U CIJELOJ rasturenoj državi, mjesto Jablanica, osim dobre janjetine ili jagnjetine (ovisno o ikonama na zidu lokala), ima najnezahvalniji položaj. Zemljopisno u Hercegovini,  a velikom većinom duše u Bosni, njeni stanovnici su vječiti veznik "i" u nazivu zemlje "srčanog" oblika. Sva ti je i Jablanica takva. Neprilagođena. Omeđena Prenjom i Čvrsnicom s jedne strane, a izlazom prema moru s druge,  u sjetnim jutrima napunjena maglom i težinom poslijeratnog života, u vjetrovitim popodnevima s mirisom hercegovačkih trešanja u zastorima.

Jasno da ne znate ništa o pucanju po Hrvatima

Čak i takvu, ratom umrtvljenu Jablanicu, mnogi još uvijek mazohistički zovu domom i ostavljaju svoje po svijetu nađene domove s tendencijom stalnog prosperiteta, da bi se vratili tamo odakle su potekli, a gdje više ništa nije isto. Prekjučer se na nekoliko takvih naivaca, Hrvata povratnika, u oružanoj pljački, pucalo rafalima. Po kućama u kojima spavaju njihova djeca. Po kućama u koje su se vratili iz sigurnosti dalekih adresa sa idealima neke sretnije budućnosti,  da ih slože pod jastuke baš tu, u prokletoj avliji. Ne znate ništa o tome? Jasno da ne znate. Nije Hrvat pas iz rijeke Vrbas. A nesposobni i korumpirani političari iz reda hrvatskih stranaka po ovom, kao i po većini krucijalnih pitanja, nemaju nikakav stav.

U nama sve više rastu čudovišta. Jeza i okrutnost nedavne snimke rastrojene djevojke koja trasira psiće u mrzlu vodu, obišla je svijet. A svijet, uglađen i galantan, još je jednom pokazao svu svoju licemjernost, podigavši se na zadnje noge zbog nemjerljivog šoka. Toliko je simptomatičan scenarij oko tih nesretnih psića, da možemo reći da nam je postao i svojstven. Gotovo zaštitni znak. Mentalni senzibilni sklop u glavama mnogih ljudi pali se na čudne stvari. Na psiće svakako, na ljude nikako. Na tragedije iz američkih trećerazrednih filmova pravljenih u papirnatim studijima luksuznih predgrađa Los Angelesa, odgovaraju podanički u sekundi. Suzama. Masovnim odlascima u kino gdje doživljavaju emocionalne orgazme. Nad sudbinom pasa se zgražaju, smiruju dlake na rukama koje strše užasom i nevjericom. Pišu peticije, nude nagrade, čekaju Jasmilinu ili Angelininu obradu pasjeg bola, zbirku poezije eminentnog pjesnika koji će jedini znati dočarati i prodati očaj balkanskih duša.

Patetika i lažni nacionalizam

S druge pak strane, zaplakati nad sudbinom prognanika, invalida, zadrhtati na dan pada Vukovara, dok se nesretna kolona prestravljenih ljudi s jednim kovčegom sprema na put u nepoznato, ostavljajući sve što su imali, je patetika. Preseravajući weltsmertz. Nacionalizam lažno upakiran u domoljublje. Crne kape zasigurno negdje krijete u zadnjim ladicama. Sudbine životinja i nacionalnih manjina postale su urbani hit. Koje su našle svoje mjesto na jutarnjim kavama između Balenciaga torbica i najnovijih modela mobitela. Trendi je biti suosjećajan prema ovci na pašnjaku, dok se u tišinama hrvatskih domova događaju neke od najtužnijih priča o kojima ništa ne znamo. Niti nas zanima.

U BiH zakon funkcionira kao kineski fen za kosu

Sva ova dvoličnost modernog, kapitalističkog društva u Bosni i Hercegovini poprima trostruko veću dimenziju. Osim što je također popularno fejkanje hipersenzibilsnosti i na bubamaru u letu, naš najbolji izvozni proizvod je fejkana multikulturalnost. Ona, zapravo, danas postoji samo u Fildžanu viška Zabranjenog pušenja, u magazinu 60 minuta, u bajkovitim pamfletima plasiranima iz ureda Zlatka Lagumdžije i kojekakvim kolumnama - posljednim utvrdama kroz koje se grčevito želi prikazati ružičasta istina o najcrnjem svijetu i narodu. U stvarnosti, u ovoj državi zakon funkcionira kao kineski fen za kosu. Na trzaje i sa smradom. A ona sama, svima služi kao jeftina izblajhana kurva, s kojom će svi rado ispucati podivljale hormone, ali je ni u ludilu neće voditi kući majci.

Definicija naše multikulturalnosti bila bi - kad svoj nacionalizam nazivaš patriotizmom, a tuđe domoljublje fašizmom. Ne postoji ništa lažljivije niti gadljivije od "istine" koju o Bosni i Hercegovini godinama rastežu razni mediji, pisci ili političari, kao prozirnu želatinu u rahat lokumu, dok se zemlja kao takva potpuno urušava, i moralno i gospodarstveno i društveno-politički. Na njenom teritoriju žive tri naroda potpuno odvojena nevidljivim zidovima vlastitog prezira, fiktivno spojena u jednu cjelinu iluzionističkim rukama koristoljubljivih kretena na vlasti i njihovih sluga, glasnogovornika ubleha i laži.

Čemu panika?

U toj zemlji djevojka sa međugorskom narukvicom oko ruke okrutno baca psiće u vodu. Za njenom glavom na pladnju tragaju krvi žedni i gladni pravednici diljem svijeta, udruge, zaštitnici životinja. Istovremeno, u toj zemlji se puca na usnule ljude rafalima. Na donkihotovske povratnike koji ju i ovakvu sjebanu smatraju svojom jedinom domovinom. U toj zemlji nevine starce spaljuju u dvorištu kojeg su voljeli više od sebe. Nešto poput zaštitnika ljudi, ne postoji. Čemu panika? To su samo Hrvati. A ovo multietnički raj. Bujrum.

Screenshot: Youtube