VRAŠKI neugodno. Tek što je Hrvatska ušla u NATO, ovaj vojni kolos napravio je nekoliko svinjarija kojih se ne bi posramile ni falange najgorih militanata koje danas vršljaju svijetom. Krenulo je vojnom vježbom NATO-a u Gruziji, koja je mogla pasti na pamet samo nekom osobito nadahnutom i vanserijskom tikvanu.

Jer ova je zemlja nakon prošlogodišnjeg vojnog napada podinteligentnog proameričkog predsjednika Sakašvilija na proruske pokrajine Abhaziju i Južnu Osetiju - pa zatim njihovog odcjepljenja - u latentnom građanskom ratu. Dan uoči NATO-ve vježbe taj je rat umalo i buknuo pobunom jednog tenkovskog bataljuna u blizini Tbilisija, ali je njegovo izbijanje na kraju na jedvite jade spriječeno.

Ovo su iracionalne igre velikih na ivici noža

Hrvatska je u ovoj sumanutoj vojnoj vježbi sudjelovala sa simboličkih desetak sudionika. Ali ima barem toliko razloga da se zapita: sunce mu poljubim u što smo se mi ovo upustili? Pa ovo su iracionalne igre velikih na ivici noža, pri čemu Amerikanci tretiraju Rusiju kao da su ondje i dalje na vlasti redenicima opasani komunisti, čija vlada još zasjeda u Zimskom dvorcu, ako ne i na krstarici Aurora.

A nije li to, hm, prilično luckasto? I što mi, brate, imamo s Rusijom? A pogotovo što imamo protiv Rusije? Naravno, iz poslušnih i pokornih Banskih dvora nisu postavili nijedno od ovih ili sličnih pitanja. Doduše, i da su htjeli, ne bi stigli. U međuvremenu je NATO napravio novu svinjariju, ovaj put i s krvavim primjesama kolinja.

U "nepreciznom" bombardiranju američka avijacija je u Afganistanu ubila više od stotinu civila, navodno ih zamijenivši s hordom do zuba naoružanih talibana. U to bi se, ajde, možda i moglo povjerovati da se događa prvi put. Ali, dosad je na ovaj način likvidirano čak i nekoliko veselih i miroljubivih svadbi, iako, poznato je, svadbe na ništa tako ne sliče kao na svadbe.

O da, NATO se zbog toga svaki put uredno ispričao afganistanskim vlastima, pa je tako i ovaj put učinio. Ali, kada su poslije najnovijeg krvoprolića u nekim afganistanskim gradovima održane demonstracije protiv brutalnosti američke avijacije, NATO-vi "osloboditelji" zapucali su u svjetinu i ranili nekolicinu prosvjednika.

Baš dok su pogođeni demonstranti padali po asfaltu, u Zagrebu je održana ljupka diplomatska priredba

Ovdje se ponovno pojavljuje Hrvatska i to, žali bože, u još posranijoj ulozi nego u gruzijskom slučaju. Ne, nije srećom bilo nijednog Hrvata među NATO-vim junačinama koje su pucale u živo meso demonstranata. Ali ni ovo nije puno bolje. Baš dok su pogođeni demonstranti padali po asfaltu, u Zagrebu je održana ljupka diplomatska priredba.

Na njoj je Ivo Sanader predao visoko hrvatsko odličje (Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom) odlazećem glavnom tajniku NATO-a Jaap de Hoop Schefferu. Jasno, uz pripadajući buket lijepih riječi u kojima ne možeš zaobići, što ćeš, ni trenutno najveću NATO-ovu akciju, onu u Afganistanu. Pa naš premijer kaže da Hrvatska zajedno s drugim demokratskim zemljama "pridonosi stabilizaciji i razvoju Afganistana" te da je to i doprinos "svijetu tolerancije, suradnje i napretka".

To reče i uteče. Iako je nezamislivo da se poslije ovakvih ubavih svečanosti ne kaže koja i za javnost, Sanader i Scheffer baš su tako napravili. Podijelili jedan drugome što se imalo podijeliti, rekli što se imalo reći i zbrisali, zaobilazeći u širokom luku novinare, očito nespremni da im ugodne trenutke nešto pokvari. Najmanje novinarska pitanja o najnovijim ludostima NATO-a u Afganistanu i o brljanjima u Gruziji.

"Tolerancija leševa"

Kakva pljuska zagovornicima ulaska u NATO u Hrvatskoj, i nitko ni da bekne. Pravom mjerom uzvratio je zasad samo jedan od tih zagovornika, moj dragi kolega i novinar od formata  Boris Pavelić, koji se izvještavajući s podijele kraljevske "limarije" Schefferu narugao njegovom citiranju mirotvornog glazbenika Johna Lennona i njegove pjesme Long and Winding Road.

Sanaderove, pak, riječ o borbi za "toleranciju" u Afganistan iskoristio je za razoran, ali nadasve pošten i profesionalni naslov - "Tolerancija leševa". Da, tolerancija leševa, ali i svega drugog što tome prethodi, a toga je puno, previše. Od toga da je odlaskom prozapadnog vazala i pijančine Jeljcina, Rusija iznebuha opet doživljena kao opasni medvjed kojem treba staviti brnjicu. Do toga da se najmračnije islamske zemlje (Saudijska Arabija, sve više i Pakistan) puštaju na miru samo zato što su američki saveznici. A kidiše se na druge, nimalo mračnije (Irak, Iran, Afganistan) samo zato što to još nisu.

Što se tiče Hrvatske, ona bi se možda mogla praviti da sve to ne vidi da joj u NATO-voj mašineriji nije namijenjeno mjesto koje nitko pametan ne bi prihvatio. Umjesto da se njen položaj u ex-Yu regiji koristi da bude most prema drugim religijama, nju se gura u sukob s pravoslavnim (Abhazija i Južna Osetije) i islamskim svijetom (Afganistan).

Kao da baš ti sukobi ne čine osnovu jugoslavenskih ratova devedesetih, za koje i njeni zapadni saveznici znaju da su najkrvaviji ratovi u Europi nakon 1945.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Dragan Matić/Cropix