Krv, eksplozivi i palice: Događaji koji su punili stupce crne kronike
OD SMIONIH i krvavih ubojstava u srcu metropole, preko vala batinaškog nasilja prema novinarima i maloljetnicima, do velikih suđenja i najviših zatvorskih kazni ikad izrečenih u povijesti države, godina na isteku dovela je crnu kroniku na naslovnice svih medija. Neuobičajeno velika razina nasilja u 2008. plijenila je pozornost nacije proteklih 12 mjeseci, a u ovom vam tekstu donosimo pregled najistaknutijih događaja koji su u sebi imali krv, eksplozive i palice.
> Pregled svijeta: Anno domini 2008 - Preokrenuti svijet
Kako je bomba ukrala godinu – ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića
Svakako najveći i najrazvikaniji mračni događaj 2008. bilo je ubojstvo Ive Pukanića, vlasnika NCL grupe, koja izdaje tjednik "Nacional". Oko 18,15 h 23. listopada ispred zgrade Nacionala na križanju Palmotićeve i Stare vlaške ulice u Zagrebu eksplodirala je bomba, montirana na parkirani motocikl.
Njene žrtve bili su Pukanić i njegov dugogodišnji suradnik, direktor marketinga Nacionala Niko Franjić. Nesvakidašnje drsko ubojstvo odmah je katapultiralo Hrvatsku na naslovnice svih svjetskih medija, a javnost je tražila od vlasti da ih zaštiti.
Policija, pod vodstvom novog ravnatelja Vladimira Fabera i novog ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka, koji su na posao došli netom prije ubojstva Pukanića i Franjića, reagirala je relativno brzo i u roku od tjedan dana počela je uhićivati ljude koji su izvršili atentat. Akcija se proširila na tri države, u Hrvatskoj je uhićeno nekoliko atentatora, u BiH se i dan danas (neki kažu uz asistenciju lokalnih vlasti) skriva Željko Matanović, vjerojatni "dostavljač" motocikla pored kojeg je postavljena bomba koja je ubila Pukanića i Franjića, dok je u Srbiji boravište Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam, kriminalca za kojeg se sumnja da je organizirao ubojstvo po nalogu zasad nepoznatog naručitelja.
No, Pukanićevo i Franjićevo ubojstvo bio je samo drugi nesretni događaj u vrlo kratkom roku.
Povratak odbjeglog generala i meci u haustoru – Vladimir Zagorec i Ivana Hodak
2. listopada 2008. u Zagreb je sletio Vladimir Zagorec, trenutno najpoznatiji hrvatski general. Time je završen gotovo dvogodišnji proces izručenja Zagorca iz Austrije, da bi mu se u Hrvatskoj moglo suditi zbog navodne krađe 5 milijuna dolara vrijednih dragulja iz sefa ministarstva obrane u ratno vrijeme. Zagorec je prije povratka rekao kako će se "otvoriti Pandorina kutija", najavivši tako slijed događaja koji su potresli Hrvatsku i kulminirali Pukanićevom smrću.
Nedugo nakon Zagorčeva izručenja u Hrvatsku, točnije 6. listopada 2008. u ulazu svoje zgrade ubijena je Ivana Hodak, kći Zagorčevog odvjetnika Zvonimira Hodaka. Dva metka stala su na kraj životu 26-godišnje odvjetničke vježbenice, koja je istodobno bila u vezi s odvjetnikom Ljubom Pavasovićem Viskovićem, odvjetnikom Zagorčeva ljutog neprijatelja Hrvoja Petrača. Brutalno ubojstvo nevine djevojke izazvalo je lavinu prosvjeda, Hrvatsku se odmah počelo uspoređivati s Libanonom i Sicilijom, a premijer Ivo Sanader morao je hitno razrješavati dužnosti ministre unutarnjih poslova i pravosuđa Berislava Rončevića i Anu Lovrin, te ravnatelja policije Marijana Benka, te na njihova mjesta dovesti Tomislava Karamarka, Ivana Šimonovića i Vladimira Fabera.
Rončević i val nasilja – Igor Rađenović i Dušan Miljuš
Smjena Berislava Rončevića dugo je vremena bila očekivana, ponajviše zbog njegovog lošeg vođenja krize nastale oko vala nasilje ranije tijekom godine. 16. svibnja ispred svoje zgrade u zagrebačkom naselju Travno pretučen je direktor Zagrebačkih cesta Igor Rađenović. Sumnja se da je Rađenović pretučen zbog svoje uloge u Uskokovoj istrazi oko korupcije u toj podružnici Zagrebačkog holdinga, što je dolilo ulje na vatru pričama o batinašima koji ušutkavaju ljude koji se usude govoriti o korupciji. U listopadu su Miodrag Šimunc i Nikola Presečki, napadači na Rađenovića, dobili svaki po malo manje od dvije godine zatvora, što je javnost svakako smatrala premalom kaznom za taj napad. Dodatni problem je u tome što nije otkriven naručitelj napada, nego se samo otkrila svota od bijednih 3000 eura koju je dala "nepoznata osoba".
Nasilje nije stalo na Rađenoviću. 2. lipnja skupina napadača brutalno je pretukla urednika crne kronike Jutarnjeg lista Dušana Miljuša. Miljuš je hospitaliziran s ozbiljnim ozljedama glave, a iako motiv napada nije obznanjen, pretpostavlja se da je razlog tome njegovo pisanje o kriminalu u državi. Rončević se tada "proslavio" kad je na pitanje novinara rekao "Tko je Dušan Miljuš", što je na ulice izvuklo solidan broj novinara koji su tražili ostavku ministra unutarnjih poslova.
Uz Miljuša, napadnuti su i drugi pripadnici novinarske profesije – Danijela Banko u Zadru je pretučena u vlastitoj redakciji u svibnju, fotograf Marin Franov napadnut je dok je snimao fotografije nakon utakmice Hrvatske i Turske na Svjetskom nogometnom prvenstvu, fotograf Filip Brala napadnut je u Gorici, popularnom Dragi Hedlu nekoliko se puta prijetilo smrću, kao i ne manje popularnom Hrvoju Appeltu, ispod čijeg je automobila postavljena lažna bomba.
Ipak, osim napada na Miljuša i Rađenovića, najveću su pozornost plijenili napadi na Luku Ritza i Josipa Galinca, kao i nesretna smrt 16-godišnjeg Josipa Klasnića te ubojstvo maloljetne Nike Deković.
Sačekuše, tučnjave i premlaćivanje iz dosade - Luka Ritz, Josip Klasnić i Josip Galinec
Luka Ritz napadnut je samo nekoliko dana nakon Miljuša. Ritza i prijatelja je skupina mladića pretukla u noći 6. lipnja na zagrebačkom Bundeku, i to "iz dosade", kako se ispostavilo kasnije. Ritz je od zadobivenih ozljeda preminuo deset dana kasnije, 16. lipnja, što je izazvalo dodatni bijes i konsternaciju javnosti. Ritzovi prijatelji nisu odustajali od zahtjeva za pronalaskom krivaca, ali na to su morali čekati četiri mjeseca. Zgroženost nije postala manja kad se saznalo da je Ritz napadnut iz čiste dosade, kao i da će njegovi napadači vjerojatno dobiti minimalne kazne, budući da im se neće suditi za ubojstvo nego za nanošenje teških fizičkih ozljeda.
18. runa pretučen je Josip Galinec predsjednik Uprave zagrebačke Industrogradnje. Galinec je nastradao u Vukovarskoj ulici u Zagrebu, gdje su ga također dva napadača pretukla željeznim šipkama. "Učinit ćemo sve da Zagreb bude siguran grad i da se ovim bezobraznim pokušajima ubojstava stane na kraj", rekao je tada Rončević, a i Sanader je uvjeravao građane kako "sačekuše" neće biti način ophođenja u državi. Ipak, dva mjeseca kasnije su ubojstva Ivane Hodak, Nike Franjića i Ive Pukanića ispričale bitno drukčiju priču.
Ritz nije bio jedini mladić koji je nastradao u tučnjavama. 23. listopada se ispred Poljoprivredne šumarske škole u Vinkovcima dogodila tučnjava, od čijih je posljedica (teškog potresa mozga) malo kasnije umro 16-godišnji Josip Klasnić. Iako Klasnić nije stradao pod istim okolnostima kao Ritz, i njegova je smrt svakako jedan neugodan podsjetnik na to da svako nasilje može imati izrazito kobne posljedice.
S ulice u sudnicu: najveće kazne, najveće afere – Voschion, obitelj Lambert, riječki Psiho i Luka Pezelj
Suđenja su ovu godine itekako punila novinske stupce i držala ljude prikovane za televizijske ekrane. Tijekom ove godine dva puta su izjednačene najveće moguće zatvorske kazne od 40 godina: pulskom monstrumu Damiru Voschionu i riječkom Psihu Ivanu Dvorskom. Voschion je poslan u mentalnu ustanovu u kojoj bi mogao ostati punih 40 godina, zbog krvave noći iz studenog 2007., kad je ubio svog oca, brata, bratovu ženu i dvoje djece, od kojih je jedno imalo samo dva mjeseca, jer se "bojao da ga truju", te "da se više ne kote".
Riječki Psiho Dvorski poubijao je u ožujku, zajedno s Lukom Obrovcem i Reneom Ljubojevićem troje ljudi na 12. katu rijeke zgrade. Njihove žrtve bili su Đani Vukoša, njegova djevojka Mirijam Švaljek i otac Benito Vukoša. Nakon što su ih sve ubili, Psiho i sudruzi su zapalili stan kako bi prikrili tragove ubojstva i onda i pobjegli. Dvorski se u zatvoru uspio i sukobiti sa čuvarima, nakon čega je tvrdio da su ga pretukli. Sve to mu nije pomoglo pri određivanju maksimalne kazne.
Majka i sin iz pakla, Alen i Anka Lambert, osuđeni su u studenom na 32 i 30 godina zatvora zbog mućenja i ubojstva Alenove nevjenčane supruge Tanje Brnelić. Lambertovi su nesretnu Brnelić psihički i fizički zlostavljali, Alen ju je i tukao (odnosno, kako je on rekao, "nekoliko puta udario malim štapom"), zabranjivali joj kontakt sa svijetom, držali ju zavezanu za krevet, zbog čega je nesretnica umrla od gnojne upale pluća s izljevom u prsište.
Malo prije obitelji iz pakla pala je i kazna od 31 godine za Luku Pezelja, brutalnog ubojicu Kristine Šušnjare. Podrazumijeva se da je takva kazna za većinu onih koji su pratili taj krvavi slučaj bila premala. Pezelj je još početkom godine, 5. siječnja navečer ponudio u Trilju prijevoz do Sinja Kristini Šušnjari, djevojci s kojom se znao otprije. Tada ju je Pezelj odvezao na pusto mjesto, pokušao ju silovati, što mu nije uspjelo zbog njenog otpora, ali je Pezelj, htijući prikriti pokušaj silovanja izvadio francuski ključ i više puta udario nesretnu djevojku po glavi. Pezelj je cijelu godinu proveo u zatvoru, a čak je dva puta pokušao počiniti samoubojstvo, prvi put ljetos, a drugi put nedugo nakon presude. Ipak, i u tome je bio jednako uspješan kao u pokušaju silovanja, pa će barem još neko vrijeme morati sjediti u zatvoru.
Vozači i liječnici – Miljenko Stričak, Ognjen Šimić i Dijagnoza
Najveću kaznu ikad dodijeljenu vozaču ove je godine dobio zloglasni Miljenko Stričak, koji je još u srpnju 2006. skrivio prometnu nesreću u tunelu Ledenik, u kojoj je poginulo četvero ljudi, među njima jedna 5-godišnja djevojka. Stričak se u njih u tunelu zaletio svojim kamionom. Tužitelji su zahtijevali najveću moguću kaznu, tvrdeći kako je posrijedi tzv. Neizravna namjera, nasuprot tvrdnjama o nehaju, koje je propagirala obrana. Time je završen proces od gotovo dvije i pol godine koliko je trebalo da Stričak dobije presudu nakon kobne nesreće.
Pala je i velika presuda jednom liječniku. Samo, taj nije u Hrvatskoj pa da bi ga se moglo staviti u zatvor. Ognjen Šimić, kardiokirurg koji je u kolovozu osuđen na devet godina zatvora zbog primanja mita, već je četiri mjeseca jedan od najpoznatijih hrvatskih...e sad što, bjegunaca, iseljenika, ljudi nedostupnih pravdi? Šimić se nalazi u Sarajevu, a budući da ima i hrvatsko i BiH državljanstvo, proces njegova privođenja pravdi malo je kompliciran.
Bila je ovo i godina velikih akcija. U prosincu ove godine, prije samo dvadesetak dana, palo je sedam presuda u slučaju "Dijagnoza 2", poznatom slučaju korupcije u osječkoj Kliničkoj bolnici i šire. Nekoliko liječnika, jedan branitelj, jedna referentica u odjelu državne uprave, lista osuđenih zaista je impresivna. Osuđeni su za zlouporabu ovlasti, uzimanje mita (od "finih, damskih cigareta" i Nescaffea, kojeg "doktori vole", u kombinaciji sa 100 eura po pregledu), pa sve do sređivanja lažnog statusa ratnih vojnih invalida u zamjenu za 5 do 8 tisuća eura naknade. Zločinačka slavonska klika osim zatvorskih kazni morat će i vratiti dio novca koji su uzeli.
Tresla se brda, rodio se miš – od Indeksa do Cvika
Jedna druga bombastična akcija, ona na Ekonomskom, Prometnom i Agronomskom fakultetu u Zagrebu, koja je trebala vratiti povjerenje u sustav funkcioniranja visokog obrazovanja, zasad nije baš tako uspješna. Indeks je bombastično započeo u rujnu 2008., kad je velik broj policajaca krenuo vršiti pretrese na spomenutim fakultetima, u privatnim stanovima profesora i studenata osumnjičenih u slučaju, te vršiti informativne razgovore. OD velikih imena uključenih u slučaj, najviše se isticalo ono Deše Mlikotin Tomić, tadašnje predsjednice Saborskog povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, koja je pod bremenom policijske istrage kasnije dala ostavku na to mjesto. No, koliko god da je Indeks dramatično počeo, vrlo se brzo i ispuhao, pa dosad nemamo bitne rezultate, osim priznanja pokojeg studenta i kaznica od 6 mjeseci uvjetne zatvorske kazne. Možemo se nadati da će u 2009. ta akcija ipak polučiti neki rezultat.
Jednako tako se možemo nadati da će nova godina donijeti presude u drugom poznatom slučaju iz crne kronike. Naime, u 2008. po drugi puta je počelo suđenje skupini oko zloglasnog korčulanskog dilera Jakše Cvitanovića Cvika. Cvik i 15 suradnika optuženi su da su na Korčuli u razdoblju između 2003. i 2006. prodali heroin u vrijednosti od 7 milijuna kuna. Cvik u pritvoru sjedi već gotovo dvije godine (nakon što je odmah nakon prvog uhićenja uspio pobjeći policajcima i sakrivati se pola godine), ali poznato hrvatsko pravosuđe uvijek je sporo u takvim slučajevima, pa je Cvik iz zatvora uspio čak i prijetiti smrću jednoj svjedokinji u slučaju.
Jednoruki general na ubilačkom pohodu – Ivan Korade
Na kraju, ali nikako najmanje brutalan, stoji slučaj generala Ivana Korade. Jednoruki general, pa k tome i jedan od suosnivača specijalnih postrojbi MUP-a u ratnom vremenu, pa glavni osumnjičeni za masakr četvero ljudi u Zagorju, pa nakon toga još i bjegunac, Korade je u vrlo kratkom vremenu u ožujku uspio postati strah i trepet Hrvatske. Ljudi su se bojali izaći na ulicu da ih u nekom mračnom kutku ne bi sačekao demonski jednoruki general, a u njegovo traženje bila je uključena nevjerojatno velika policijska sila. Cijeli je slučaj završio zaista filmski. Nakon sedam dana straha i potrage, policija je locirala Koradu u selu Perša Ves. Na imanju traženog generala došlo je do pucnjave, pri čemu je jedan policajac poginuo. U cijeloj akciji stradao je i sam Korade. Službena verzija je da je Korade počinio samoubojstvo, iako se našlo mnogo sumnji oko toga da je smaknut. Bilo kako bilo, Korade, iako mu nikad sudskim postupkom nije dokazana krivnja, ostao je upamćen kao čovjek koji je, iz nepoznatih motiva, ubio četvero i ranio jednu osobu.
Naveden je samo dio zločina, nasilnih i nesretnih događaja koji su obilježili proteklu godinu. Novinske stupce svakodnevno pune slučajevi bizarnih ubojstava, nesreća, silovanja, premlaćivanja. Koliko njih će biti razjašnjeno nije nam poznato, ali ono u što možemo biti sigurni je da će svi ljubitelji crne kronike i u 2009. godini imati što čitati i o čemu slušati.
Foto: Index/Pixsell
Facebook
Google