Foto: Wikipedia/Hina/Twitter

VODSTVO njemačke biskupije Rottenburg-Stuttgart službenim je dopisom koji potpisuje katedralni kanonik monsignor Paul Hildebrand moralo zabraniti hrvatskoj katoličkoj misiji koja djeluje unutar biskupije održavanje mise zadužnice ili bilo kakve druge vrste komemoracije za osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka.

U dopisu 5. prosinca se navodi kako se “u hrvatskim katoličkim zajednicama Biskupije Rottenburg-Stuttgart ne smiju održavati nikakve komemoracije, a niti svete mise za osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, osuđenog na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Nije na Vama, koji ste – kao pastoralne suradnice i suradnici – u službi Biskupije Rottenburg-Stuttgart, dovoditi u sumnju presudu Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu.”

Katedralni kanonik Hildebrand nadalje upozorava tamošnju Hrvatsku katoličku misiju: “Ovim Vas dopisom također upućujem na to da u prostorijama hrvatskih katoličkih zajednica (tim povodom) ne održavate nikakve komemoracije, niti pak svete mise. Nadalje, ne smijete sudjelovati ni u kakvim komemoracijama toga tipa, niti se pak – kao pastoralne suradnice i suradnici – na takvim komemoracijama prepoznatljivo pokazivati. Hrvatske su katoličke zajednice ustanove Biskupije Rottenburg-Stuttgart, te su – kao takve – obvezane na striktnu neutralnost. Biskupijske prostorije – a i Vi, kao biskupove suradnice i suradnici u Biskupiji Rottenburg-Stuttgart – ne stoje na raspolaganju ni za kakva politička očitovanja.”

Biskupija Rottenburg-Stuttgart upozorava da bi služenje mise za Praljka bilo kršenje kanonskog prava

O ozbiljnosti stava biskupije Rottenburg-Stuttgart svjedoči i da dopis završava time da se “striktno poštuje ovaj naputak” te se ističe kako bi njegovo kršenje predstavljalo neposlušnost koja se kažnjava po kanonskom odnosno crkvenom pravu.

Da dopis katedralnog kanonika biskupije Rottenburg-Stuttgart nije bio pucanj u prazno nego reakcija na bogosluženja u čast osuđenog ratnog zločinca Praljka, pokazuje onda i skandalozna reakcija koju su potpisali dvojica teologa Ante Periša i Ante Sesar. Oni su biskupiji Rottenburg-Stuttgart poslali otvoreno pismo koje su dostavili i hrvatskim desničarskim portalima, u kojem se zgražaju nad time što se zabranjuje služenje misa za jednog ratnog zločinca. Valjda su pomislili kako je i u Njemačkoj normalno nešto tako, kad se već u Hrvatskoj stalno služe mise za Antu Pavelića.

Hrvatski teolozi na početku pišu da ne mogu “vjerovati vlastitim očima da je zaista netko napisao ovakav SLUŽBENI dopis upućen hrvatskim svećenicima i pastoralnim suradnicima na području njemačke biskupije Rottenburg-Stuttgart!” i nastavljaju u sličnom tonu: “zabraniti hrvatskim dušobrižnicima i pastoralnim suradnicima na području spomenute biskupije da mole i slave sv. mise za pok. generala Slobodana Praljka, čak i da nazoče bilo kakvim drugim molitvama za istoga generala, osim eventualno „skrivećki“, „incognito“ – to krši sve civilizacijske, a kamoli kršćanske običaje i norme, čak i ako je general Praljak eto „osuđeni ratni zločinac“”.

Hrvatski teolozi Praljka uspoređuju s Isusom i Ivanom Orleanskom

Za uzrujane hrvatske teologe slavljenje osuđenih ratnih zločinaca, kako pišu, civilizacijska je norma, pa ne čudi da se onda pozivaju na Bibliju kao “vrhovnu instancu, čak i višu od Haškog suda”, a po njima u Bibliji jasno piše da se treba slaviti ratne zločince - “u knjizi o Makabejcima govori kako treba moliti za (svoje) pokojne, pa čak i ako su počinili grijehe kako se to pripovijeda na dotičnom mjestu (2 Mak 12, 40-45). A to je, dakako, i u skladu s kršćanstvom, jer Bog želi da se svi ljudi spase (1 Tim 2, 4). Osim toga, Isus je čak i osuđenoga zločinca (Verbrecher) na samrti „pomilovao“ i obećao mu raj! Iako ga je država osudila. Osudila je, doduše, i samoga Isusa, ali to je valjda ovaj katedralni kanonik u svojoj visoko pozicioniranoj crkvenoj dužnosti očito zaboravio! I to pravna država!”

Nakon što su Praljka usporedili s Isusom, nije bilo razloga da ga ne dovedu u isti kontekst s Ivanom Orleanskom i oštro kritiziraju rad Haškog suda koji opisuju kao “neku „ad hoc“ skrpani sud zbrda-zdola, neupućen gotovo u išta, kontroverzne povijesti (ostavke su davali najviši dužnosnici zbog neslaganja i neprihvatljivosti kriterija i rada suda), čudnih pravnih postavaka i brojnih izmiješanih interesa”.

Njemačka biskupija se treba ugledati na generalnog vikara mostarsko-duvanjske biskupije

U svojem nabrijanom odgovoru biskupiji Stuttgart-Rottenburg dvojica teologa još dodaju kako su im jako važni “nacionalni i vjerski osjećaj brojnih prognanih Hrvata, rastjeranih u ovom ratu i poraću (gotovo pola milijuna!)” te se kao vrhunac apsurda pozivaju na “Priopćenje za javnost (Katoličke) Biskupske konferencije BiH povodom haaške presude, gdje upravo POZIVAJU NA MOLITVU „za Pokojnika“ (generala Praljka) kao najprikladniji izraz u ovim tužnim trenutcima ili pak tekst generalnoga vikara mostarsko-duvanjske biskupije, don Željka Majića, povodom istih presuda koji izriče upravo snažnu skepsu spram prava i pravednosti haaškoga suda te opet poziva vjernike na molitvu za generala Praljka, ali i ostale patnike”.

Periša i Sesar izgleda da ne shvaćaju da u Hrvatskoj i BiH uobičajeno slavljenje ratnih zločinaca u Njemačkoj jednostavno ne prolazi i nema pravo građanstva, da se smatra skandaloznim i zazornim, a ne poželjnim. Onda i ne čudi što biskupiji Rottenburg-Stuttgart kao uzor u odnosu prema ratnom zločinu navode nekakvog svećenika iz Mostarsko-duvanjske biskupije.

U svojem odgovoru na dopis katedralnog kanonika Hildebranda dolaze na kraju i do toga da zabranu služenja mise za osuđenog ratnog zločinca Praljka dovode u vezu s - propašću zapadne civilizacije. “Pretjerana „politička korektnost“ pomalo uništava same temelje zapadne civilizacije i nameće se ozbiljno pitanje kako će sve to završiti. Kršćanstvo valjda i u Njemačkoj ima puno ozbiljnijih problema nego da bi zabranjivalo molitvu hrvatskoga naroda za svoje ratne stradalnike, za branitelje vlastitih domova i golih života naroda, za čovjeka za koga postoji opće uvjerenje (con-sensus fidelium) da je nedužan osuđen na nekom ljudskome, interesnom i nestručnom sudu”, pišu bojovni hrvatski teolozi i na kraju zaključuju da je zabrana služenja mise za ratnog zločinca dokaz da Hildebrand “ne pokazuje nikakve empatije, nikakvog suosjećanja (con-sentire) s tolikim Hrvatima katolicima koji su pobijeni u BiH”.