PREKJUČERAŠNJI tragični pad helikoptera Mi-8 u Vukovaru bi se mogao okarakterizirati kao posljedica pomalo šizofrenog odnosa hrvatske javnosti prema onome što bi joj trebali biti najveća vrijednost – hrvatske države.
U posljednjih desetljeće i pol, otkako postoji hrvatska država, ona se u najvećem dijelu javnosti gleda prije svega iz perspektive usluga koje daje građanima, a gotovo nikad iz perspektive obveza, odnosno financijskih i fizičkih napora koje bi građani trebali uložiti u njeno funkcioniranje.
To se najbolje vidi upravo na način na koji se u Hrvatskoj gleda na oružane snage – upravo onaj segment državne uprave bez kojeg nikakve države ne bi bilo, odnosno bez kojeg država ne bi mogla vršiti sve ostale funkcije, bilo da je riječ o održavanju javnog reda ili financiranju kulture.
Međutim, desetljeće nakon što je oružje utihnulo ista ona institucija koja je bila gotovo sinonim za državu – vojska – danas kao da ne postoji. O oružanim snagama se rijetko ili gotovo nikada ne govori o javnosti, pa i nije teško pretpostaviti da političari – uvjereni da ta tematika daje slab urod predizbornih bodova – o njoj brinu još manje.
Postoje brojni razlozi zašto je tako, a najvažniji je taj da oružane snage, odnosno oružane snage koje bi bile dostojne svog imena, zahtijevaju ulaganje velikih fizičkih, intelektualnih i financijskih resursa, a zauzvrat ne daju nikakve opipljive koristi osim apstraktnog i javnosti teško shvatljivog koncepta "nacionalne sigurnosti".
U slučaju Hrvatske ulaganje u nacionalnu sigurnost, odnosno kvalitetnu briga o stanju oružanih snaga je još teže "prodati" javnosti s obzirom da se promovira teza kako će se o tom pitanju ionako brinuti veliki NATO-brat. Zašto onda trošiti proračunske kune na nekakve borbene zrakoplove i helikoptere kada se iste mogu dijeliti umirovljenicima ili otvarati auto-ceste i rukometne dvorane?
Takav stav, jednom kada se ukorijeni, počinje se poput zaraze širiti na sve institucije, pa čak i one kojima radi o glavi. Predsjednik i premijer su tako svoj odnos prema oružanim snagama mogli osjetiti na svojoj koži da je kojim slučajem zlosretni helikopter Mi-8 otkazao na jednom od prijašnjih letova.
Možda će činjenica da je vukovarska tragedija mogla pogoditi same temelje države dovesti do promjene takvog stava, odnosno da će se malo početi obraćati pažnja na "migove" kojima za koju godinu istječe rok trajanja i na četiri desetljeća stare tenkove. A možda će se i zemlja koja se diči tisućljetnom pomorskom konačno podsjetiti da ima ratnu mornaricu čiji su brodovi u prosjeku stari dva desetljeća.
Bilo bi krajnje neodgovorno da se rasprava pokrenuta padom helikoptera, po dobrom starom običaju, svede na dnevnopolitičko međustranačko prepucavanje, a da svi konstruktivni prijedlozi za rješavanje problema hrvatskih oružanih snaga budu zaboravljeni nakon izbora ili izbijanja neke druge, medijima i političarima atraktivnije afere. Međutim, postoji velika opasnost da će se nešto tako dogoditi, s obzirom da preveliku sklonost hrvatske javnosti da se ide "linijom manjeg otpora".
Treba se, stoga, nadati da neće biti potrebno da hrvatske Kasandre dobiju potvrdu svojih proročanstva o trojanskom ratu ili da izbije neka prirodna kataklizma koja bi pokazala pravo stanje hrvatskog sustava obrane i civilne zaštite. Još uvijek se kao primjer može koristiti i nekoć svemoćne SAD koje je 11. rujan uhvatio sa spuštenim hlačama i tako pokazao posljedice desetljeća nebrige o nacionalnoj sigurnosti.
Dragan Antulov
>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr