54.221.76.68 US
 

Kako je Varaždinac iz pakla srpskih logora uspio izvući 784 vukovarska zarobljenika

Piše: Vlatka Hercigonja
subota, 18.11.2017. 18:32
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Index/Privatni album

SCENE pada Vukovara i kolona ljudi koje odlaze kojekuda i dalje izazivaju jezu. Sudbina velikog broja njih još uvijek nije poznata. No slabo je poznato i kako su, nakon pada Vukovara, tekli pregovori za njihovo kasnije izvlačenje iz logora, a još manje da je živote više od sedam stotina zarobljenika spasio Varaždinac, po dobi – jedan od mlađih suradnika pokojnog Tuđmana, a po iskustvu – ratni gradonačelnik Varaždina i prvi zapovjednik tamošnjeg Kriznog štaba te jedan od najzaslužnijih što je u njegovom gradu JNA, na samom početku rata, pretrpjela silan gubitak.

Naime, u Varaždinu je do 1991. bilo sjedište 32. Korpusa JNA i još dviju moćnih priloženih jedinica, a strategija koju je Stjepan Adanić primijenio dovela je, nakon tjedan dana sporadične borbe, do dezertiranja vojnika iz vojarne, a onda i do predaje garnizona (generala Trifunovića Srbija je kasnije osudila zbog izdaje, Hrvatska zbog razaranja). No, hrvatski ratni plijen bio je impresivan: više od 70 tenkova, 80 oklopnih vozila, itd. 

Odgovoran zadatak dao mu je Franjo Tuđman


Ne čudi što je pokojni Tuđman Adanića, već tada visokoobrazovanog pravnika, 'povukao' u Zagreb. No, zadatak koji mu je udijelio nije bio nimalo jednostavan – mladi Varaždinac dobio je ovlasti za pregovore s generalom Andrijom Rašetom i o povlačenju JNA iz Hrvatske, ali i po pitanju izvlačenja ratnih zarobljenika iz srpskih logora.

General JNA, načelnik štaba 5. armijske oblasti, prisjeća se danas Adanić, nije bio nimalo ugodan kao pregovarač, naprotiv, vrlo često su ti razgovori bili mučni, a pritom se Rašeta teško mirio s činjenicom da je JNA u Varaždinu bila prisiljena na predaju.

Iako je Adanić sudjelovao i u oslobađanjima zarobljenika i iz logora na Manjači u BiH, Kninu i Crnoj Gori, u ovoj priči fokusirali smo se samo na Vukovar. Evo kako je to izgledalo.

"Od načelnika PU Varaždinske, Ivana Žitnjaka, zatražio sam i dobio popis svih zarobljenih varaždinskih policajaca odvedenih u srbijanske logore. Taj sam popis dao generalu Rašeti, međunarodnim promatračima i predstavnicima Međunarodnog komiteta Crvenog križa u Zagrebu kako bih odmah zaštitio naše policajce od ubijanja, nečovječnog postupanja i maltretiranja. Generalu Rašeti jasno sam dao do znanja da je zaštita i oslobađanje ratnih zarobljenika, a naročito Varaždinaca, prioritetna stvar svih daljnjih pregovora. O svim aktivnostima oko razmjene ratnih zarobljenika redovito sam izvješćivao predsjednika Tuđmana", prisjeća se Adanić, koji ne krije da su mu 'njegovi' Zagorci i Varaždinci bili izuzetno bitni, no to uistinu ne treba čuditi – riječ je o njegovim suborcima, kolegama, djeci njegovih prijatelja, mladića u čijoj je mobilizaciji i sam sudjelovao. No, jednako će mu važan biti ama baš svaki ljudski život koji može spasiti, što će jasno pokazati i kasnijim postupcima...

Izuzetno teške okolnosti

Okolnosti nisu bile nimalo jednostavne. Uz činjenicu da je diljem Hrvatske bjesnio rat, da kao država nije bila priznata, srbijanski pregovarači su im i osporavali legitimitet i kod pregovora o razmjeni zarobljenika.

"Nakon konstantnog pritiska prema generalu Rašeti, konačno sam dobio informaciju da se ratni zarobljenici u srbijanskim logorima popisuju te da će konačno pristati na razmjenu. General Rašeta rekao mi je da mi, doduše, pregovaramo i o razmjeni ratnih zarobljenika, ali da ću, ako želim ikoga razmijeniti, morati ići u Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu kod JNA i četnika i razmjenu izravno dogovoriti na licu mjesta. Pristao sam i na taj njihov zahtjev, bio bih otišao i na kraj svijeta samo da što prije spasimo naše ljude", prepričava Adanić.

"Dogovarao sam da se razmijene svi zarobljeni varaždinski policajci, dao sam im popis i inzistirao da istovremeno razmijenimo sve. Nakon tjedan dana natezanja i ultimativnih zahtjeva, general Rašeta uspio je nagovoriti Vasiljevića i pretpostavljene u Beogradu da na razmjenu konačno i pristanu. Konačno smo potpisali i 'Dogovor' o razmjeni ratnih zarobljenika te je akcija razmjene mogla i početi."

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Međutim, nije sve baš teklo tako glatko…

"Uhvatili smo šifriranu poruku iz Beograda"


"Predstavnici JNA nikako nisu htjeli pristati na razmjenu svih varaždinskih policajaca, već samo njih 100. Uhvatili smo njihovu šifriranu poruku iz Beograda za Zagreb u kojoj kažu da imaju 100 varaždinskih policajaca za razmjenu, a da ostale neće dati. Što mi je preostalo u takvoj prljavoj igri JNA? Pristati na razmjenu 100 varaždinskih policajaca, odustati, tražiti sve i ne dobiti ništa ili pristati na razmjenu 100 varaždinskih policajaca i tražiti čvrsta jamstva Europskih promatrača i Međunarodnog komiteta Crvenog križa da ćemo spasiti i sve ostale s popisa koji sam im dao?" Nije bilo nimalo jednostavno prelomiti odluku...

"Odlučio sam se za jedinu moguću varijantu, spasiti odmah 100 varaždinskih policajaca i žurno, uz čvrsta međunarodna jamstva, spasiti i sve ostale. O svemu sam odmah izvijestio predsjednika Tuđmana i ondašnjeg premijera Franju Gregurića. Dogovorili smo razmjenu za 10. prosinca 1991. u Bosanskom Šamcu u BiH. Da bi razmjena mogla biti ostvarena, morao sam osobno otići tamo. Mislili su da neću ići i nadali su se da do razmjene neće ni doći. Tu su se prevarili. Otišao sam u jazbinu JNA i četnika i osobno vodio rizičnu i dramatičnu razmjenu ratnih zarobljenika na njihovom terenu."

"Ušao sam u autobus i vidio izmučene, ali ponosne policajce. Srce mi je počelo ubrzano kucati..."


Jedini čovjek koji je, živo to pamti Adanić, htio ići s njim na neprijateljski teren bez ikakvih jamstava bio je ondašnji ministar Muhamed Zulić. S odmakom od dva desetljeća, Adanić pretpostavlja da bi ponovo postupio jednako, međutim, priznaje, možda ne s tolikom lakoćom.

"Došavši u Bosanski Šamac, htio sam se uvjeriti jesu li tu moji Varaždinci, da me JNA i paravojne srbijanske snage ne prevare. Kad sam ušao u autobus i vidio izmučene, ali ponosne varaždinske policajce, srce mi je počelo ubrzano kucati i samo što mi suze nisu potekle od sreće i ponosa što sam ih konačno našao. Moji dragi varaždinski policajci, Zagorci, Međimurci i Podravci za mene su bili čitav svijet!”, govori nam.

"Razmjena je obavljena na livadi u Bosanskom Šamcu, a trajala je gotovo cijeli dan. Hrvatska strana je prema sporazumu u Bosanski Šamac dovela zarobljene pripadnike JNA za razmjenu. Da bi razmjena i fizički mogla biti obavljena, morao sam s JNA dogovoriti razminiranje mosta preko kojeg sam prije toga morao proći u Bosanski Šamac. Specifičnost razmjene bila je da JNA nije dopustila da autobusi s ratnim zarobljenicima istovremeno kreću iz Slavonskog i Bosanskog Šamca, već su razmjenu uvjetovali isključivo u Bosanskom Šamcu. To je značilo da Hrvatska strana najprije dovede zarobljene pripadnike JNA u Bosanski Šamac, a da potom srbijanska strana u te iste autobuse ukrca varaždinske policajce i tako autobus po autobus. Pristao sam i na taj njihov zadnji uvjet, svi smo zapravo bili u njihovim rukama, na njihovom terenu, gotovo zatočeni, ali s jakom voljom za spašavanje ljudskih života. Sa 100 varaždinskih policajaca i ostalim 561 zarobljenikom odvedenim u srpske logore nakon pada Vukovara, krenuli smo put Varaždina, Bjelovara i Zagreba. Važno je reći da sam tog dana u Bosanskom Šamcu razmijenio 784 zarobljenika, među ostalima i današnjeg predsjednika Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Ivana Pšenicu, a od generala Rašete u Zagrebu i pukovnika JNA Tomanova u Bosanskom Šamcu dobio sam jamstva da će i ostali biti razmijenjeni i slobodni", prisjeća se.

Najteže je bilo izaći pred obitelji zarobljenika koje nije uspio spasiti

Najveća muka nakon svega, kaže, bila mu je doći u Varaždin pred okupljene obitelji zarobljenika  i pojaviti se pred onima čije sinove, muževe, očeve... nije uspio dovesti.

"S jedne sam strane razmijenio 100 varaždinskih policajaca dvadeset dana poslije predaje u Vukovaru i tako ih spasio od smrti, maltretiranja i nečovječnog postupanja, što je bilo gotovo nevjerojatan uspjeh te surove, ratne 1991. godine, ali nisam uspio spasiti sve – još njih 19 je nažalost ostalo u srbijanskim logorima. Za njih smo se borili i uspjeli ih razmijeniti kasnije." 

Razmjena 784 ratna zarobljenika 1991. godine u Bosanskom Šamcu najveća je razmjena ratnih zarobljenika tijekom Domovinskog rata.

Stjepan Adanić (57) magistar je pravnih znanosti. Zaposlen je u jednoj državnoj kompaniji, a o iskustvima koja je proživio kao ratni gradonačelnik Varaždina, šef Tuđmanovog vojnog kabineta, pomoćnik ministra obrane i pregovarač, piše knjigu. Na naše pitanje kako to da nije u mirovini, u čudu pita zašto bi i bio. Ponosan je na priznanje koje mu je Grad Varaždin dodijelio prošle godine za zasluge u Domovinskom ratu.

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Vukovar, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: Vukovar.

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linkudok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije