Foto: Hina, Index

PRIJE nešto više od 20 godina rušio sam šatorsko naselje u Stobreču, mjestu pokraj Splita. Bilo je to sredinom rata kada je Hrvatska još uvijek udomljavala izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Naselje je trebalo rušiti jer su gotovo svaki šator njegovi stanovnici namjerno uništili. I nitko im to nije mogao zamjeriti. Ispravno su pretpostavili da će što prije unište šatore, to prije dobiti barem kamp-kućice u kojima je život daleko ugodniji. U akciju rušenja naselja poslao me današnji ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Za razliku od njega ja sam nešto iz tog iskustva naučio. Velika šatorska, ili bilo kakva druga, izbjeglička naselja ne funkcioniraju. Odnosno, funkcioniraju kao geta, negostoljubivi prostori  u koje domaće stanovništvo ne želi zalaziti, a izbjeglice se iz njih plaše izaći. Privremeno je to gostoprimstvo kojeg se domaćin želi što prije riješiti.

20 godina kasnije ponavljaju iste greške

Hrvatska bi trebala primiti 3200 izbjeglica s Bliskog istoka. Nije to velik broj, no ksenofobni i u svoj tor zatvoreni Hrvati uvjereni su da je i to previše. Strah ih je drugačijih, drugih, koji bi jednog dana mogli promijeniti nešto što nazivaju hrvatskim društvom ili hrvatskom kulturom. Na stranu što su i jedno i drugo nepostojeći pojmovi. S razlikama između sjevera i juga, istoka i zapada Hrvatske, teško da možemo govoriti o nekoj zajedničkoj kulturi. Čak nam svakodnevni jezik nije zajednički. Dijelimo samo strah od stranaca.

Ministarstvo vanjskih poslova, koje vodi povjerenstvo za prihvat izbjeglica, naumilo je među tim nesretnicima voditi eugeničku selekciju. Birat će one koji zadovoljavaju njihove kriterije. Iz radne skupine se, neslužbeno, proteklih tjedana moglo čuti da bi rado uzeli samo prokreacijski sposobne izbjeglice, koji bi trebali poboljšati genetsku sliku Hrvatske.

"Zamislite samo taj genetski potencijal", izgovorila je jedna od članica radne skupine.

S druge strane, Ministarstvo unutarnjih poslova čini sve da taj "genetski potencijal" nikada ne uđe u Hrvatsku. Ministar se, čak, hvali nepostojećim stotinama tisuća izbjeglica koje su njegovi pendreci spriječili da uđu u Hrvatsku. One, pak, koje će morati pustiti u zemlju namjeravaju smjestiti u, već spomenuta, šatorska naselja i prazne vojarne. I tako, 20 godina poslije neuspješnog jednakog pristupa, ponoviti grešku.

Evo što bi trebalo učiniti

Hrvatska ima šestotinjak gradova i općina. Podijelimo li broj izbjeglica, koje trebamo primiti, s brojem gradova i općina dođemo do rezultata od 5 do 6 osoba koja treba smjestiti u svakoj od njih.

Pojednostavljeno treba nam jedan do dva stana po gradu ili općini. Razumljivo, veći gradovi mogu i trebaju primiti više od manjih.

Disperzijom izbjeglica na područje cijele države postiglo bi se najmanje tri pozitivna učinka.

Prvo, izbjeglo bi se stvaranje geta u kojima bi izbjeglice bile prepuštene isključivo državnoj pomoći u nužnim potrepštinama i smještaju.

Drugo, pritisak novopridošlih ljudi na lokalnu zajednicu bi bio smanjen i manje-više podjednako raspoređen.

Treće, i najvažnije, izbjeglice bi se lakše integrirale u društvo. Bile bi prisiljene učiti jezik domaćina, potražiti posao, slati djecu u integrirane škole. Neki se boje ulaska terorista s izbjeglicama. Ovim pristupom bi se i ta opasnost umanjila. Puno bi teže bilo organizirati terorističke ćelije.

Birokratski umovi nisu ništa naučili iz prošlosti

Međutim, birokratski i policijski umovi to ne razumiju. Jer ništa nisu naučili iz prošlosti. Niti vide što se događa s izbjegličkim kampovima u svijetu. Jedino što znaju je označiti zemljište, podići ogradu i zatvoriti prilaze. I stvoriti problem koji će netko drugi morati rješavati. Baš kao što Grčka, članica Schengenske zone, šalje Makedoniji i Srbiji izbjeglice.

U teoriji iz Grčke bi trebalo biti jednostavnije doći u Francusku ili Nizozemsku nego u Srbiju. No, Europa je, čini se, smislila da u te dvije države stvori veliki izbjeglički kamp. S južne strane bi se kamp trebao puniti, a na sjevernoj izbjeglice čeka bodljikava žica. Kada Makedonci i Srbi polude i odbiju primati još izbjeglica Europa će se zgražati. Baš kao što se gospođe koje s balkona bacaju oglodane pileće batake, zgražaju nad prljavim ulicama kada na njih napirlitane kroče.