Foto: jasenovac.info

ANDRIJA Artuković, zloglasni ministar unutarnjih poslova NDH, čiji je slučaj nevjerojatno dugog procesa izručenja iz SAD-a srušio sve rekorde ekstradicijskih postupaka, našao se u "odabranom društvu" ratnih zločinaca iz vremena nacizma koji su našli sigurno utočište u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata. Pokazuje to studija izrađena još 2006. godine, koju je State Department pokušavao zadržati u tajnosti sve do sada.

Nakon što je State Department izgubio sudski spor i morao predati studiju javnosti, New York Times se domogao njene kopije i objavio je na svojim internetskim stranicama. Artuković se našao u odabranom društvu kriminalaca, od kojih je vjerojatno najpoznatiji John Demjanjuk, kojemu se trenutno u Njemačkoj sudi zbog pokolja u koncentracijskom logoru Sobibor.

Artuković je, stoji u dokumentu, najviše rangirani nacistički dužnosnik ikad pronađen u SAD-u, a njegov slučaj je najkompleksniji i iznudio je najviše sudskih postupaka. Prvi postupak za izručenje počeo je 1951. godine, a Artuković je bivšoj Jugoslaviji izručen tek 1986. Artukovića se opisuje kao predvodnika nekoliko ministarstava u "marionetskom ustaškom režimu tzv. Nezavisne Države Hrvatske" i kao čovjeka koji je promovirao "politiku viktimiziranja Srba, Židova, pravoslavaca, Roma i komunista".

37 godina

Citira se zloglasni Artukovićev govor u Saboru u kojem je rekao da su “Židovi pripremali svjetsku revoluciju kako bi mogli imati kontrolu nad svim dobrima i svjetsku moć”.

Postupak izručenja bio je nevjerojatna pravna zbrka. Artuković je u SAD došao pod lažnim imenom 1948. godine, na temelju 90-dnevne vize, koja mu je dvaput produžena. Lokalni kongresnik se pokušao pobrinuti da se Artukoviću dodijeli pravo trajnog boravka u SAD-u, ali tada su počeli problemi jer je navedeno njegovo pravo ime, pa je već rutinskom kontrolom utvrđeno da se radi o ratnom zločincu. Sud je takvo tumačenje odbacio.

Artuković je krenuo drugim smjerom, pa je priznao da je kao ministar u NDH proganjao komuniste, za koje se "bojao" da će mu se osvećivati ako ga se bude vratilo natrag u Jugoslaviju". Nakon pokretanja postupka Artukovića su priveli, ali su ga, suprotno običajima, pustili da se brani sa slobode. Prošlo je osam godina u kojima je Artuković tvrdio da ga se ne može izručiti na temelju sporazuma između SAD-a i Kraljevine Srbije, jer taj sporazum nije bio na snazi, a vlada je pokušavala tu prepreku premostiti.

Stvar se svela na tumačenja ženevskih konvencija, da bi osam godina nakon početka postupka bilo utvrđeno da Artuković nije počinio zločine koji bi zahtijevali deportaciju iako je bio optužen za ubojstvo 22 ratna zarobljenika, među njima i nadbiskupa Sarajeva.

Nevjerojatna procedura

Slijedio je niz godina u kojima je Artuković prilično mirno pratio svoj slučaj, koji je na površinu ponovno isplivao 1977. godine. Tada je delegacija Kongresa posjetila Jugoslaviju, gdje joj je izraženo negodovanje zbog neizručivanja Artukovića, kao i obećanja da će se njemu suditi u javnom i otvorenom suđenju ako bude izručen. Pokrenuta je nova serija postupaka, žalbi i protužalbi, da bi Artuković konačno bio izručen 1986. godine, 37 godina nakon što je postupak počeo.

Kad je došao u Jugoslaviju, kao star i onemoćao čovjek, situacija je išla puno brže. Proces protiv njega vodio je tada mladi tužitelj Anto Nobilo, a Artuković je brzo proglašen krivim. Dvije godine kasnije umro je. "Po svakom kriteriju, ovo je savršen primjer arhaičnih procedura nalik labirintima koje okružuju ove slučajeve", zaključuje se u tekstu.