam se osjećala seksi, samo smiješno. Ni ne sjećam se jesmo li se seksali, ali znam da jesmo. Kad obavite jednog klijenta, ispred vas čeka vozač koji vas vozi do drugog klijenta i tako unedogled. Cijeli taj dan sam radila jer nisam znala da smijem reći kad mi je dosta. Naposljetku sam zamolila vozača: 'Možemo li, molim te, ići kući?', na što je on samo odgovorio: 'Pa naravno'. Bila sam poprilično slomljena, ali sam zaradila mnogo novca, činilo mi se to kao prava sreća", prisjeća se.

"Puno seksualnih djelatnica priča o tom prvom trenutku kad vas netko plati za seks. To je kao neki prijelaz, jednom kad to obavite, nema natrag. Društvo vas obilježi za cijeli život. Iako to vidim samo kao posao, ne kao identitet, društvo to tako ne vidi. Ne možete to samo ostaviti iza sebe. Kad gledam unatrag, osjećam se tužno zbog tih godina. Kad sam počela s escortom, seksala sam se valjda samo tri puta, praktički sam bila djevica. Tužno je da je toliko puno mojih 'prvih puta' bilo s klijentima. Prvi orgazam doživjela sam s klijentom. To mi je malo tužno. Nije me obilježilo, ali nije ni ono što sam zamislila kad bih zamišljala svoj savršen život", kaže Lucy koja je danas dio scene seksualnih aktivista u Amsterdamu. 

"Radila sam to dok nisam upoznala tipa s kojim sam ušla u užasnu, nasilnu vezu. Pušili smo crack, švercali drogu u Južnoafričku Republiku. Zbog njega sam se prestala baviti prostitucijom, on je to mrzio, iako to nije bila ni blizu najopasnija stvar koju sam radila u to vrijeme. Bila sam užasna prostitutka u to vrijeme, stalno su mi prigovarali, ali mene jednostavno nije bilo briga. Nisam znala oralno zadovoljavati, nisam se ugodno osjećala u svom tijelu. Jednom sam imala menstruaciju, a nisam imala pojma o vaginalnim spužvama, zakrvavila sam cijelu plahtu, a klijent mi je rekao: 'Ne baviš se dugo ovim, ha?' Pomislila sam da užasno radim. Danas, s forumima i online recenzijama, ne bih u tom poslu izdržala ni pet minuta", zaključuje.

"Iako nisam gledala na prostituciju kao na nešto negativno, uvelike je utjecala na moj život. Lagati obitelji je jedna stvar, no lagati partneru je nešto sasvim drugo. Imaš osjećaj kao da kriješ sramotnu tajnu koju ne smiješ reći drugima. Čak i sad, kad mi posao pruža zadovoljstvo i ponosna sam na to kako mi ide, i dalje ne mogu o tome pričati obitelji i to me frustrira. Muškarci rade problem oko prostitucije, osobito kad se tim baviš stalno. Kao da kad netko prodre penisom u tebe, uzme dio tebe. Iako prodaješ samo uslugu, ne sebe. Mrzim to gledište. Seksualna industrija ima mnogo problema, ali kao i sve druge industrije - to je kapitalizam. Društvo bi učinilo svima veliku uslugu kad bi promijenilo načine kontrole nad tom industrijom", misli ona.

"Nakon Amsterdama, radila sam diljem svijeta. Posjetila sam Sydney, New Orleans, Fort Lauderdale, London... Teško sam nalazila klasične poslove zbog svog mentalnog stanja, dobra stvar je kod prostitucije što ne moraš zapravo mnogo raditi. Čak i kad mi je bilo teško, došla bi dva tjedna kad nisam morala raditi i samo bi se opijala", prisjetila se.

"Prestala sam se baviti prostitucijom s 26 godina jer sam se zaljubila. Zaposlila sam se kao konobarica. To je bilo mnogo teže. Sjećam se kako sam stajala iza šanka, psihički odvojena od tog mjesta... Odraditi smjenu od osam sati bilo je pravo mučenje. Bili smo zajedno četiri godine i nakon prekida nikad nisam mislila da ću se vratiti prostituciji. Ali onda sam srela još neke seksualne radnice, postala svjesna aktivističke scene i odlučila tome dati još jednu šansu. Dobro je prošlo, zadovoljna sam kako napredujem. Ne radim više za agencije, štedim novac i zarađujem dobro. U medijima postoje samo određene slike prostitutki, a ja se, kao i mnoge druge, ne uklapam u niti jednu. Potrebna nam je dekriminalizacija kako bismo zaštitili seksualne radnice, zakonodavstvo oko seksa je smiješno. Nadam se da će se ovaj posao jednog dana tretirati kao i svaki drugi i da će ljudi koji se time bave imati osnovna ljudska prava", zaključuje.