Foto: Index

SAŠA CECI, fizičar s Instituta Ruđer Bošković, tijekom zadnjih nekoliko tjedana ponovno je došao u fokus javnosti. Napravio je to svojim popularnim objavama na Facebooku u kojima je drastično pojednostavio složene fizikalne koncepte pa ih primijenio na situacije iz svakodnevnog života. Objašnjavao je kada treba izbjegavati sunčanje, kako nastaje plima, kako nas znojenje hladi, kakve veze ima vožnja gradskim autobusom s općom teorijom relativnosti i kako to da se u biljaru kugle razilaze pod devedeset stupnjeva (slika dolje).

Kažem da je ponovno došao u fokus jer je u njemu, kao popularizator znanosti, bio već mnogo puta. Stoga sam nakon njegova zadnjeg teksta o tome zašto pod tušem pjevamo bolje nego inače, odlučio da je došlo vrijeme da još jednom porazgovaram s njime. Ovaj puta možda više o njemu samome, uz pivo, u opuštenoj atmosferi jednog zagrebačkog kafića. Kako u svojim tekstovima često spominje pivo, računao sam da bi mu se moralo svidjeti. Nisam pogriješio.

Moram odmah reći da mi ovo nije prvi susret s njime. Znamo se od 2011. godine, a pratio sam njegov blog na portalu Jutarnjeg lista, aktivnosti oko organiziranja Skeptika u pubu, izlazak njegove knjige, pokretanje emisije na HTV-u i sl. Uz to, kao znanstveni novinar, u kontaktu sam s njime gotovo na tjednoj bazi. Kada pišem neki tekst povezan s fizikom za koji mi treba sugovornik ili stručna provjera, on je jedan od prvih koje zovem – imam ga na speed dialu. Em znam da dobro razumije stvari, em znam da se neće praviti prepametan – ako treba, uputit će me na nekog drugog. I nekako uvijek ispadne da zna nekoga tko zna ono što mi treba.

O čemu sad pišeš?

Pitam ga što je sljedeći tekst. "Svaki put kad završim neki tekst, obično u ponedjeljak ujutro, mislim da je to to. Nemam više ideja. A onda, kako tjedan ide kraju, tako me počne nešto kopkati. Sad razmišljam o centrifugalnoj sili. Ne centrifukalnoj, onoj iz one pjesme od Pipsa. Inače, znaš onu njihovu stvar gdje se spominju spinovi. Ja mislio da govore o spinovima čestica, elektrona. Koji sam konj. Dakle, ako sve bude OK, bit će nešto o kružnom gibanju, kozmologiji i istraživanjima na CERN-u."

Pitam ga što on misli zašto su njegovi tekstovi tako popularni. "Uf, ne znam. Neki fizičari rekli su mi da im je ono s biljarom bilo genijalno jer da nikada nisu vidjeli da to netko tako objasni. Dakle, nisam bacio pet dana razmišljanja u vjetar", smije se Ceci. "Frendica koja je lingvist kaže mi pak da su njoj najdraži dijelovi oni literarni, priča, a da ono s fizikom nekad zna malo preskočiti. Ali da ipak skuži nešto. Ja se dosta otvorim u tim tekstovima, i pokažem ljudima i svoju iskrenu, ali i poprilično šašavu stranu. Kao u ovom zadnjem tekstu o pjevanju pod tušem. S druge strane, stvarno pokušavam da fizika o kojoj govorim bude razumljiva, ali i zabavna. I da ima nekih zanimljivih i neobičnih informacija koje onda možeš prepričati frendovima pod pauzom za kavu ili ručak. Možda je to to."

Božanski, otkačeni botaničar Bellamy

Iz njegovih tekstova očito je da istinski voli fiziku, da mu nije samo profesija, pa me je zanimalo otkuda ta ljubav; pitao sam ga zašto je upisao fiziku. Bilo je hrpa razloga, kaže, teško je reći što je konačno presudilo. Pa i ti si studirao fiziku, kaže mi, znaš li ti točno zašto si je odabrao? Tako mi i treba – zaboravljam da Saša više nije samo fizičar, nego sve više i novinar. Odjednom se osjećam kao da smo zamijenili mjesta, kao da ja gostujem u njegovom Trećem elementu, emisiji koju vodi već petu godinu i čija nova sezona upravo kreće. No kad je već pitao, ja mu kao iz topa odgovaram da znam, da je sve krenulo kada sam kao klinac gledao u Mjesec u istom onom danu u kojem su po njemu hodali Neil Armstrong i Buzz Aldrin, prvi ljudi na Mjesecu. To je bio moj glavni okidač, uz činjenicu da mi je i otac bio fizičar. Zanimalo me je je li i on imao neki sličan okidač.

Ako je bilo nešto, kaže Saša, bila je to televizija.

"Govorim, naravno, o školskom programu. Možda se najviše sjećam sjajnog bradatog biologa Davida Bellamyja. On  je meni kao klincu bio bog. I nije samo popularizirao biologiju, iako je to radio izvrsno. U cijeloj seriji okupio je neki tim različitih znanstvenika koji su objašnjavali mogu li se vrata probiti čačkalicom, pa zašto se u filmovima kotači ponekad vrte unazad, ili zašto se med ne izlijeva ravno poput vode nego u nekim krivuljama. Bio je botaničar i sjećam se da sam u toj fazi zaključio da ako je to ono što botaničari rade – da ću se potruditi da i ja budem botaničar. Volio sam biologiju u toj nekoj fazi, no praktično cijelo svoje djetinjstvo obožavao sam kemiju."

Inspiracije: školski program i Carl Sagan

Prema kemiji ga je osim kemijskog istraživačkog centra u kojem mu je radila majka, i jedne radne bilježnice iz kemije za sedmi razred koju je slučajno pronašao u trećem osnovne i onda je svaki dan čitao cijelo ljeto, vukla opet televizija.

"U to vrijeme išla je jedna fenomenalna serija beogradske televizije – zvala se 'Kemija svuda'. Nije tu stvar bila samo u tome da su ti ljudi radili fora pokuse. Ono što me tada zaista impresioniralo bilo je to što mi se činilo da ti ljudi u laboratoriju sve savršeno kontroliraju. Palili bi benzin na dlanu, elektrolizom vode punili su konzervu vodikom da bi ona bi grunula kad je omjer kisika i vodika bio pravi, a cijelo vrijeme bili su totalno cool. Takve stvari više ne radimo. A mislim da je to, ta razina kontrole opasnih situacija i razumijevanja toga što se događa, ono što ljude zaista impresionira. I što im, što je možda još važnije, vraća vjeru u znanost. Gledajući te likove, bio sam uvjeren da ću ipak završiti studirajući kemiju."

Na fiziku ga je na kraju ipak navukao Carl Sagan sa svojim Kozmosom.

"Naravno, Carl Sagan, ali moram priznati i da mi je u onom timu znanstvenika od Davida Bellamyja onaj fizičar nekako radio najzanimljivije stvari. No to je sve bilo u osnovnoj školi. Srednja je bila nešto sasvim drugo. U osnovnoj sam bio u svim živim sekcijama. E da, bio sam i u novinarskoj", smije se Ceci. "Možda mi je od tada ostala i ta ljubav prema pisanju. Čak sam se premišljao da li da upišem novinarstvo na Politologiji ili fiziku na PMF-u. Kako tada nije bilo baš puno love, a prijave su se plaćale, na kraju sam ipak prijavio onaj koji bih upisao u slučaju da sam prošao na oba."

Dobri i loši nastavnici

Rekao sam mu da je meni osobno puno značilo to što mi je nastavnica fizike u gimnaziji bila izvrsna. Ja sam se uvijek javljao da nešto komentiram još dok smo učili novo gradivo, a ona je to jako cijenila, poticala i nagrađivala.

Njemu je pak, nakon osnovne, srednja bila dosta razočaravajuća.

"U hrpi nastavnika koje smo dobili negdje oko pola njih bili su divni ljudi. Nada Urankar iz matematike sa svojim ljudskim pristupom naučila me je hrpu stvari. Kad smo naučili rješavati kvadratnu jednadžbu, pitao sam je kako se rješava jednadžba trećeg reda, ona s x na treću. Drugi dan mi je donijela svoj izvod na tri stranice i sve sam iz njega skužio. To nikada nismo radili na faksu. Sjećam se da mi je u četvrtom srednje rekla da se ne moram tako otkačeno oblačiti da bi ljudi vidjeli da sam poseban, da će to ljudi shvatiti i bez toga. To je komunikacija. Inače, tada sam imao dugu kosu preko pola leđa, žute hlače, crvenu majicu, zelenu kariranu košulju, vojničku jaknu, crne visoke martensice koje sam, btw posuđivao od frenda koji je imao više pari. I više para. Ne znam više zašto na kraju nisam otišao studirati matematiku. Rekao bih da sam mislio da je to za neke genijalce, a ja sam znao da nisam taj. Inače, supruga mi je završila matematiku pa sam se sad i uvjerio da je tako."

Ističe da je među nastavnicima koji su mu bili super bilo dosta onih koji uopće nisu bili iz prirodoslovnih predmeta.

"I zemljopis i povijest su mi bili fora. Iako ih nikako nisam volio, učenje milijun podataka napamet mi je bilo nevjerojatno glupo, ali nastavnici su bili baš dragi i normalni. Volio sam i one filozofije i koješta. Sjećam da sam Zenonov paradoks profi išao objašnjavati kvantnom fizikom. Kad Ahil i kornjača dođu dovoljno blizu više ne možemo točno reći koja im je brzina, a koji položaj. I tako Ahil prijeđe kornjaču. To je bilo krivo koliko i urnebesno. Ali moje najveće ljubavi, kemija i fizika… majko mila. To je bila totalna katastrofa.

Neću sad gaditi previše ljude, nije mi to namjera, ali svašta bih ti mogao ispričati. Uglavnom, skužio sam da ocjenjuju totalno bez veze. Imaju neki osjećaj tko koliko mora dobiti i to je bilo to. Ova iz kemije je zaključila da ja moram imati pet i ja nisam mogao dobiti manje. Jednom sam zaboravio bilježnicu, a ona ih je rigorozno pregledavala i ocjenjivala. I prozove me. U teci je sve napisano u više boja, podebljano, ja nacrtao spojeve, strukturne formule sve živo. I onda, konj, zaboravim teku doma. To je kulja k'o kuća, nema pardona. I ja onak' u panici zgrabim bilježnicu iz biologije. I ova ju otvori. A tamo crteži nekakvih virusa, ona čudna geometrijska tijela s nekakvim štapićima, federima koji strše, bakteriofagi, nemam pojma. Nisu bili loši crteži, vidio si i u Trećem elementu da i dalje volim crtati. Ali gle, to nije kemija. Ona lista dalje, a ja tonem sve dublje. I onda otvori zadnje što smo radili, a naslov vrišti u tri boje, dvaput podcrtano – Spolno prenosive bolesti. Ima i neke slike. Možeš misliti kakve. OK, gotov sam. Ona mi vrati bilježnicu, kaže jako lijepo, i da mi dvije petice. Ja stojim k'o tele pred njom i ne vjerujem. Što će mi takve petice? Nakon četiri godine na toj i takvoj kemiji nismo naučili ništa pametno. Da ne kažem da nismo napravili ali baš niti jedan pokus. I tako mi je kemija nekako prestala bila draga.

Ali nije to najgore. Lik iz fizike bio je još gori. Evo ti primjer koji još uvijek pamtim. Kod njega sam ja bio onaj koji ne može imati pet iz fizike. Nije da je to mene mučilo, stvarno su mi ocjene bile nebitne. Ali mi je bilo glupo da napravim nekakav praktičan rad i dam sve od sebe, a on mi da četvorku. Zaključio sam da uopće ne čita te što mi napravimo. Hipoteza je postavljena, morao sam je provjeriti. I tako sam na drugu stranicu referata kao prvi pasus napisao početak bajke o Crvenkapici. Ono bakica, kolači, šuma, staza. I čekam ocjenu. Četvorka. Fakat, ne čita. Mislim si, e sljedeći ćeš pročitati.

Trebali smo odrediti energiju baterije. I ja na početku prve stranice, odmah ispod naslova, napisao da je energiju baterije najlakše odrediti tako da ju se izvaže. Kad je izvažemo, pomnožimo masu koju smo dobili s brzinom svjetlosti na kvadrat i dobijemo energiju baterije. Formula E je em ce na kvadrat u dvije boje zaokružena. I nakon toga nastavljam, no ovdje određujemo električnu energiju baterije i sve dalje napravim kako treba. I lik mi da jedinicu preko cijele prve stranice. I još je to pokazivao po drugim razredima i govorio da pogledaju što je Ceci napravio. Meni je to bilo urnebesno smiješno. Da je čovjek toliko tup i da toga uopće nije svjestan. Nažalost, kasnije sam shvatio koliko je takvih. Kao klinci uvijek smo glorificirali odrasle, a srednja je bila ono razdoblje kad smo polako shvaćali koliko smo često u tome bili u krivu. A ja kao da sam imao nos za te likove."

Nepravde na faksu

Ista stvar pratila ga je, kaže, i na faksu, a bome i danas na poslu – kako u nastavi, tako i u znanstveničkim stvarima.

"Posvuda nailazim na ljude koji nisu u stanju ocjenjivati pošteno ni korektno, i koji uopće nisu svjesni svojih predrasuda. Istovremeno potpuno su uvjereni da je to što rade ispravno. Imali smo profe na faksu kojima su usmeni iz generacije u generaciju postajali sve teži i teži. Pitaš zašto? Jer nije pravi usmeni nego pismeni, pa mu studenti prepisuju sa šalabahtera. A ovi to ne kuže. Vjerojatno jer im se sviđa vjerovati da su sve bolji i bolji profesori. A dokaz za to je to što studenti sve više znaju. I tako imaš začarani krug pa mnogi normalni studenti više na pošten načini nisu mogli proći neke ispite. Kad tako probiješ led, prijeđeš na tamnu stranu, teško je kasnije ne varati i na drugim ispitima. Kazna je mala, a nagrada velika. Da je gradivo bilo jednostavnije i da je usmeni bio normalan, pred pločom, ljudi bi možda imali lošije ocjene, ali bi barem bile realnije. I sigurno bi bolje naučili to gradivo, a to bi trebao biti smisao svega.“

Kroz cijelo školovanje smetalo ga je to što ocjenjivanje nije uvijek bilo ni pametno ni pravedno.

"Inače u srednjoj sam prvi put vidio onu foru da se petica lijepi za peticu. Kasnije sam vidio da se to događa i na faksu. Ljudi ne bi dobili ocjenu prema pokazanom znanju nego prema prosjeku ocjena u indeksu. To bi se inače lijepo riješilo tako da se indeks predaje tek nakon što je ocjena javno obznanjena. Zato ja svojim studentima nisam gledao indeks. Ja sam uvijek smatrao da je posao nastavnika da ocijene naše znanje, a ne to koliko smo simpatični, komunikativni, kooperativni – što god da to značilo. Istu stvar danas vidim i kod prijava za projekte. I onda slušam još neke priče o tome kako su nekima koji imaju znanstvene rezultate jače od svih na svojim institucijama projekti odbijeni jer nisu kooperativni. Jer laju previše. Što bi drugo znanstvenici trebali raditi u našem društvu? Šutjeti? I zato da ih nauče pameti. Upravo to sam čuo iz više izvora za neke kolege koje su tako odbila neka naša povjerenstva. Ono, da ti se život zgadi."

Djecu vidiš rjeđe nego da si zatvorenik

Kao znanstveni novinar već godinama svakodnevno pišem o istraživačkom radu, ali i o znanstvenoj politici. Tijekom studija na PMF-u naučio sam što znači raditi u slabim uvjetima, u praktikumima u kojima je točan rezultat gotovo nemoguće dobiti drugačije nego naštimavanjem ili slučajno. Kroz razgovore s članovima akademske zajednice saznao sam pak za naličje akademskog svijeta, za ljubomore, plagijate, namještanje natječaja i napredovanja i slične mrakove koji postoje posvuda, ali su u Hrvatskoj osobito izraženi. Jasno mi je da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine kada čovjek u medijima gleda zaljubljenike u neko znanstveno područje, neke frikove kojima suze teku na oči kada sa žarom govore o nekim ugroženim žabicama iz prašume ili o svemirskoj misiji na Saturn. Znam da tu ima svega, od mukotrpnog, ponekad i dosadnog rada, preko borbi za projekte do frustracija i odricanja. Pitam ga stoga kako on doživljava život i posao znanstvenika.
 
"Zna biti super. Kad ti prihvate rad, kad skužiš nešto što nitko prije nije, kada netko drugi skuži to što si ti skužio. Stvarno zna biti lijepo. Ali zna biti i jako zeznuto. Znao sam da ću otići na postdok negdje van, ali nisam mislio da će to biti baš na drugom kontinentu. I tako živiš šest sati u pomaku u odnosu na domovinu pa su svi pozivi u krivo vrijeme. Stari mi je tada stalno radio u noćnoj smjeni pa sam se s njim znao čuti praktično svaki dan. Danas mi je jako drago zbog toga. Ali propuštati klincima rođendane stvarno nije neka fora. Prvi put sam se vratio nakon tri mjeseca jer me supruga od šefa sterala doma za Božić. Moja malena, koja je mjesec dana ranije napunila dvije godine, jedva me prepoznala. Put je, od vrata polaska do vrata dolaska, trajao skoro 24 sata, a ja skoro nikad ne spavam na putu. Tako sam se, čim sam došao, jednostavno stropoštao na krevet. Zadnje čega se sjećam toga dana jest da je ona sjela kraj mene, stavila svoj dlan na moj i dragala me bez prestanka. Užasno mi je bilo opet otići natrag. A frend s posla je dobio postdok tjedan-dva prije nego što mu je žena rodila. I otišao je. Proklet je to posao. Znam da sam razmišljao dok sam bio preko bare da ljudi u zatvoru češće vide svoju obitelj od mene. Ponudili su mi da ostanem tamo još koju godinu, no nisam mogao. Ne bez njih."

Cecijev poučak o raspodjeli novca

Pitam ga kako bi on rasporedio novac za financiranje znanosti budući da je u jednom od svojih blogova pisao nešto o nekoj svojoj formuli.
 
"Krećem opet s pretpostavkom da mi ljudi nismo u stanju pošteno i bez predrasuda ocijeniti ništa. Ni znanstvene radove, ni prijedloge znanstvenih projekata. Najveći dio mojih tekstova na blogu bio je pokušaj da to nekako objasnim. Puno pomaže ako smo svjesni da imamo predrasude. Ali svi ti ljudi u raznim povjerenstvima čim su odabrani u njih, kao da time dobivaju potvrdu da oni nemaju predrasude, da su objektivni. I tako se njihove zablude materijaliziraju kao naša realnost. Da se to izbjegne, predložio sam dvije jednostavne mjere. Prva mjera je da se ukupna lova za istraživanje poveća prema preporukama EU i našoj državnoj strategiji i podijeli na tri dijela. Prva trećina dodijeli se svim znanstvenicima jednako, druga im se dijeli godišnje ako su objavili neki kvalitetniji rad u kvalitetnijem časopisu ili neki patent, a treća da se dijeli projektno. Tako bi se onemogućilo ove koji imaju porive nekoga učiti pameti. Druga mjera je da najbolji svršeni postdiplomski studenti dobiju lovu za svoj doktorski studij i za istraživanje i da sami biraju s kojim znanstvenicima žele raditi. Ako se predomisle, mogu svoju lovu odnijeti negdje drugdje. Njih takvih bilo bi barem pola od financiranih doktoranada. Nažalost, sad nam i skoro sva lova i skoro svi doktorandi dolaze iz jednog jedinog istog mjesta. To ne može biti dobro ni u nekom idealnom sustavu, a kamoli u ovom našem."

Sašu znam dugo, no nikada nismo baš toliko dugo razgovarali u jednom komadu i isključivo o znanosti. Kada smo se tek počeli upoznavati, iznenadilo me je vidjeti da je isti uživo kakav je bio u svojim tekstovima na blogu. S vremenom sam vidio da ga puno opterećuju razne nepravde, ne samo one u financiranju znanosti i ne samo kada njemu ne prođe projekt. Mada se ne slažemo uvijek i u svemu, nakon ove priče ipak mi je postalo malo jasnije kako je postao takav. Istovremeno sam, unatoč pivu, shvatio da imam i previše toga snimljenog na diktafonu, da je prilično kasno i da nam je obojici postalo pomalo svježe. Ispili smo zadnje gutljaje piva i krenuli polako u prohladnu zagrebačku noć. Naravno, nastavljajući našu priču u neobaveznom tonu sve dok nam se putovi više nikako nisu mogli uskladiti.