AMERIČKI ekonomist, profesor ekonomije na Graduate Center of the City University of New York i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Krugman, u svome tekstu za The New York Times objašnjava zašto je demokratska kongresnica Alexandria Ocasio-Cortez u pravu kad se zalaže za visoke porezne stope za bogate, te kako Republikanska stranka obmanjuje javnost tvrdeći da će niže stope biti poticajne za gospodarstvo. Tekst prenosimo u cijelosti.

Desničare dovodi do ludila

Ne znam kakvom će se Alexandria Ocasio-Cortez pokazati kao zastupnica u Kongresu, ali već sama njena izborna pobjeda itekako je svrhovita. Znate, već sama pomisao da u Kongresu imamo mladu, artikuliranu i televizičnu nebijelkinju mnoge na desnici dovodi do ludila, a upravo kroz to ludilo oni nehotice otkrivaju svoje pravo lice.

Neka od tih otkrića su kulturološka. Histerija oko snimke iz studentskih dana na kojoj Alexandria Ocasio-Cortez pleše govori puno, ne o njoj, nego i histericima. Međutim, umnogome su važnija intelektualna otkrića. Desničarska osuda ”ludih” političkih ideja Alexandrije Ocasio-Cortez može poslužiti kao vrlo dobar podsjetnik na to tko je zapravo lud.

Posljednja kontroverza odnosi se na zalaganje Alexandrije Ocasio-Cortez za uvođenje porezne stope od 70-80 posto na posebno visoke prihode. Radi se o očitoj ludosti, zar ne? Pa zar netko misli da to ima smisla? Samo neupućeni ljudi kao... Peter Diamond, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i vjerojatno vodeći svjetski stručnjak za javne financije (premda su Republikanci blokirali njegovo imenovanje u Odbor federalnih rezervi s obrazloženjem da nije kvalificiran). Takvu poreznu politiku nitko nikad nije implementirao, osim... Sjedinjenih Američkih Država tijekom 35 godina nakon Drugog svjetskog rata, dakle uključujući i ekonomski najuspješnije razdoblje u američkoj povijesti.

Da budem sasvim precizan, u suradnji s Emmanuelom Saezom, jednim od vodećih stručnjaka za nejednakost, Diamond je procijenio da je optimalna porezna stopa na najviše prihode 73 posto. Neki smatraju da treba biti i viša. Christina Romer, vodeća makroekonomistica i bivša čelnica Vijeća gospodarskih savjetnika predsjednika Obame, procjenjuje da bi porezna stopa trebala biti viša od 80 posto. Odakle takve brojke? Iz analize Diamonda i Saeza proizlaze dvije činjenice: smanjena granična korisnost i konkurentna tržišta.

Porezna politika prema bogatima ne bi trebala imati nikakve veze s interesima bogatih

Smanjena granična korisnost je zdravorazumsko poimanje da dodatni dolar donosi manje zadovoljstva ljudima s visokim prihodima, nego ljudima s nižim prihodima. Obitelji koja godišnje zarađuje 20.000 dolara, dodatnih 1000 dolara puno znači. Dodamo li, pak, 1000 dolara nekome tko zarađuje milijun, jedva da će to i primijetiti. To nam ukazuje da ne bismo trebali mariti kako ekonomska politika utječe na prihode vrlo bogatih ljudi. Politika koja će bogataše učiniti samo malo siromašnijima tiče se samo nekolicine ljudi i neće biti utjecati na njihovo zadovoljstvo životom. Oni će, naime, i dalje moći kupiti što god požele.

Zašto ih onda ne bismo oporezovali sa 100 posto? Zato što bi time nestao svaki poticaj da učine sve što mogu kako bi zaradili još više novca, a to bi naškodilo gospodarstvu. Drugim riječima, porezna politika prema bogatima ne bi trebala imati nikakve veze s interesima bogatih, već bi se trebala baviti samo time kako će njeni učinci promijeniti ponašanje bogatih i kako će to utjecati na ostatak populacije.

Sad dolazimo do konkurentnih tržišta. U savršeno konkurentnom gospodarstvu, bez monopola ili drugih poremećaja, onom za koje ekonomski konzervativci žele da vjerujemo da postoji, svatko je plaćen prema graničnom proizvodu. Znači, ako je netko plaćen 1000 dolara po satu, to je zato što svaki njegov dodatni radni sat dodaje ekonomskom rezultatu vrijednost od 1000 dolara.

Ako je zaista tako, zašto bi nam uopće bilo stalo koliko bogati rade? Ako bogataš radi sat više, dodajući tako gospodarstvu 1000 dolara i pritom dobiva 1000 dolara za svoj rad, ukupni učinak njegova rada za gospodarstvo ostaje isti, zar ne? Ali ne ostaje isti, jer plaća porez na dodatnih 1000 dolara. Dakle, društvena korist od dodatnog rada osoba s visokim prihodima je porezni prihod koji se generira tim dodatnim radom. Ili da budem koncizniji, kad oporezujemo bogate, jedino o čemu trebamo brinuti je koliki smo prihod uspjeli prikupiti. Optimalna porezna stopa za osobe s visokim prihodima je stopa koja omogućava maksimalni mogući prihod.

A to možemo procijeniti s obzirom na činjenicu kako prihod prije oporezivanja bogataša korespondira s poreznom stopom. Kao što sam naveo, Diamond i Saez smatraju da je optimalna stopa 73 posto, a Romer više od 80 posto. To je u skladu s onim što je izjavila Alexandria Ocasio-Cortez. A što ako uzmemo u obzir činjenicu da tržišta nisu savršeno konkurentna i da postoji mnogo monopola? To znači da gotovo sigurno postoji prostor za još više porezne stope, jer ljudi s visokim prihodima vjerojatno imaju koristi od monopolističkih renti.

Alexandria Ocasio-Cortez nije nimalo luda

Tako da Alexandria Ocasio-Cortez ne samo da nije nimalo luda, nego istupa sasvim u skladu s ozbiljnim gospodarskim istraživanjima (čuo sam da je razgovarala s nekim vrlo dobrim ekonomistima). Njeni kritičari, s druge strane, doista imaju neke lude ideje, a porezna politika u središtu je njihova ludila.

Naime, Republikanci gotovo jednoglasno zagovaraju niske poreze za bogate, na temelju tvrdnje da će manji porezi imati ogromne pozitivne učinke na gospodarstvo. Ova tvrdnja temelji se na istraživanju... nikoga. Nijedan ozbiljan rad ne podupire porezne ideje Republikanske stranke, jer dokazi u velikoj mjeri idu protiv tih ideja.

Na donjoj tablici može se vidjeti povijesni razvoj graničnih stopa poreza na dohodak (lijevo) i rasta realnog BDP-a po stanovniku (desno) tijekom 10 godina kako bi se izgladile kratkoročne fluktuacije.

Vidimo da je Amerika nekad imala vrlo visoke porezne stope za bogate, čak i veće od onih koje predlaže Alexandria Ocasio-Cortez, te je u to doba imala sasvim solidan rast. Otkako su porezne stope pale, ni gospodarstvo ne raste kao prije.

Zašto se onda Republikanci podržavaju porezne teorije koje nemaju uporište kod neovisnih ekonomista i opovrgnute su svim dostupnim podacima? Pa, zapitajte se tko ima koristi od niskih poreza za bogate i sve će vam biti jasno. A budući da se stranka drži besmislenih gospodarskih ideja, preferira ekonomiste koji nemaju kredibilitet i nisu u stanju učinkovito lažirati čak ni vlastite podatke.

To me ponovno vodi k Alexandriji Ocasio-Cortez i stalnim nastojanjima da ju se proglasi neukom. Kad su u pitanju porezi, ona govori isto što i dobri ekonomisti i definitivno zna više o ekonomiji nego gotovo svi u Republikanskoj stranci.