Prije svega se osjećam umorno jer unatoč svemu i dalje redovno radim svoj posao, kojega ionako ima puno. Zadovoljan sam reakcijom policije, za razliku od nekih ranijih situacija u kojima nisam bio zadovoljan. Gotovo nijedan slučaj napada na novinare nije riješen, a za neke ni nakon mjeseci i godina od prijave, ne znamo jesu li uopće ikad i uzeti u razmatranje. U razgovoru s policijom sam inzistirao da se ne fokusiraju samo na ovaj moj slučaj, nego da obrate pažnju i na ranije prijetnje novinarima jer mislim da je to važno. Ovo što se meni dogodilo, moglo se dogoditi i nekome drugome. Vjerojatno se sad dogodilo meni, a ne nekome drugome zato što sam predsjednik HND-a i kao takav sam "oličenje zla" i glavni neprijatelj za one koji novinare napadaju. Ne zaboravimo da su prije nekoliko dana ravnateljica Hine i urednici i novinari portala Forum.tm dobili pisma u kojima im se prijeti smrću, a u tim pismima sam i ja spominjan.

 

 

Samo ludog čovjeka nije ničega strah. Otkad obavljam novinarski poziv, bavim se istraživačkim novinarstvom, pratim organizirani kriminal, rad policije, vojske, tajnih službi, istražujem spregu kriminala i politike i nije mi ništa novo da moram paziti i organizirati svoj život tako da se dovedem što manje u opasnost, a da dobro i profesionalno obavljam svoj posao. Nije me sad nešto posebno strah, navikao sam poduzimati mjere predostrožnosti, ali nikad se ne možete do kraja zaštititi. Realno, ljudi su imali policijsku pratnju pa su stradali. 

 

Nisam jer ne mislim da bi to bilo logično trošenje proračunskog novca budući da me nitko ne može čuvati 24 sata na dan, a ni ne želim proći kao kolegica Brankica Stanković u Srbiji, koja se već godinama ne može baviti svojim poslom zbog toga što ima 24-satnu pratnju, a istovremeno tamošnje pravosuđe donosi sramotne odluke i oslobađa ljude koji joj prijete. Ne bih volio da se to događa u Hrvatskoj.

 

 

To se dogodilo tridesetak kilometara na autocesti, nakon što sam iz Hrvatske ušao u Srbiju. Budući da je moj automobil dosta star, iako ga redovno održavam, ne vozim baš brzo. Vozio sam brzinom od oko 90 km/h, kad je automobil počeo poskakivati i bacati me lijevo-desno, nešto je počelo drobiti unutra. Ugasio sam automobil u vožnji i skrenuo na zaustavni trak. Bila je noć pa nije bilo jakog prometa. Kad sam stao, više puta sam upalio i ugasio motor i vidio da normalno radi. Kako je automobil star, bez obzira na sve prijetnje koje sam primao, pomislio sam prvo da je u pitanju neki kvar zbog starosti vozila. Nazvao sam vučnu službu, izišao iz auta i stavio trokut nekih 50 metara iza automobila i kako prolaze automobili trokut se ruši, pa sam cijelo vrijeme stajao na travi i dizao trokut koji je stalno padao. Tek nakon što je stigla vučna služba i kad su ga pokušali podići na prikolicu, prednji desni kotač se odvalio i tek tada sam shvatio da je to bio problem. Nije mi palo na pamet da bi to mogla biti posljedica nečije intervencije na mom automobilu i zato nisam odmah pozvao lokalnu policiju. Da sam odmah znao o čemu se radi, zvao bih policiju, iako sumnjam da bi to bitno promijenilo situaciju. 

 

 

Nakon što smo odšlepali automobil kod majstora, ja sam nastavio dalje u Novi Sad u koji sam putovao na međunarodnu konferenciju, majstor mi je rekao da su prerezani vijci na kotaču i da se to nije moglo dogoditi bez namjerne mehaničke sile. Zbog policijske istrage ne mogu puno govoriti o tome, ali mogu reći da je mehaničar utvrdio da je bila primijenjena mehanička sila i da se to dogodilo dok je automobil stajao. Tog jutra mi je stalno prolazilo kroz glavu koliko smo puta reagirali na prijetnje i napade na novinare i kako su vlasti stalno to ignorirale, čak su ignorirali i međunarodne pozive. Bio sam posve svjestan kakve bi posljedice mogla imati moja javna objava toga što se dogodilo jer sam znao da ima mnogo onih koji jedva čekaju da me napadnu, ali sam bio svjestan i da ovo ne smijem prešutjeti. Znao sam i da su minimalne šanse da će se otkriti tko je to napravio, ne zato što policija ne radi svoj posao, nego zato što je ovakve slučajeve jako teško do kraja riješiti jer nema otisaka - to što je učinjeno ne radi se prstima. Znao sam da je upletena ljudska ruka i da je bila riječ o namjeri i odlučio sam to objaviti na svom Facebook profilu jer nisam želio da ostane nezabilježeno. Nije mi prvi put da mi se događaju slične stvari - imao sam nelegalnih praćenja, sumnjivih pokušaja odvijanja matica na kotačima i izguravanja s ceste. 

 

Saši Lekoviću sigurnije je na biciklu
 

 

To je istina, ali nikad ne možemo znati šalju li sve isti ljudi jer imamo "kopirače" koji budu ponukani nečim što su već vidjeli pa čine isto. Dakle, ne mora biti riječ o istoj osobi ili istim osobama, ali ne bih se uopće upuštao u takve analize jer mi ne možemo znati dok se ne analizira i ne dokaže o čemu je riječ. Predugo se bavim ovim poslom, a da ne bih slutio da ovo dolazi od paraobajveštajne bulumente, a osjetili ste to i vi i mnogi drugi kolege na svojoj koži. Oni se služe groznim lažima, vrijeđaju, vraćaju me u Srbiju u kojoj se nisam rodio - rođen sam u Hrvatskoj, pišu da mene i "moje četnike" treba pitati gdje se u Hrvatskoj još uvijek nalaze nerazminirana područja?! 

 

 

Jesam, bio sam, ali to ne volim isticati jer se uopće ne želim dovesti u poziciju da se branim od takvih napada ili da se pravdam nekome od njih. Kod nas je uvreda postala argument i čak kad netko od tih tipova i ima neki argument, ne služi se argumentom nego uvredom. 

 

 

Političari se ponašaju posve očekivano, malo se u Saboru o tome govorilo i to je to. Mi u HND-u nećemo dozvoliti da napadi na novinare budu tema kojom će se svi zabavljati tri dana, a da se ništa ne riješi. Dugo vremena se događaju prijetnje i napadi na novinare koji se ne rješavaju, HND i međunarodne novinarske i ljudskopravaške organizacije na to stalno upozoravaju, šalju otvorena pisma hrvatskim vlastima, ali sve je to od vlasti sustavno ignorirano. Bez obzira na to što su opet  HDZ i Most na vlasti, sastav je ipak novi i tek trebamo vidjeti kako će se oni ponašati, ali ne bi se valjalo zadržati na ovome. I prije ovog incidenta sa mnom, HND je tražio da se u Saboru ozbiljno raspravlja o problemima koje novinari imaju - od prijetnji nadalje. 

 

 

Zato što mi nemamo demokratske tradicije, a imamo razne frustracije koje se, kako vidimo,  vuku još iz Drugog svjetskog rata, a onda i iz Domovinskog. To naravno nije opravdanje, ali može biti dio objašnjenja. U modernoj državi 21. stoljeća potpuno je normalno da vodeći političari reagiraju tako kako je reagirala kancelarka Merkel, a ne da se, kad se nešto grozno dogodi novinarima, s pozicije vlasti šalju poruke "dobili ste što ste tražili". Imali smo nekoliko visokih dužnosnika koji su slali takve poruke i ne samo prema novinarima, nego i prema nekim drugim javnim osobama.

 

Mnogo. Ako ignorirate problem i ne ponašate se kao kancelarka Merkel, ako ignorirate napade na novinare bilo koje vrste - verbalno nasilje uvijek prethodi fizičkom nasilju, onda ste krivi za to što se događa. Dio hrvatskih političara je, nažalost, sudjelovao u potenciranju govora mržnje i direktno su odgovorni za ovaj val nasilja prema hrvatskim novinarima. U posljednje vrijeme prijetnje smrću novinarima često stižu na kućne adrese i redakcije, postalo je normalno najstrašnijim riječima izvrijeđati novinare. Pogledajmo samo što se ovih dana dogodilo s kolegicom iz Dubrovačkog dnevnika Ivonom Butjer, kojoj je prijetila saborska zastupnica. To ne mora izgledati tako drastično kao kad netko nekoga pretuče, ali je jednako opasno i zastrašujuće da netko novinarima prijeti jer su napisali istinu. U slučaju kolegice Butijer saborska zastupnica Strenja Linić proglasila je cijelu novinarsku profesiju ružnom i nedostojnom.

 

Izdali smo priopćenje u vezi tog slučaja, ali nismo tražili njezinu ostavku jer mislim da se HND ne bavi direktno politikom iako ga za to stalno optužuju. Mi se bavimo politikom i političarima u trenutku kad oni rade ono što ne bi smjeli prema novinarima ili prema društvu i medijskim slobodama. Sami zastupnici trebali bi, kad ovako nešto naprave, trebali bi razmisliti trebaju li dati ostavku ili ne. Ako smatraju da je ne trebaju dati ili se brane na način na koji se branila gospođa Strenja Linić svojim zaslugama u ratu i humanitarnim radom - ne sporim da te zasluge ima, ali to s ovim slučajem nema veze, onda trebamo razmisliti kakve mi zastupnike uopće biramo.

 

 

To je stalna pojava, ali izbjegavam govoriti o lijevima i desnima kad je riječ o napadima na novinare. U novinarstvu ne bi smjelo postojati lijevo i desno, svatko ima svoje preferencije, ali novinari se, prije svega, moraju voditi profesionalnim i etičkim načelima i sve dok tako netko radi svoj posao, meni je posve svejedno koji je njegov svjetonazor. Kod nas se stalno u društvu izaziva taj izmišljeni sukob lijevo/desno, uspoređuju se i izjednačavaju fašizam i antifašizam, što je posve neusporedivo pa na kraju ispadne i da je antifašizam gori od fašizma. Fašizam je zločinačka ideologija, a biti antifašist znači da se protiviš onome što podržavaju fašisti zato što je to civilizacijsko pitanje. To nije ni svjetonazorsko ni ideološko nego civilizacijsko pitanje. Nemam problem s tim da me netko argumentirano napada - moje je tada da argumentirano odgovorim, ali ovo da netko izmišlja da sam napadnut zbog obiteljskih problema ili jer sam nekome dužan novac je besmislica. To je potpuna laž i u tom slučaju me ne zanima je li osoba koja se time služi sebe svrstava lijevo ili desno, takva osoba je naprosto lažov i želi nekoga želi uništiti lažima. 

 

 

Ako netko smatra da je ta optužba ozbiljna, onda mogu odmah poručiti gospođi Markić da se prevarila jer sam ja sve izmislio i htio sam sebe ubiti da bih skrenuo pažnju s predsjedničkih izbora u SAD-u i priče o globalnom zatopljenju. 

 

 

Oni samo rade ono što rade od početka i zbog čega su osnovani - pišu političke pamflete da bi podržali militantnu, radikalnu, nacionalističku i razarajuću politiku. No, njihov je problem što ni u vlasti više nemaju onu podršku koju su imali kad su osnovali tu svoju organizaciju. To što pišu je besmisleno baš kao što su i svi njihovi politički pamfleti besmisleni. Nijedan od tih njihovih političkih pamfleta ne bavi se onime čime bi se trebala baviti novinarska strukovna organizacija, ali zato su u nekoliko slučajeva izravno vrijeđali novinare, lagali i pljuvali ne samo po meni nego i po mnogim drugim ljudima. U pamfletu koji spominjete oni tvrde i da su protiv bilo kakvih napada na novinare, ali to je floskula kao i sve što im piše u programu - ljude i organizacije se ne ocjenjuje po onome što deklarativno o sebi napišu nego po onome što rade.

 

 

To je suludo na više razina,a pogotovo s činjeničnog aspekta. I gospođa Markić je rekla da moja objava što mi se dogodilo ugrožava turističku sezonu. Elementarna logika u tom slučaju kaže da turistička sezona, da sam ja poginuo, ne bi bila ugrožena jer bi to bio samo još jedan mrtvac na cesti.

 
Nemam kristalnu kuglu, ali to u mnogome ovisi o tome kako će se ponašati politika i kako će se ponašati oni koji se nazivaju novinarima i imaju medijskog prostora i utjecaja, a neprofesionalno i neetično rade svoj posao. Dok netko od visokih političara u Hrvatskoj ne nastupi na način kancelarke Merkel i dok to ne bude radio bez fige u džepu, neće biti promjene nabolje. Kad njemačka kancelarka ili lideri skandinavskih zemalja tako istupe, onda iza njih stanu svi drugi političari, cijelo društvo, pa i oni kojima se možda to i ne sviđa. Moje iskustvo mi govori da kad bi netko od naših političara to i napravio, da bi to bilo neiskreno i učinio samo zbog skupljanja političkih bodova. 

 

 

Ne, zvao me je samo ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić i to dok sam još bio u Srbiji. Nitko drugi iz vlasti osim njega nije mi se javio, a nisu se javili ni HND-u.