Foto: Privatni album

1996. godine, Mario Vargas Llosa, glasovit protivnik sporta i sjajan pisac, objavio je članak o nogometu; u sažetku, Llosa govori sljedeće:

Postoje mnogi koji ne razumiju popularnost nogometa, dapače ga kritiziraju. Kažu da nogomet otuđuje i osiromašuje mase, jer ih udaljava od važnih pitanja. (Očito, tu smo već na domaćem terenu, jer riječ je o marksističkoj kritici za koju su lex Perković i nogomet naprosto jedno te isto, spin.) Oni koji ovako misle zaboravljaju da je važno zabaviti se. Ne čudi: drugi veliki pisac, Kundera, govoreći o svojoj Šali govori o agelastima, ljudima nesposobnim za smijeh. Ljevica tradicionalno prezire vic: vremena su uvijek ozbiljna i, drugovi, nije vrijeme za šalu. Tako je i s nogometom kao zabavom, pri čemu se zaboravlja da je ono što karakterizira zabavu, ma kako intenzivna bila, prolaznost i bezazlenost toga iskustva. Iskustva kojemu učinak nestaje u isto vrijeme kad i uzrok. Sport, za one koji u njemu uživaju, spektaklu je koji ne nadilazi instant emocije; spektakl koji, za razliku od knjige, jedva da ostavlja trag u sjećanju, ne obogaćujući ili osiromašujući znanje. U tome je njegov appeal: uzbudljiv je i isprazan. Iz tog razloga, inteligentni i neinteligentni, kulturni i nekulturni ljudi, podjednako mogu uživati ​​u nogometu.

Budući da svi možemo uživati u nogometu, svi smo pozvani njime se i baviti. Do koje mjere smo to pozvani baš svi, svjedoči i drugi kulturnohistorijski primjer: Claude Levi-Straus opisuje u svojoj glasovitoj Strukturalnoj antropologiji, u poglavlju o kulturnom diskontinuitetu i ekonomskom i društvenom razvoju, kako su urođenici s Nove Gvineje naučili od misionara igrati nogomet: "No, umjesto da svaka strana teži pobjedi, oni igraju sve dotle dok broj pobjeda i poraza ne bude posve jednak na obje strane. Nasuprot onome što se događa u nas, igra ne završava kad se znade pobjednik, već kad je jasno da više nema poraženog."

Tu se već stvari malo osložnjavaju: postavlja se pitanje tko je tu urođenik, a tko misionar, tko domaćin, a tko je bio gost, i je li baš tome tako da baveći se nogometom barem kao temom ni o čemu nemamo što naučiti?

O, možemo itekako!

Prva lekcija koju možemo naučiti jest ona Igora Mandića: Šport škodi! Najočitiji su dokaz tome Srbi i Hrvati, nacije nesposobne za sportsko natjecanje.

Srbe i Hrvate u sportu fundamentalno razlikuje tek jedno: iako i jedni i drugi igraju protiv ostatka svijeta, Srbi igraju na domaćem, a Hrvati na stranom terenu. Protiv Srba, kao što je općepoznato, igra ceo svet, ali, kao izazivač. Svi su i protiv Hrvata, no protiv Hrvata postoji sveopća urota – odatle genuini hrvatski fair-play, budući da Hrvati kao pravi gentlemani sudjeluju u unaprijed izgubljenoj borbi. Onaj koji pomaže drugima, odmaže prvima, ali kako Vatikan i masoni ne sudjeluju izravno u reprezentativnim nastupima, bitka se seli na dogmatsko polje. Srbi su i tu ortodoksni: vrhovni je sudac u konačnici na njihovoj strani, mada u međuvremenu odsutan i često nepravedan. Hrvati, kao smjerni katolici navikli da im se sudi višak osobnih grešaka, i za nepostojeći offside vjeruju da sve to netko gore dobro vidi. Hrvati redovito igraju protiv sudaca, jasno, koje su potkupili Srbi, Srbi koji se čude gdje je Sudac i zašto već cijelu jednu povijest ne fućka - definitivan kraj, naravno. Ipak, i Srbi i Hrvati, u osnovi, misle da je sport kata, borba s imaginarnim protivnikom; i jedni i drugi, instinktivno, znaju da je taj protivnik neprijatelj; oba naroda, pogađate, vjeruju da ga stoga treba fizički odstraniti, unatoč tome, ili baš zato, što je imaginaran. Jasno, posljedice su drastične: šport škodi, ali, usudio bih se kazati, ozljede nisu samo fizičke, već i duševne naravi. U našem se primjeru duševne boli razlikuju koliko i jezici: imaginaran je neprijatelj za prve izmišljen, dok je drugima zamišljen. Zato Srbi, u vječitoj utakmici s Turcima, za svako sportsko polje misle da je Kosovo, poraz da je pobjeda, a prolazak u viši rang natjecanja, to su seobe. Hrvati pak, u kontemplativnoj borbi sa samima sobom, sebe doživljavaju kao outsidere: onako kako wasp Amerika doživljava crnce, tako Hrvati doživljavaju sebe. Iako ih, za razliku od Afroamerikanaca, na to nitko nije prisilio, Hrvati se u društvu uljuđenih nacija ne pokušavaju afirmirati kulturalno, nego naturalno: navodnom prirodnom nadarenošću za sport. Drugim riječima, Hrvati su pocrnili, Hrvati se samogetoiziraju, a izlaz je iz geta samo jedan: široki put sporta, njihova nepresušna talenta i neopozive nadarenosti. Upravo poput Afroamerikanaca u američkom društvu, Hrvati u europskom misle da se mogu afirmirati tek po svojim stvarnim ili pretpostavljenim prirodnim performansama: kao misice, dakle lijepe žene, ili sportaši, dakle fizički superiorni muškarci. Čudesno je to odricanje od bilo kakvog kulturnog posredovanja, od pokušaja afirmacije posredstvom misaonosti, znanja, obrazovanja, u riječ: kulture. Sve je u Hrvata krajnje naturalizirano, gotovo neprirodno prirođeno: sav talent - takvu me majka naprav'la - i sav dar - za igre loptom. Stoga su veze misica i nogometaša, kao uzoritih hrvatskim muževa/športaša, ultima ratio hrvatske društvenosti: on zdrav, mlad i bogat, ona lijepa kao naša.

Vidite koliko nas toga sport i nogomet mogu naučiti.

Pribilježio bih još  jednu pouku: onu o formalnoj i sadržajnoj opravdanosti uporabe vulgarizama, klasičnog navijačkoga žargona, kad je riječ o bavljenju nogometom; točnije, kad je riječ o bavljenju korišću od nogometa. Pouka glasi ovako: Thomasu Mannu predbacili su jednom prilikom da je kočijaškim jezikom naružio naciste, a da se to gospodinu kakav jest, pa pritom još i nobelovac, ne pristoji; Mann je odgovorio: Ta gospoda jedino taj jezik razumiju.

O kojoj se gospodi u našem slučaju radi? O neimarima okupljenima u nakani da sagrade Plavi vulkan.

Toj gospodi, dakle, skjuz maj frenč, treba kazati: Nosite se u krasan kurac i vi i Plavi vulkan!

Razumijemo li se?

Vidite, BBB u ovoj zemlji još jedino znači BBB-, što je gori rejting od smeća, a vi opet trpate lovicu u privatne džepse, s alibijem NACIONALNOG.

Utakmice vam se igraju pred manjim auditorijem nego što ga imaju profesori logike na FF-u, a vi biste za spektakularne obračune sa Slaven-Belupom gradili NACIONALNI stadion!?

Čim čujem nacionalno pri spomenu ekonomije, znam da je neki grabež u najavi.

Kreteni frustrirani zapadnobalkanski: što biste drugo znali nego, vidi gore, samogetoizirati se i posredstvom sporta koji to više nije pokušati se dodvoriti svijetu. 150 000 mladih, mahom obrazovanih ljudi, prošle godine napušta zemlju, a par šajsera je nadošlo na genijalnu ideju kako da i oni, nakon rukometnoambalažnog lobbya, pospreme nekaj i u osobnu hrvatsku lisnicu u dubokom hrvatskom džepu.

Dosta mi je ove male, Malnaru tako dragog epiteta: usrane zemlje: umjesto da i dalje trčkarate po gmajni s kravama u dnu kadara, kao za velebnih prizora prijenosa tekmi iz Zaprešića, vi biste sada opet naciji natovarili još jednu prijeku potrebu, igrajući na nezajažljivi kretenski snobizam zagrebačkog klajnbirgeraja, kao i s ovim aerodromom, čiju bi gradnju u svakoj drugoj zemlji već odavno, pri letimičnom pogledu na ugovor, zaustavila svaka poštena inspekcija, no show must go on: balon je prsnuo, građevina je riknula sa 70 000 ljudi, ono kaj košta u gradnji 600 ojra nemreš više prodat po dva i pol soma nego je već na soma i tristo, tu, nadomak centru, i kaj sad nego graditi, joj kak se neko hercih setil: Plavi vulkan, NACIONALNI stadion, čije već samo ime govori da nije BILI, nego baš pravi nacionalni, PLAVI stadion, jer zna se koje je boje duša ove nacije, baš kao i njeno lice: plavo, već odavno modro od daveža ovih lopina.

Stoga, još jednom, nosite se u krasan kurac, i vi i Plavi vulkan.