54.144.29.233 US
 

Od ruševina Alepa do zgarišta Londona, Sirijci ne mogu pobjeći smrti

Piše: Petar Stošić
ponedjeljak, 19.6.2017. 20:26
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Index/YouTube

OVO je priča o dvojici Sirijaca. Ali i o više, puno više od njih dvojice.

Prvi se zvao Muhamed. Muhamed al-Hadžali. Imao je 23 godine i pobjegao je iz pakla Sirije da bi na kraju stradao u paklu londonskog požara, požara koji se mogao izbjeći da pri renovaciji fasada zgrade nije obložena jeftinim materijalom koji je buknuo poput stiropora. Britanski zastupnik David Lammy opisao je besmislenu nesreću, za koju se pretpostavlja da je odnijela mnogo više od potvrđenih 30 života, kao "korporativno ubojstvo".

"Muhamed je došao u ovu zemlju po sigurnost i UK ga nije uspio zaštititi"

Muhamed je dobio azil u Velikoj Britaniji 2014. Njegovi su roditelji ostali u Siriji. Dok je čekao spas ili smrt, opkoljen vatrom u svom stranu, Muhamed je pokušao dobiti svoje roditelje, koje nije vidio četiri godine, bez uspjeha. Sjećate se onih posprdnih, mržnjom zadojenih komentara o muslimanskim "liječnicima i inženjerima" koji nam dolaze u Europu? Muhamed je studirao za inženjera. Osim toga, bio je aktivist Syria Solidarity Campaign. "Muhamed je došao u ovu zemlju po sigurnost i UK ga nije uspio zaštititi", napisala je ova organizacija u priopćenju povodom njegove smrti.

Njegov brat Omar, koji je uspio pobjeći iz 24-katne buktinje, prepričao je za BBC tragičan način na koji se nehotice odvojio od njega. "Zašto si me ostavio?", ponovio je Muhamedovo pitanje dok su razgovarali mobitelom i slomio se, neutješno ridajući. Mnogi gledatelji zasigurno su zaplakali s njim.

Kao što su mnogi gledatelji zaplakali gledajući Last Men In Aleppo, dokumentarni film koji je na ovogodišnjem Sundance Film festivalu dobio nagradu žirija, a na Festivalu Mediteranskog filma u Splitu nagradu publike. Glavni lik ovog filma je Halid, jedan od osnivača Bijelih kaciga u Alepu - improvizirane volonterske organizacije koja u Siriji, na teritoriju pod kontrolom pobunjenika, spašava preživjele pod bombama Asadova režima i njegovih ruskih saveznika. Bijele kacige bile su nominirane za Nobelovu nagradu za mir, a istoimeni dokumentarni film o njima dobio je Oscara.

Halid - posljednji u Alepu

Last men in Aleppo, dulji i potresniji od White Helmets, prati Halida i njegove kolege iz dana u dan u košmaru istočnog Alepa prije njegova konačnog zauzimanja. Košmar razaranja kojem prkose i sizifovska tvrdoglavost kojom izvlače život iz ralja svakodnevne, sveprisutne smrti, preplavit će i one koji misle da su iz Sirije već sve vidjeli.

 

Prije nego je postao glavni lik ovog filma o stravi i junaštvu, Halid Omar Sarah je imao svojih 5 minuta slave kada je snimka njegova izvlačenja 10-dnevne bebe, nakon 11-satnog iskapanja, postala - kako se to danas kaže - viralna. "Za mene je ovo pravi džihad. Ako umrem spašavajući živote, mislim da će me Bog definitivno smatrati mučenikom", rekao je tada.

Iako i sam otac dviju dražesnih djevojčica, Halid je ostao u svom gradu, vjeran pozivu kojem se nije mogao nadati, sve do kraja. Nije ga obeshrabrilo to što je iz ruševina mnogo češće izvlačio mrtva nego živa tijela. To ne znači da je bio bez dvojbi: pitanje je li bolje pobjeći sa svojim obiteljima što dalje od rata ili ostati, glavna je tema razgovora spasioca u filmu. Pogotovo jer im je savršeno jasno da nitko neće doći spasiti njih. Kroz čitav film, zajednička sudbina Halida i grada koji je odbio napustiti nazire se i on sam kao da je naslućuje, dok bombe uništavaju jedan po jedan spasilački centar, jednu po jednu bolnicu. Halid je poginuo pod istim ruševinama iz kojih je izvlačio druge, u kolovozu 2016. Opkoljeni grad pao je četiri mjeseca kasnije. Ukupno 159 bijelih kaciga poginulo je na zadatku od početka rata.

 

Tko je zaista iskoristio Omrana?

Za razliku od Halida i Muhameda, Omran Dakniš, dječak čije je prašnjavo, okrvavljeno i jezivo mirno lice također postalo viralno, preživio je. Njegovu je obitelj prorežimska televizija nedavno pronašla i iskoristila za svoj propagandni rat protiv opozicije Asadu i svih koji ukazuju na njegove zločine. Naime, nakon pada Alepa Omranova obitelj je "evakuirana" - a zapravo, kao i ostali preživjeli, prisilno iseljena iz svojih domova u dio grada pod kontrolom režima i izbjegličke kampove. U intervjuu Omranov otac optužuje pobunjenike da su ga "iskoristili" - iako su mu upravo Bijele kacige i liječnici na pobunjeničkoj strani pružili prvu pomoć.

Omranov otac pritom govori i o prijetnjama koje je dobivao i zbog kojih je morao skrivati sina pod lažnim imenom. Ne kaže tko mu je prijetio, ali se opravdava da "ne kuje zavjeru protiv svoje zemlje". Budući da je sam Asad snimku njegovog sina proglasio "krivotvorinom", dalo bi se zaključiti da oni koji su mu prijetili pripadaju istoj strani koja je uništila njegov dom, ubila Omranovog brata i sada ga iskorištava kao svjedoka pokajnika koji iznosi "pravu istinu". Kao što su napravili i s pripadnikom Bijelih kaciga kojeg su slavodobitno natjerali da "prizna" da je njihov rad obmana. Tko zna, možda bi na to natjerali i oca blizanaca ubijenih sarinom u Han Šejkunu, da su ga se dočepali. Lažne vijesti o tome da su ovi spasioci ustvari plaćeni glumci, teroristi al-Kaide i plaćenici zapadnih tajnih službi maju vrlo dobru prođu na sumanutoj strani interneta.

Bijele kacige dobile pomoć od londonskih vatrogasaca

O logici tvrdnje da su nebrojena snimljena i evidentirana spašavanja od strane Bijelih kaciga nekako odglumljena, dovoljno govori jedan pogled na ruševine Alepa i drugih gradova Sirije. Misli li itko pri zdravoj pameti da je u tom razaranju išta bilo potrebno lažirati? Kao što o profilu novinarke koja je napravila intervju dovoljno govori to što je prethodno objavila pa nakon kritika izbrisala više nasmiješenih selfija s mrtvim tijelima pobunjenika uz "pozdrav hrabroj sirijskoj vojsci". No na one koji satisfakciju ili korist nalaze u širenju laži i huškanju mržnje prema ljudima koji spašavaju živote pod cijenu vlastitog ionako nije potrebno trošiti riječi.

 

 

To što su Bijele kacige primile pomoć od britanske i američke vlade pri spašavanju više od 80.000 ljudi u Siriji, ni na koji način ih ne diskreditira. Dobili su pomoć u opremi i od Londonske vatrogasne brigade - iste one koja je spasila Muhamedovog brata i brojne druge iz požara u Londonu, na jednako neustrašiv i požrtvovan način. Bijele kacige iz Darae, Muhamedova rodnog grada koji je trenutno pod najjačim bombardiranjem režima od početka rata, na tome su im se javno zahvalile: "Bili ste tako velikodušni prema nama donirajući opremu našim timovima kada ste se susreli s našim kolegama u Londonu. Dobili smo obuku od britanskih spasilačkih i vatrogasnih eksperata. Tko zna, možda su nas obučavali isti ljudi. I tko zna, možda također spašavamo živote prijatelja Muhameda Al-Hadžalija ovdje u Darai. Osjećamo da imamo toliko toga zajedničkog. Svi riskiramo svoje živote kako bismo spasili koliko god je života moguće, koliko god je brzo moguće. Naša srca su s vama i voljeli bismo kada bi vam mogli pomoći u vašoj potrazi za žrtvama."

 

Refleks za preživljavanjem - reći ono što se od tebe očekuje

Nažalost, intervju s Omranovim ocem odražava mentalitet ljudi koji su naučili preživljavati, ako ne i zaista živjeti pod represivnim režimima Bliskog istoka (i šire, puno šire), tako da se prilagode strukturama moći i ponavljaju ono što se od njih očekuje; mentalitet koji je tako dobro uhvaćen u jednom drugom filmu prikazanom na ovogodišnjem FMFS-u, The Nile Hilton Incident. U ovom igranom filmu, smještenom u osvit tragičnog Arapskog proljeća, taksist svojoj mušteriji, glavnom liku, govori o policijskim "svinjama" koje su ubile mladića u Alexandriji i pita ga hoće li i on doći na antirežimske prosvjede. Kad mu glavni lik nonšalantno odgovori da mora, jer je i on jedan od "svinja", taksist automatski okreće ploču i tvrdi da je ubijeni mladić zaslužio što mu se dogodilo. Njegov refleks je tako komičan jer je tako dobro poznat ,

Znate li kako se taj mladić zvao? Isto kao i poginuli spasitelj iz Alepa. I isto kao poginuli izbjeglica iz Londona. Zvao se Halid Muhamed Said. A fotografije njegovog mučenjem izmrcvarenog tijela koje su procurile na društvenim mrežama u listopadu 2010. potakle su revolt Egipćana - kao što su fotografije tijela na sličan način mučenog i ubijenog 13-godišnjeg dječaka prosvjednika, Hamze Alija al-Hateba, dodatno raspalile revolt Sirijaca u svibnju 2011. Mali Hamza je bio iz Derae - kao i Muhamed iz Londona. Kao i Bijele kacige koje su se zahvalile londonskim vatrogascima. Onima kojima to nije dovoljan dokaz da nas više spaja nego razdvaja, ništa neće biti.

Od mučionica Damaska, preko ruševina Alepa i vodenih grobova Egejskog mora do zgarišta Londona, Sirijci kao da ne mogu pobjeći smrti. Možda ne mogu, ali joj i dalje prkose. Ako pravdu zaslužuju žrtve iz Londona, onda je zaslužuju i one iz Alepa, Idliba i Darae, gdje ubijanje ne prestaje, svim lažnim primirjima unatoč. A ako im i ne možemo pomoći, nemojmo barem njihova imena provlačiti kroz blato. Nisu to zaslužili.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije