Foto: Getty images

TERORIZAM se obično ne doživljava temom koju bi trebalo analizirati i rješavati u znanstvenim i akademskim krugovima uz pomoć znanstvenih studija.

Ako se i postavi pitanje kako bi se u borbu protiv terorizma mogla snažnije uključiti znanost, prva stvar koja će većini pasti na pamet najvjerojatnije će biti neke sofisticirane tehnologije, primjerice, uređaji za presretanje poruka terorističkih ćelija, za nadziranje, prisluškivanje i praćenje, čitači misli, detektori eksplozivnih naprava, serumi istine, dronovi za raketiranje uporišta, naoružanja, vozila i predvodnika militanata ili pak programirani samosklopivi roboti za ratovanje u zahtjevnim uvjetima.

No, kako je to dobro objasnio francusko-američki stručnjak za ponašanje ekstremističkih skupina, kognitivni antropolog Scott Atran u intervjuu za Washington Post, sustavi sigurnosti i obavještajnih službi u biti nisu dobro uređeni za provođenje dugoročnih politika koje bi mogle spriječiti nasilni ekstremizam. Trerorizam nije tako jednostavan fenomen, a rat protiv njega ne može se dobiti samo vojnom silom, kako bi to političari voljeli vjerovati.

Treba pokušati shvatiti ekstremizam

Atran ističe da bez istraživanja koja bi na terenu, u zonama sukoba, otkrivala kako ljudi postaju radikalizirani, tko su oni, zašto to čine i zašto baš sada, ne može biti niti koherentnih politika koje će spriječiti napade.

„Nikada u povijesti tako mali broj ljudi, s toliko malo sredstava nije uspijevao izazvati toliki strah“, rekao je Atran upozorivši da je politika u zapadnim zemljama u tom smislu trenutno pogrešna. Jedna od prominentnijih grešaka jest to što je borba protiv radikalizacije uglavnom usmjerena na bavljenje pojedincima.

„Nazvati Islamsku državu terorističkom i povezati je s kriminalom prikriva činjenicu da je u pitanju masovni pokret koji ima privlačnost za mase ljudi – koliko god u SAD-u bili rijetki oni koji su njime privučeni.“

Većina terorista su obični ludi, a ne psihopati

Stoga je, kaže Atran, prije svega važno shvatiti tko se priključuje teroristima, a to su uglavnom obični ljudi kao što su to bili i nacisti.

„Postoje neki, kako ih nazivamo vukovi samotnjaci, osobito u Sjedinjenim Državama. Međutim, ljudi koji se pridružuju terorističkim organizacijama uglavnom spadaju u normalne. Oni se okupljaju u određenim gradovima, u određenim četvrtima, u određenim chat roomovima. Mi trebamo otkriti zašto ondje. Što se to događa“, kaže Atran.

Stephen D. Reicher, profesor socijalne psihologije, svojevremeno čelnik Škole psihologije na Sveučilištu St. Andrews u Velikoj Britaniji i S. Alexander Haslam, profesor psihologije u School of Psychology Sveučilištu Queensland u Australiji u Scientific Americanu, također su upozorili da je predodžba prema kojoj su teroristi isključivo barbari, sadisti i psihopati pogrešna, koliko god mi željeli vjerovati da je točna.

Naime, brojna istraživanja pokazuju da su oni uglavnom obični ljudi koji, vođeni grupnom dinamikom, čine zlo zbog ciljeva koje smatraju opravdanim i plemenitim. Pritom treba imati na umu da oni, ni nakon što prođu indoktrinaciju, nisu samo obični zombiji, ispranih umova. Oni dobro znaju što čine i zašto.

„Zahvaljujući klasičnim studijama iz 1960-ih i 1970-ih znamo da su čak i stabilne, dobro prilagođene osobe sposobne ozbiljno ugroziti ljude koji im se ni na koji način nisu zamjerili. Često citirano istraživanje o 'poslušnosti autoritetima' koje je proveo Stanley Milgram, pokazalo je da su sudionici studije bili spremni drugima pustiti električne šokove za koje su vjerovali da su smrtonosni kada su to od njih tražili istraživači u laboratorijskim kutama. Zloglasni 'Stanfordski zatvorski pokus', koji je proveo psiholog Philip Zimbardo, pokazao je da su studenti kojima je bila dodijeljena uloga zatvorskih čuvara ponižavali i zlostavljali druge studente koji su igrali uloge zatvorenika. Ove studije pokazale su da praktički svatko pod pravim, odnosno krivim, okolnostima može biti naveden da sudjeluje u ekstremnom nasilju. Isto vrijedi i za teroriste. Iz psihološke perspektive većina pripadnika radikalnih skupina nisu monstrumi – mada bismo mi u to voljeli vjerovati – ništa više nego što su to obični Amerikanci koji su sudjelovali u Milgramovim i Zimbardovim istraživanjima. Kako je Atran objasnio u svojoj knjizi iz 2010. 'Talking to the Enemy', ljude u fanatike ne pretvara neki 'poremećaj osobnosti već dinamika skupine koja mijenja osobnost'“, piše autorski dvojac.

Nije sve u ideologiji

Atran ističe da je također krivo misliti da su ljudi koji se uključuju u terorističke organizacije isključivo vođeni ideologijom, nekim slobodno plutajućim idejama koje se hvataju za um poput virusa. Stoga ni slični plutajući protunarativi ne mogu biti rješenje problema. Ti ljudi često imaju svoje složene priče, a nerijetko su uključeni u zatvorene skupine koje su povezane vjerskim, plemenskim, obiteljskim i drugim spregama.

„Razgovarao sam s jednim imamom koji je regrutirao ljude za Islamsku državu na sirijsko-jordanskoj granici. On je rekao: 'Gledajte, ljudi koji nam dolaze, dolaze nam sa strašću i sućuti. Oni traže avanturu'. Mi takvim ljudima moramo ponuditi pozitivan način da otkriju da su bili zavedeni. George Orwell je 1940. napisao osvrt na 'Mein Kampf', a ja mislim da on sadrži neke od najdubljih uvida koje su ponudili komentatori suvremenog političkog svijeta. On je postavio pitanje kako to da suvremena društva građanima nude spokoj, izbjegavanje rizika i boli, higijenu, kontrolu rađanja – ukratko dobar život – a nitko nije spreman boriti se za njihove ideale? S druge strane, Hitler je svojim ljudima ponudio revoluciju, opasnost, smrt i slavu, a cijela nacija od 80 milijuna ljudi pala je na to. Razlog tome je što je Hitler shvatio nešto duboko u ljudskoj prirodi: da ljudska bića barem povremeno trebaju osjećaj samopožrtvovanja i transcendencije. Oni to nalaze kada su suočeni s prijetnjom smrti ili istrebljenja. No ako se to ne može ponuditi ljudima, njihov način života ne može konkurirati dražima ekstremizma. Mislim da je važno razumjeti razloge zbog kojih se ljudi radikaliziraju, umjesto da stvari pokušavamo riješiti jednostavnim bombardiranjem krajnje posljedice tog procesa. No naravno, slažem se da Islamsku državu također treba i vojno poraziti“, objasnio je Atran.

Znanstveni podaci otkrivaju greške u pristupu

Statistički podaci pokazuju da su brojne metode, na koje se zapadne sile oslanjaju u ratu protiv terorizma, neuspješne ili čak kontraproduktivne.

Primjerice, Craig Whiteside iz Naval Postgraduate School u Montereyu, u Kaliforniji, kaže da pokušaji da se terorističke organizacije obezglave napadima dronovima na njihove čelne ljude uglavnom imaju neželjene posljedice.

„Ubojstvo karizmatičnog vođe može nadahnuti moćnu posmrtnu privlačnost ili pak može uzrokovati cjepkanje koje će rezultirati time da će neke podređene ekstremnije frakcije postati prominentne“, objasnio je Whiteside u novoj analizi objavljenoj u New Scientistu.

Ovakvi efekti u posljednje vrijeme postaju očigledni i u Manchesteru i u Mosulu. Martha Crenshaw, profesorica na Freeman Spogli Institute for International Studies, u svojoj novoj knjizi 'Countering Terrorism' piše da su „zapadnjačke vojne akcije osnažile narativ džihadista prema kojem su muslimani posvuda u svijetu mete. To je možda navelo ISIS da postane odlučniji da inspirira terorizam umjesto da njime upravlja. A vojne akcije nisu uspjele spriječiti džihadističke organizacije u Iraku i Afganistanu da se regrupiraju, regeneriraju i šire“.

Terorističke skupine rijetko se mogu pobijediti vojnom silom, one se mogu zaustaviti političkim rješenjima, ili se mogu osuti ako neprijateljstva budu riješena, ili mogu odbiti svoje pristaše pretjeranom brutalnošću. S druge strane, zapadnjačka bombardiranja civila u Faludži i Mosulu u Iraku te u Raki u Siriji, kao i nasilja koja provode iračke oslobodilačke postrojbe nad osumnjičenim pripadnicima ISIS-a i njihovim obiteljima, mogu stvoriti novi krug neprijateljstava i mržnje kod sunita.

Primjerice, prema podacima meta analize javnog mnijenja koju je 2015. i 2016. proveo Pentagon, velika većina muslimana u Iraku i Siriji nije podržavala ISIS. Oni koji jesu, mnogo su rjeđe kao razloge navodili religiju ili ideologiju nego društvene i ekonomske probleme ili vlast. Studija je s druge strane pokazala da u Mosulu čak 46 posto stanovništva vjeruje da su koalicijski zračni udari najveća prijetnja njihovim obiteljima. Samo 38 posto reklo ih je da je to ISIS. Naravno, pritom treba uvažiti činjenicu da je Irak većinski šijitska zemlja, dok je Mosul većinski sunitski.

Kontraproduktivan učinak također imaju i kažnjavanja koje nad sunitskim obiteljima osumnjičenima za kolaboraciju s ISIS-om provode prijeki sudovi šijitskih i kurdskih postrojbi.

Ukratko, ISIS svojim nasilnim aktivnostima potiče jačanje pozicija radikalnih političara na zapadu, kao i radikalizaciju običnih ljudi, dok s druge strane, u povratnoj sprezi u začaranom krugu, radikalni zapadni političari i jačanje nepovjerenja zapadnjaka ISIS-u olakšavaju regrutaciju novih ljudi. 

Šaroliko članstvo terorista

U ovoj priči također ne treba zaboraviti pogrešne politike, interese i procjene zapadnih sila, kao ni činjenicu da se ljudi priključuju terorističkim organizacijama s različitim motivacijama i sklonostima.

Primjerice, neke militante motivira želja za osvetom smrti svojih rođaka ili prijatelja koji su ubijeni u američkim napadima dronovima, u akcijama koalicijskih snaga ili u napadima šijitske policije. Raširena konzumacija alkohola i korištenje seksualnog roblja pokazuje pak da nisu svi džihadisti zainteresirani isključivo za nagrade koje ih očekuju u raju. Štoviše, nisu svi vođeni čak ni mržnjom ili željom za osvetom. Konačno, nisu svi ni spremni umrijeti. U njihovim redovima ima mnogo onih koji su vođeni ekonomskim interesima, koji su došli iz siromašnih obitelji kako bi preživjeli. A poznato je da džihadisti u Iraku i drugdje pljačkaju vozila i naftu koje potom prevoze u Siriju i na druga tržišta na kojima ostvaruju značajnu zaradu. Tako stečene prihode često dijele među svojim pripadnicima. Regruteri borcima također nerijetko obećavaju solidne plaće, a njihovim obiteljima socijalno i zdravstveno osiguranje.

Samo u Iraku i u Siriji ima više od 1000 islamističkih postrojbi različitih razina radikaliziranosti koje se međusobno natječu za najbolje borce. One koje imaju manje sredstava uglavnom odabiru radikalniji vjerski pristup kako bi privukle strane fanatike koji najčešće nisu naročito uvježbani borci, ali su spremni ratovati za ono što smatraju plemenitim ciljem.

Matematičarka, teoretičarka igara i bihevioralna ekonomistica Vera Mironova, stipendistica na Harvard Kennedy School, koja ima iskustva s brojnih ratišta širom svijeta od Jemena i Iraka do BiH i Hrvatske, u svojim radovima ističe da je lokalno članstvo ISIS-a vođeno prilično prizemnim motivacijama. Naime, dok vođe mnogih džihadističkih organizacija potječu iz obitelji višeg srednjeg sloja i često su intelektualci – primjerice, vođa Al Qaede Ayman al-Zawahiri je liječnik, a Abū Bakr al-Baghdadi navodno ima doktorat iz islamskih studija – redovi lokalnih boraca popunjavaju se ljudima koji se uglavnom bore za opstanak svojih obitelji u ratnim zonama. Strani borci češće su ideologizirani i skloni samopožrtvovnosti za vjerske ciljeve.

Ove statistike ohrabruju jer pokazuju da je problem terorizma, barem dijelom rješiv kvalitetnim socijalnim i političkim zahvatima.

Moguća rješenja

Kako pokazuju navedeni i brojni nenavedeni primjeri za koje u ovom članku nema dovoljno prostora, rat protiv terorizma ne može se riješiti tako što će se, kako je to ovih dana predložio američki predsjednik Donald Trump, meci umakati u svinjsku krv ili teroristi pokapati zajedno sa svinjama. Ništa bolji nije ni prijedlog američkog republikanskog senatora Teda Cruza koji je rekao da bi Islamsku državu trebalo intenzivno bombardirati sve dok ne otkrijemo može li pijesak svijetliti.

U svakom slučaju, u svojim politikama prema terorizmu čelnicima zapadnih zemalja dobro bi došlo da malo više računa vode od činjenicama i statistikama, drugim riječima, o znanstvenim podacima koji se prikupljaju na terenu. No Atran smatra da je to lakše reći nego provesti u djelo.

Na pitanje koji je alternativni pristup problemu terorizma ako se skupine poput Islamske države ne mogu pobijediti samo vojnom silom, Atran odgovara:

„Potrebno je koncentrirati se na mlade. Mladi ljudi čine većinu današnjih regruta u terorističkim organizacijama. Podaci pokazuju da je prosjek njihove dobi oko 26, no na nekim mjestima su i mnogo mlađi. Danas u Palestini nailazimo na 14-godišnjake i 15-godišnjake koji se žele pridružiti Islamskoj državi. No problem je u tome što vlade mlade ljude doživljavaju kao problematične. Njihova politika uglavnom se svodi na to da ih treba ukrotiti ili da im treba propovijedati suzdržljivost, što je smiješno. Svatko tko ima djecu tinejdžere zna da to ne može funkcionirati. S druge strane, druženje mladih s mladima čini čuda. Postoje lokalne priče o uspjesima takvog pristupa širom svijeta.

Znate, ljudi misle da su ISIS i al-Qaeda samo okrutni barbari, što jesu. No mnogi ne shvaćaju da su to također pokreti puni slavlja i zadovoljstva. Ako samo pogledate njihove objave na Twitteru, primjerice u Jemenu, vidjet ćete da se oko 57 posto njih odnosi na projekte društvenog razvoja koji uglavnom angažiraju mlade. Samo tri posto njih otpada na kažnjavanje. Oko 18 posto su religiozna tumačenja onoga što čine. Dakle, to nije sve samo o odrubljivanju glava i ubijanjima. Ono što ja ne vidim jest da postoji neki pokušaj da se njih ozbiljno shvati“.

Atran smatra da bi političari trebali imati znatno više sluha za angažiranje znanstvenika u rješavanju problema terorizma, no to nije lak zadatak.

„Politički i akademski svjetovi potpuno su različiti. Akademski svijet, barem u načelu, vođen je potragom za znanjem, za dokazima, činjenicama i istinom. U političkom svijetu, kako je to Hume jednom rekao, razum je tek rob strasti. Informacije i dokazi koriste se za pobjedu i uvjeravanje. Treba pronaći načina za navigaciju između te dvije sfere ako želimo unaprijediti politike. Kada su u pitanju egzistencijalni opstanak ili veliki nacionalni interesi, kao što je to bilo u II. svjetskom ratu, moguće je povezati potragu za istinom, dokaze i pobjedu. No to nije slučaj kada su u pitanju terorizam i nasilni ekstremizam“, kaže Atran.