Kako smo potrošili 18 milijuna kuna
Foto: zeljkokomsic.ba
VIJEST se ušuljala podmuklo. Onako kako i dolikuje činjenici da je milijunski zgoditak sa svim svojim zanosnim nulama još jednom sjeo na konto prokletih provincijskih srećkovića. Ili po odlično utabanim stazama senzacionalizma, kojima se godinama već znalački odvraća pozornost s bitnih tema prebacujući lopticu u dvorište koje uvijek fantastično posluži svrsi. Ondje gdje ordiniraju pomahnitale džukele kojih se, samo ako si dovoljno pametan i spretan, lagano riješiš cijeli jedan tjedan kad im podvališ neodoljivu kost hrvatstva. Pogotovo onu koja se zove Hrvati u BIH.
Znaju to i svi bitni elementi u vladi. Zato se svaka teška vijest koja će pasti kao uteg na onemoćala leđa stanovništva Republike Hrvatske redovito plasira uz briljantnu odluku vezanu za Hrvate u BIH. Tako i ona o famoznih 18 milijuna kuna za kojekakve "križeve i opanke za Bosance". Na istoj sjednici na kojoj su srezane naknade nezaposlenima. Katastrofalna politika korupcije i kriminala HDZ-a genijalnim spinom u sekundi biva bačena u sjenu, a totemski krivac i ventil za bijes postaju braća preko granice. Nije čak ni bitno što je tih 18 milijuna kuna tek dio od 0,015% proračuna za 2010. godinu. Ili da biste lakše preračunali, za ljude koji su nesebično krvarili za Hrvatsku i za budućnost njihove djece u njihovoj nefukncionirajućoj državi, RH izdovojila je tek malo više od svote iskeširane za jedan spomenik u Srbu.
Zašto hrvatske vladajuće elite iz BIH jadno i pokorno štuju svaku odrednicu koja stiže iz Banskih dvora ili s Pantovčaka?
Tragična je i znakovita sudbina i fascinantni načini s kojima se obični ljudi u BIH nose s trenutnom situacijom u kojoj se nalaze. Balansirajući na vagi između svojih korijena i političkog Zagreba neće ih čak uvrijediti niti stotine podrugljivih komentara u medijima koji se mizernim tonom pitaju gdje će i kako "mali Kutlići" potrošiti darovane milijune. Čudan je to i kompleksan mazohizam koji se teško nečim može slomiti. Neki taj osjećaj vole nazvati poltronstvom iako je sve izglednije da se zapravo radi o najjednostavnijem obliku odane ljubavi. Taj sentiment zato donekle ima svoje opravdanje ako govorimo o narodu, koji još uvijek dosta teško može definirati i odvojiti realne rezultate politike RH prema Hrvatima u BIH od svojih unutarnjih emocija. Puno je bitnije pitanje zašto hrvatske vladajuće elite iz BIH jadno i pokorno štuju svaku, pa i najbesmisleniju odrednicu koja stiže iz Banskih dvora ili s Pantovčaka? Ovaj fantastično uigrani kolonijalni odnos je zapravo vrlo lako održavati dok god je takvih naših bezmudih podanika službenog Zagreba, koji su nesposobni za kvalitetnu artikulaciju vlastite politike u vlastitom dvorištu, a zatim i one dobrosusjedne.
Držeći se čvrsto za Jacinu suknju ili Ivin uredno ispeglani sako, nesposobno čeznući tko će ih od njih dvoje podržati u predstojećim izborima, niti na ovaj posljednji događaj pozivanja Željka Komšića na Sinjsku alku nisu se udostojili reagirati kao samostalni vođe ili lideri svoga naroda s jasno izraženim stavovima. Mada im je Željko Komšić inače rak-rana i pred izbore jedini mamac kojim skupljaju glasove rezignirane populacije, derući već poznatu gangu o ugroženosti. No, kontrirati odlukama Vlade RH ili Predsjedništva čak i onda kad su one toliko ponižavajuće za um svakog zdravog čovjeka, za političke marionete i klaune iz reda hrvatskog naroda ne dolazi u obzir. U njihovim foteljaški isprogramiranim glavama jedini moto je ne talasati frekvenciju s "moćnim" HDZ-om metropole, garantirajući sebi kroz tu igru još koju godinu u bilo kojem obliku vlasti. Za vlastitu guzicu, dabome.
Tko je zapravo Željko Komšić?
