VJEROJATNO vam je poznata ona sintagma prema kojoj je svatko od nas pomalo neandertalac. Poruka se temelji na činjenici da su sekvenciranja ljudskih i neandertalskih genoma pokazala da Europljani i Azijci u svojoj DNA imaju između jedan i četiri posto neandertalskih gena. Ovakva mješavina nastala je zato što su se suvremeni ljudi, nakon velikog izlaska iz Afrike, prije 60-ak tisuća godina, u Aziji i Europi tisućljećima križali s neandertalcima i njihovim rođacima denisovcima koji su onamo stigli prije njih, da bi konačno izumrli prije 30-ak tisuća godina.

Analize su pokazale da su neandertalci, koji su sa suvremenim ljudima zajedničkog pretka dijelili prije nešto više od pola milijuna godina, današnjim ljudima u nasljeđe ostavili određena svojstva, kao što su primjerice crvena kosa i svijetla put ili pak sklonost dijabetesu, autizmu i depresiji. Blijeda koža bila im je korisna u sjevernim podnebljima, dok su geni odgovorni za bolesti kod njih vjerojatno bili slabije ispoljeni.

Zašto samo nekoliko posto gena?

Nakon što je križanje utvrđeno i potvrđeno, neki znanstvenici zapitali su se zašto u našem genomu nije preživjelo više neandertalskih gena, zašto samo nekoliko posto? Naime, prvi potomci seksa među našim precima morali su imati mješavinu gena u kojoj je oko 50 posto dolazilo od neandertalaca, a oko 50 posto od suvremenih ljudi.

Zanimljiv i vrlo uvjerljiv odgovor na ovo pitanje u novom radu, objavljenom u časopisu PLOS Genetics, predstavio je trojac znanstvenika s University of California u Daviesu među kojima i naš molekularni biolog dr. sc. Ivan Jurić.

Tim je za potrebe svoje studije razvio metode neophodne za mjerenje stupnja prirodne selekcije koja je djelovala na genom neandertalaca u genomu ljudi.

Prema jednoj hipotezi neandertalci su vrlo brzo postali genski nekompatibilni sa suvremenim ljudima tako da njihovo potomstvo nije bilo evolucijski podobno – ili nije preživljavalo ili je postalo neplodno.

No tim iz UC-a u svojem je novom istraživanju otkrio uvjerljivije rješenje. Umjesto snažne prirodne selekcije protiv nekoliko neandertalskih gena otkrio je slab, ali raširen selekcijski pritisak protiv mnoštva neandertalskih gena koji ih je polako uklanjao iz genoma suvremenog čovjeka.

Jurić i njegovi suradnici Graham Coop i Simon Aeschbacher ističu da se ovakva slika podudara sa slikom o relativno maloj, izoliranoj populaciji neandertalaca koja se miješala s mnogo većom populacijom suvremenih ljudi. Razmnožavanje unutar male zatvorene skupine obično omogućuje da genske varijante opstaju čak i ako su u nekoj mjeri štetne. Međutim, kada se geni miješaju u velikim populacijama, prirodna selekcija počinje djelovati na takve varijante i postupno ih iskorjenjuje.

Zašto evolucija nije uklonila gene povezane s bolestima?

Jurić kaže da je povijesno poznata činjenica da su suvremeni ljudi bili znatno brojniji od neandertalaca.

„Naš rad bavi se nestankom neandertalske DNA iz ljudskog genoma. Opisali smo mehanizam koji može objasniti kako se većina te neandertalske DNA izgubila“, rekao je za Index Jurić.

Kaže da je teško sa sigurnošću reći zašto evolucija nije uklonila i one gene koji su povezani s bolestima

"Jedan članak objavljen ranije ove godine, nevezan uz naš rad, sugerira da su neki neandertalski aleli u našoj DNA povezani s depresijom. Teško je točno znati zašto se oni nisu izgubili. Možda je selekcija bila preslaba da potpuno nestanu, a možda su oni vezani uz neka druga svojstva koja su pružala, ili još uvijek pružaju, određene prednosti. Također, kada govorimo o depresiji trebamo znati da je učinak okoliša važan za razvoj depresije. Nije sve u genima, što znači da je moguće da su ljudi rjeđe obolijevali od depresije u davna vremena“, objasnio je.

Tim je u svojim istraživanjima koristio rezultate studije u kojoj su, među ostalima, analizirani geni neandertalaca iz hrvatskog nalazišta Vindija.

Jurić živi i radi u SAD-u. Nakon završetka studija molekularne biologije na PMF-u u Zagrebu otišao je na doktorat na University of Tennesse, u Knoxvilleu. Tijekom doktorata bavio se proučavanjem tzv. specijacije, procesa kojim nastaju nove vrste. Nakon doktorata dobio je postdoktorat na University of California, Davis. Upravo u sklopu tog postdoktorata provedeno je istraživanje koje je rezultiralo radom o neandertalskim genima objavljenom u PLoS Genetics-u. Krajem 2015. zaposlio se u kompaniji 23andMe, gdje i danas radi u sklopu istraživačkog tima.