LIBANONSKI premijer Fouad Siniora jučer je, pred obilježavanje prve godišnjice početka rata Hezbollaha i Izraela, pozvao parlamentarnu oporbu na međusobni dijalog. Zatražio je da se fokusira na ono što povezuje, a ne ono što razdvaja. Siniorine riječi su znakovite, budući da dolaze nakon što je vojska gotovo potpuno porazila Fatah al-Islam, sirijsku proxy-skupinu koja se već skoro dva mjeseca bori s libanonskom vojskom u palestinskom izbjegličkom kampu Nahr al-Bared i prije početka nove serije političkih obračuna koji će se koncentrirati oko mjesta predsjednika.
Libanon ima neuobičajenu strukturu pojele vlasti. Premijer im mora biti sunit, predsjednik parlamenta šijit, a predsjednik kršćanin maronit. Predsjednika usto bira parlament, dvotrećinskom većinom glasova. Sirijska politika trenutno je, a vjerojatno će tako biti još dugo, podijeljena na dva kampa, pro- i antisirijski. Siniora je antisirijski političar, antisirijski blok u parlamentu ima većinu, a s druge strane, predsjednik parlamenta je prosirijski nastrojen, kao i trenutni predsjednik Emile Lahoud. Lahoudu su Sirijci, za vrijeme svoje okupacije, produžili mandat za tri godine, a vjeruje se da je motiv za ubojstvom bivšeg premijera Rafika Haririja bio upravo taj što se suprotstavio sirijskoj želji da se Lahoudu mandat još jednom produži. Bitka za mjesto predsjednika je važna, zato što bi u slučaju dolaska antisirijskog predsjednika antisirijski kamp blok imao dominaciju nad libanonskim političkim životom.
Tako nešto ne odgovara Siriji, zemlji koja baš i nije složna s definicijom Libanona kao suverene države. Sirija, koja je Libanon držala pod brutalnom okupacijom skoro tri desetljeća, morala je napustiti zemlju nakon prosvjeda nastalim kao reakcija na Haririjevo ubojstvo, ali ni u jednom trenutku nije maknula prste iz te zemlje. Zapravo, od napuštanja Libanona prije dvije godine, Sirija nije toj zemlji podarila ni mjesec dana mira. Većinu akcija proveli su preko svojih najbližih suradnika, Hezbollaha i Amala (Amal je "stranka" malo manje radikalna od Hezbollaha, a njen predsjednik Nahib Berri je predsjednik parlamenta), ali i Lahoud dobro dođe kad zatreba. Recimo, trenutno on odbija prihvatiti lokalne izbore koji bi popunili mjesta dva antisirijska parlamentarna zastupnika, ubijena u atentatima čiji tragovi vode do Sirije.
Usto, ubojstva Walida Eida i Pierrea Gemayela dovela su antisirijsku parlamentarnu većinu u opasan položaj. Nakon izbora 2005. ta je koalicija imala 72 mjesta. U prosincu 2005. ubijen je Jebran Tueni. Njega je brzo zamijenio njegov otac Ghassan, ali on je star i nije baš sasvim voljan suprotstavljati se sirijskom terorizmu. U siječnju prošle godine Edmond Naim, član antisirijske parlamentarne većine, umire od starosti. Na njegovo mjesto postavlja se Pierrea Daccachea, koji je u principu neutralan, ali je zapravo suradnik Hezbollaha i Michela Aouna (kršćanskog generala koji se pridružio Hezbollahu). Time je parlamentarna većina svedena na 71. U prosincu prošle godine ubijen je Pierre Gemeyel, a prosirijski predsjednik Emile Lahoud odbija popuniti njegovo mjesto. Većina sad ima 70 glasova. Prije malo više od mjesec dana jedan alavitski zastupnik (alaviti su religijska grupa koju pola muslimana priznaje kao islamsku sektu, a pola ne, i koja u Siriji vodi manjinsku diktaturu) natjeran je na istupanje iz antisirijske koalicije. S njim i ubojstvom Walida Eida antisirijska koalicija ima samo 68 glasova. Skeptici su napomenuli kako bi Sirija doslovno mogla ubojstvima natjerati antisirijsku većinu u parlamentu na krah.
Hezbollah i saveznici su već nekoliko puta pokušali promijeniti izborni mehanizam da bi spriječili da na to mjesto umjesto Lahouda dođe antisirijski kršćanin. Ti pokušaji im nisu uspjeli, a glasanje za novog predsjednika dogovoreno je za rujan. No, Lahoud je nedavno izrekao jednu jako opasnu stvar. Rekao je da bi, ako pregovori vlade i opozicije ne uspiju, mogao formirati paralelnu vladu. Usto, ti "pregovori" su jako zanimljiva stvar. Oni su počeli prije osam mjeseci, kad je pet šijitskih ministara (dva Hezbollahova i tri Amalova) napustilo vladu. Nakon toga otpočeo je otvoreni prosvjed Hezbollahovih pristaša, koji i dan danas blokira središte glavnog grada Bejruta. Bilo je nekoliko pokušaja izmirivanja strasti, ali oni su uvijek propali. Zadnji takav pokušaj provela je Arapska liga, koja je prošli mjesec, u jeku borbe vojske i Fatah al-Islama, u Libanon poslala svog glavnog tajnika, Amra Moussu. Moussina intervencija nije urodila plodom, a arapske su novine tjedan dana kasnije da je već postignuti dogovor minirao Hezbollah, i to na direktan zahtjev iranskog veleposlanika u Damasku, glavnom gradu Sirije.
Kompletna libanonska kriza može se svesti na formiranje međunarodnog tribunala za Haririjeve ubojice. Za to ubojstvo osumnjičeni su, između ostalih, brat i šogor sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Šijitski ministri su napustili vladu istog tjedna kad je UN Libanonu poslao nacrt rezolucije za osnivanjem suda, Fatah al-Islam je počeo sa svojim djelovanjem malo prije nego što je UN o toj rezoluciji glasao, a prosirijska oporba želi zadržati što veći dio vlasti da bi se kasnije mogla protiviti sudu.
Sirija je, zlu ne trebalo, odlučila malo pojačati svoj status, pa je početkom tjedna ušla s vojskom oko tri kilometra na libanonski teritorij. Tamo je vojska počela kopati rovove i pripremati se za trenutno nepoznate akcije.
Ako ovog ljeta budu ostvareni strahovi da će Bliski istok puknuti, jedno od najizglednijih mjesta na kojima bi mogao puknuti bit će Libanon. A jedan od ključnih događaja u Libanonu bit će izbor predsjednika u rujnu. Može li Siniora, zajedno sa svojim najjačim saveznikom, Saadom Haririjem, sinom ubijenog Rafika, uspjeti izvojevati diplomatsku i političku pobjedu, ostaje za vidjeti. Nekako se ne čini da će međunarodna zajednica, koja već tri godine gleda silovanje Libanona, učiniti bilo što, tako da se Libanonci moraju pouzdati u sreću i dobre živce svojih vođa.
J.D.