U politički jednom od najtežih trenutaka za Bosnu i Hercegovinu, kad se njeni kaosi tek pukom srećom još ljuljaju po ivicama raspuklog broda, potez u kojem je Željko Komšić, taj smiješni hrvatski član u Predsjedništvu, gost Sinjske alke pod pokroviteljstvom visoke državne politike RH je istinska pljuska normalnoj logici. Možda je njegova čestitka povodom Oluje bila topla i slatkorječiva, zna to naš Želja učiniti takvim u naletu inspiracije, no svejedno su i dalje ostali nedokučivi motivi boravka prvih tamnih naočala BiH u gledalištu alke. Ako je to bio poziv socijaldemokrata za jednog socijaldemokrata, možda treba prvo raščistiti što je to SDP u Bosni i Hercegovini danas? Nešto slično kao u Hrvatskoj, samo s predznakom multi-kulti. Koji naravno, postoji samo fiktivno. U praksi je ta socijaldemokracija samo lažna fasada trošne kuće u kojoj stoluju bolesno ambiciozni primjerci najbeskrupuloznije trke za kapitalom, koji do svog cilja ne prezaju posegnuti ni za bilo kakvim kriminalom. Kao pravi zagovaratelji socijaldemokracije potječu iz iznimno dobrostojećih obitelji, pojma nemaju o životima običnih građana koji su počesto na rubu egzistencije, a za njih je čovjek samo onaj čiji je čukundjed ispijao kavicu u najužem središtu čaršije. Nacionalistička klima u državi fantastično pogoduje njihovim ublehama i mitovima o nedjeljivoj zemlji punoj drugarstva i ljubavi, jer to je bajka koja garantirano osvaja listiće nostalgičnog stanovništva. Budući da među sobom, uz svu svoju bahatost nemaju junaštvo i potrebnu karizmu da iziđu na megdan s preostalim jakim, bošnjačkim liderima za svog člana predsjedništva, majstor opsjena čika Zlatko čak i tada ima pobjedničkog zeca u šeširu. Te za tu funkciju kandidira Željka Komšića koji, paradoksalno, šupljom bošnjačkom spikom biva izabran za hrvatskog člana Predsjedništva.
Ako je poziv Željku Komšiću na Sinjsku alku bio poziv hrvatskog Predsjednika za hrvatskog člana Predsjedništva BIH, možda treba prvo račistiti tko je zapravo Željko Komšić? Bez obzira na reketarsku kliku kojoj ljubi stope, Željko je rijetko naivan, brzoplet, na šašav način pomalo simpatičan i vjerojatno jedan od rijetkih koji se nisu okoristili politikom kao takvom. Doduše, nimalo simpatično i bezopasno nije njegovo poslanje. Uz često i gotovo stalno odsustvo političke mudrosti, kod njega je zato vječan i stalno prisutan jalijaški šarm kojim lako dopre do običnog čovjeka i proda mu i najbenigniju foru, a to je ono nešto što Lagumdžija i nitko drugi na BiH političkoj sceni neće posjedovati pa da još deset života prožive. Međutim, Hrvatima teško da može ikada biti prihvatljiv, jer izabran nelegitimnom većinom bošnjačkog naroda, Željko je gorljivi borac za multietničnost, i to onu najgoru varijantu: gdje se jedni pitaju za sve ostale, a ostali služe samo za ukras. U suludo postavljenom zakonu Željko Komšić je danas personifikacija potpune marginalizacije i institucionalnog poniženja hrvatskog naroda.
Ako je Željko Komšić na Sinjskoj alci bio gost kao čovjek iz naroda, bosanska raja do jaja, tek tada je organizator posve promašio. Pohođenje proslave podjede nad Turcima koja se obilježava alkom u Sinju donijelo mu je značajan minus pred bošnjačkim stanovništvom i samo ga poznata hrvatska razjedinjenost može spasiti ove godine u listopadu. Hrvatsko pak stanovništvo, ostalo je šokirano njegovom prisutnošću u Sinju, pozivom da uveliča proslavu i ničijom reakcijom. Ali posve naviknuti na tolike noževe u leđa sa svih strana, što od svojih političkih bilmeza, kriminalnih tajkuna, sarajevske i zagrebačke prijestolnice, samo su razočarano slegnuli ramenima i tiho nastavili trošiti svoj pošteno zarađeni novac na ljetovanjima u hrvatskim gradovima i na otocima.
Bilo bi dobro da ako premašimo 18 milijuna, sklopimo i jedan dogovor. Vi si uzmite Komšića, a nama vratite Sinjsku Gospu. S Gospom smo bar na ti.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati