54.145.124.143 US
 

Katolici se razbjesnili i počeli prijetiti - što bi rekao sveti Leopold?

Piše: Vojislav Mazzocco
petak, 15.4.2016. 22:15
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Index, FAH

MALAGAZI s Madagskara imaju zaista neobičan način postupanja s mrtvima. Nakon što ih nekoliko godina puste da odleže u zemlji - iskopaju ih, presvuku, zasviraju ili zapjevaju, odnosno u novije vrijeme puste s razglasa kakvu živahnu muziku i zaplešu s leševima. Ili kostima, ovisno što je od mrtvih članova obitelji ostalo jer taj "prevrtanje kostiju", kako svoj običaj nazivaju, ponavljaju u prosjeku svakih sedam godina. Neki i češće, ako im mrtvi baš jako nedostaju.

Protestantski misionari nisu bili nimalo sretni kada su zatekli Malagaze kako plešu s leševima. Smatrali su da je u ceremoniji nešto duboko nekršćansko i nagovarali su stanovništvo da prestane s iskopavanjem i nosanjem lešina. Katolički svećenici, pak, nisu imali nikakvih prigovora pa su se Malagazi odlučili za tu vrstu kršćanstva. Katoličanstvo i Famadihana dobro su se složili.

Kako se i ne bi složili kada katolici, prilično neobično za monoteističku religiju, imaju između 810 i 993 sveca (broj nije konačan i razlikuje se među raznim dokumentima).

"Glava glavi, plećka harambaši, a fukara može i rebara"

Tijela dobrog dijela tih svetaca i svetica, ne zaboravimo žene, katolici jako vole mrtve i do smrti mučene žene, nastradao je nakon smrti. Tijela su im komadana i slana u razne dijelove svijeta. Prst na jednu, goljenica na drugu, lubanja na treću stranu. Kao u staroj hajdučkoj uzrečici: "Glava glavi, plećka harambaši, a fukara može i rebara", dijelila su se tijela svetaca i svetica. Pa tko je imao više ugleda ili novca dobio je zanimljiviji dio tijela. Tu i tamo se, doduše, događalo da neki svetac ima i kerberske gene pa su se njegove glave znale pojavljivati istovremeno na dva-tri različita mjesta i baš sve su imale čudotvorne moći. I ni jednu Crkva nije proglašavala lažnom niti njene moći ništavnima.

Naravno da nije jer moć relikvija ne leži u njihovoj fizičkoj povezanosti s tijelom niti s genskim zapisom sveca koji se rukom, glavom ili bedrenom kosti služio za života, nego s njegovom dušom i zagovorom za vjernika koji se moli pred relikvijom.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Izuzetno pojednostavljeno, potpuno je svejedno moli li se vjernik pred otfikarenom glavom Svete Katarine Sienske, ili njenim desnim palcem nekoliko metara dalje, ili pred, recimo, komadom drveta. Dok god vjerujete da je molitva upućena izravno Bogu i da u samom objektu pred kojim se molite nema nikakvih nadnaravnih moći. U suprotnom, po katoličkom učenju, zapadate u praznovjerje ili bogohuljenje. Zemni ostaci, ma kako dobro očuvani, i ma koliko bili ukrašeni zlatom, srebrom ili dragim kamenjem, nisu i ne smiju biti predmet obožavanja. To je katolički nauk.

Zašto katolici uopće čuvaju komade tijela svojih velikana?

Zašto onda katolici uopće čuvaju komade tijela svojih velikana? Pa, odgovor se najvjerojatnije nalazi u vremenu prije Milanskog edikta, odnosno u vremenu kada su kršćani proganjani. Stari Rimljani bili su prilično praznovjerni. Nisu voljeli zalaziti na groblja ili u katakombe, plašili su se duhova. Kršćani su, razumno, izabrali baš ta mjesta za svoje obrede. Što je više leševa oko njih, to su manje šanse bile da naiđe Rimljanin. Tako i danas čuvaju komade leševa, iako Rimljana progonitelja više nema.

Tijelo svetog Leopolda Mandića dovezeno je prije nekoliko dana u Zagreb i tisuće vjernika pokorno su stajale u redu kroz sam centar grada ne bi li ga vidjeli. U staklenom lijesu vidjeli su najveći dio njegovoga tijela jer katolici ni u 20. stoljeću nisu odustali od običaja da dobrim ljudima odrežu komad tijela. Leopold Mandić tako je nakon smrti ostao bez desne ruke. No, to nije smetalo svima onima koji su došli pomoliti se pred mrtvim tijelom ili samo zadovoljiti bizarnu znatiželju razgledavanja leša. U miru i molitvi došli su pokazati poštovanje.

Učas je nestao mir koji im je donio sveti Leopold

Međutim, našlo se i nešto onih kojima je stajanje u redu da bi se razgledala lešina pomalo bizaran običaj. Pa su se počeli zafrkavati. Pa su se katolici, sasvim neusklađeno s onim što ih Crkva uči, razbjesnili i počeli prijetiti. I proklinjati. Zazivali su Božju pomoć u usmrćivanju obitelji onih koji se usude šaliti s njihovim svetinjama. Pardon, ne sa svetinjama nego sa zemaljskim ostacima ljudi čija su djela, po njima, svetačka. Učas je nestao mir koji im je donio sveti Leopold i pretvoriše se u sumanute krvožedne sljedbenike najvećih hitova Džihadi Johna. Jer su uvrijeđeni i ugroženi. Ugroženi iako su u većini i baš nitko nije ni prstom mrdnuo da im zaprijeti, niti je nekakva banda nevjernička nasrnula batinama na njihov skup.

Ono što je njima bitno nije za zajebanciju, pa makar to bila i slezena odavno mrtvog čovjeka. Makar se i oni sami zajebavali s tijelom onoga kojeg navodno štuju. Prvo ga raskomadaju, a onda ni ostacima ne daju da na miru počivaju nego ih seljakaju naokolo. A kad netko pomisli da su bizarni, i da ima nešto primjerenijih načina za postupanje s lešom, strašno se uvrijede. Umjesto da kao Malagazi s Madagaskara zaplešu i zapjevaju. I puste nas da se šalimo s čime želimo. Nema u šali nikakvoga zla, a niti je njihova ljutnja može spriječiti.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije