JA SAM dijete razvedenih roditelja. I jedinac. Nažalost. Bio je to tužan brak dvoje veselih ljudi. Bila je to šepava obitelj još i prije nego što je prohodala. Ta moja obitelj vraćana je defibrilatorima iz kome i kliničke smrti nekoliko puta. Onda je još bolesnija nastavljala da pati od raznoraznih malignih tumora. Od nepovjerenja, ljubomore, loše komunikacije, straha, gluposti, tuđih savjeta, osobnih nesigurnosti i velikih očekivanja.

 

Nije preživjela. Umrla je na svom punoljetstvu i na mojim maloljetnim rukama. Dugo je trajala pa se zbog toga gubitak još duže i osjećao. A ja, tada sedamnaestogodišnjak, tumarao sam u nekom osobnom, tuđom odlukom meni nametnutom mraku. Bježao od kuće, tražio krivce, tražio opravdanja, zahtijevao isprike, taktizirao, osjećao… Ukratko, tada, u tom trenutku, nisam ni znao da sam zapravo jedino i najviše od svega – patio.

 

Danas, okruglo deset godina nakon tog razvoda moja majka i moj otac su dobro. I ja sam dobro. Samo mrzim praznike. Ne podnosim Božiće i Nove godine. Tad mi nekako najviše nedostaje to čega više nema. Tada se najjasnije sjetim jedne daleke obitelji i praznične atmosfere. Mirisa tamjana, pijukanja oko kuće, loženja vatre, kićenja jelke i spavanja između njih dvoje nakon ponoći…

 

Dobro sam. Samo prezirem ove fertilne napaljene materice i dignute kurčeve koji nagonski štancaju djecu kojoj nisu spremni da daju ljubav. Gadim se nad pokušajima zajedništva koja se završavaju kao po protokolu tako što nečije slabosti pobjede jačinu karaktera. Imam poriv da izvedem kastraciju svim muškarcima koji prave djecu jer im je vrijeme, a histerektomiju ženama koje rađaju djecu jer misle da im isto to vrijeme istječe.

 

Nisu djeca za svakog, iako svakakvi mogu da ih imaju. Ne morate ostajati u brakovima koji su loši, ali morate i nakon razvoda biti dobri roditelji. Dobri roditelji imaju strpljenja, pažnje i ljubavi za svoju djecu. Dobri roditelji komuniciraju međusobno zbog dobrobiti svoje djece. Dobri roditelji ne seru loše jedno o drugom i ne bore se za naklonost djeteta jer obrazovanje nije natjecanje nego čast. Dobri roditelji su svjesni da djeca, ma koliko bila mala, sve znaju jer osjećaju svijet oko sebe mnogo više nego odrasli.

 

Ne znam hoću li ikada imati svoju djecu. Ili ću gajiti tuđu. Ili ću voljeti tuđu kao da su moja. Ali znam jednu stvar. Ne izrastaju djeca u loše ljude zbog loših brakova, nego zbog loših roditelja. Ne može dobar brak zamaskirati lošeg čovjeka, niti loš brak može uništiti dobrotu u čovjeku. Zato i danas volim i poštujem svoje roditelje. Bilo nam je teško. Preživjeli smo. Ne znam još uvijek koliko toga smo prošli i međusobno oprostili jedni drugima. Ja radim na tome. Zato nam želim da dolazeće desetljeće bude pitomije nego prethodno jer kad najgore prođe jedino što preostaje je bolje sutra.

 

Živjeli,

 

B.