DRŽAVA se nalazi pred bankrotom - poručuje sa saborske govornice ministar financija Ivan Šuker. To više nije upozorenje, već vapaj. Pitanje je samo: kome je upućen?

Nema kome nego onima koji ministru financija ne dopuštaju da kreira uravnoteženi proračun - samovoljnom premijeru i pohlepnim ministrima. Zašto im Šuker to ne može reći na sjednici Vlade? Zato što ga ne žele slušati. Jer to nije ministarska Vlada u kojem kompetentni ljudi vode brigu o državi i svojim resorima, već politička Vlada gdje se svaki ministar ponaša kao da na svom feudu vodi svoju privatnu kampanju.

Za to im trebaju hrpe (i hrpe, i hrpe...) novca i oni su ih dosad navikli dobivati gdje god su se sjetili, pod bilo koju cijenu. Sad toga više nema, ali oni se ponašaju kao da ih nije briga. Na prokletom brodu luđaka ministar financija jedini viče: "Tonemo! Tonemo!". 

Ne treba nam ničija pomoć

Skoro da vam dođe žao Šukera. Ali kad žalimo njega, zapravo žalimo nas same. I sjećamo se kako ekonomija nije bila izborna tema prije godinu dana. I nekako u magli sjećamo se 2005. godine kad je u javnosti gotovo nezapaženo prošla vijest da je država već u bankrotu jer nije mogla podmiriti 350 milijuna eura kredita koji je dospio na naplatu. Pokrili su ga prodajom obveznica, u tišini, kao da se ništa nije dogodilo.

Puno se, međutim, bolje sjećamo nakon što je početkom studenog tjednik Nacional objavio da će država bankrotirati i da je jedini spas u Međunarodnom monetarnom fondu. Bilo je to čak i prije čuvenog popuštanja sindikatima i zdravstvene reforme. Znate što je premijer Sanader na to izjavio? "Vlada nije i neće tražiti MMF za pomoć". Znate što je još rekao? "Hrvatska nastavlja voditi odgovornu politiku". Odgovornu? Je li to baš prikladna riječ za ono što Sanader i njegove pijavice rade na državnom proračunu?

Ministar je kriv, naravno

Samo što su se "pijani kapetani" sada našli u situaciji da više nikoga ne mogu žicati piće.

Katastrofa nam se odvija pred očima. I nitko je ne može spriječiti.

Ministar financija obezglavljeno tumara okolo tražeći gdje bi se mogao zadužiti, po kojoj cijeni - i pod koju cijenu - dok njegovi kolege svakoga dana na stol stavljaju nove zahtjeve. I kad novca više ne bude, kao što ga nema ni sada, tko će biti kriv? Ministar financija, naravno.

Kao što je, primjerice, bio jedini krivac kad je Sanader jedno jutro prije nekoliko godina dao nalog da se neposlušnoj Hrvatskoj radioteleviziji naplati stotinjak milijuna kuna PDV-a, da bi se iste večeri predomislio i povukao nalog. Toliko o autoritetu ministra financija.

Potopimo Hrvatsku!

Država je proždrla samu sebe, a sad će zbog svojih dugova proždrijeti sve one koji se zbog njezine oblapornosti neće moći dočepati dragocjenih kredita.

Stotine tisuća korisnika državnog proračuna, svi oni državni službenici, izmišljeni činovnici u izmišljenim jedinicama lokalne uprave, moraju dobiti svoje plaće, kao što strani vjerovnici moraju dobiti svoje glavnice i kamate. A ostalima - što ostane.

To se zove "odgovorna politika". To se zove "odgovornost prema državnim financijama". To se zove "pokrenuti Hrvatsku". To se također zove povjerenje u ministra financija koji ne zna što bi drugo osim da javno nariče kako je doveden pred zid, jer ga u Vladi nitko neće slušati.

Skoro nam ga dođe žao. Kad nam više od toga ne bi bilo žao nas samih. Kamo sreće da ovaj brod luđaka potone sam od sebe. Nažalost, povući će za sobom cijelu zemlju.