IVO SANADER poručio je ovih dana domaćoj i europskoj javnosti da Hrvatska ni pod koju cijenu neće trgovati teritorijem u zamjenu za članstvo u Europskoj uniji. A zašto ne? Jednom je već učinio nešto slično.

Prije godinu dana u dilemi "ZERP ili EU" ipak se odlučio za drugu varijantu. I tako susjednim državama, članicama Unije, omogućio da na teritoriju pod hrvatskom jurisdikcijom rade ono što su Hrvatskoj i drugim državama zabranile da rade na području pod njihovom. A Hrvatska u "petoj brzini" nastavila pregovore.

"Tuđe nećemo, svoje ne damo"

Međutim, kad se jednom dođe pred zid, kada kriza dosegne vrhunac i kad premijer Sanader shvati da više nema kamo, najlakše je posegnuti za jeftinom nacionalističkom retorikom. Ne damo Slovencima naš teritorij! Tuđe nećemo, svoje ne damo! Istina, nadležnost nad dijelom mora u obliku ZERP-a već smo jednom dali u zamjenu za pregovore, ali sad je gotovo! Više ne odstupamo ni pedlja.

A kako je to izgledalo prije godinu dana? Hrvatski državni vrh ujedinio je naciju pod parolom "ZERP ili EU". Prkosno je poručivao da će ustrajati na provedbi odluke o Zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu, unatoč jasnim porukama iz Bruxellesa da bi to značilo suspenziju pregovora o članstvu.

Kad je već počelo dogorjevati do nokata, Sanader je shvatio da ima dovoljnu podršku u politici i javnosti i odlučio je odustati od primjene ZERP-a na zemlje članice EU, i to u zamjenu za "ubrzanje pregovora do ljeta 2009. godine". HDZ je tada, sa svojim ratobornim premijerom na čelu, odlučio kako je ipak "prioritet Europska unija". I tako, Hrvatska nije darovala Sloveniji i Italiji dio svog teritorija - kako se to sada sudbonosno poručuje u vezi 25 kilometara granice sa Slovenijom - već je njihovim ribaricama i brodovima dopustila da na teritoriju pod hrvatskom jurisdikcijom rade što žele. I što je najbolje, čak i kad je ZERP bio na snazi, nije se provodio. Nije bilo čak ni zakona koji bi policiji omogućavao da ga provodi. Ništa. Državni interes koji je skoro zakočio pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, ne samo da nije implementiran, nego je kasnije čak i zamijenjen za ubrzano pristupanje. "Vlada je", stoji u suhoparnom priooćenju iz Banskih dvora, "odlučila da je prioritet EU".

Idemo dalje...

Pa kad je tada EU bio važniji od državnog teritorija, zašto sada nije? Naravno, Sanader sada, baš kao i prije godinu dana, očekuje da se problem riješi sam od sebe, da nestane kao što se pojavio, kako on ne bi morao poduzeti nešto u vezi toga. Odnosno, doista je poduzeo mnogo toga: održao je dva ručka sa slovenskom stranom, u zadnji trenutak obavio tri telefonska poziva i zaključio da se ništa ne može učiniti. Odnosno, ipak može. Može se naciji prkosno poručiti kako se "neće trgovati teritorijem" i kako se "očekuje da se problem brzo riješi". I idemo dalje. U petoj brzini - ravno u zid.

Ali vidite, nije svako zlo za zlo. Ovom blokadom krivnja je prebačena na Slovence, vlada ima izgovor za sve ono što nije učinila dobro i što tek treba učiniti u procesu pristupanja, a i ta loša vijest dobro je došla Sanaderu da opet homogenizira javnost i njezinu pozornost nakon dugo vremena s ekonomske katastrofe skrene na slovensko "posezanje za hrvatskim teritorijem".

Ali sve je to viša sila. I financijska kriza koja, po Sanaderovu tumačenju, "nije pogodila Hrvatsku" tumači se tek kao elementarna nepogoda koju nije bilo moguće predvidjeti, a kamoli spriječiti. Možemo tek zapaliti svijeću i moliti se da prođe što bolje. Slično je i sa slovenskom blokadom pregovora. To je viša sila kojoj se mala Hrvatska ne može oduprijeti. Ona je, eto, učinila sve s njezine strane, ali nepogoda je bila neumoljiva. Možemo tek pomoliti se i nadati se najboljem.

A to što je godinama bilo jasno u kojem smjeru to ide i koje će posljedice izazvati (kao što je mjesecima bilo jasno i u pogledu financijske krize), o tome sada nije pristojno govoriti.

Pet godina nije Sanader činio ništa

Godinu dana Sanader je znao da ne smije primjeniti ZERP jer se tako obvezao državni tajnik Hido Bišćević. Pet godina premijer Sanader, navodno tako vješt u diplomatskim igricama, nije učinio ništa da konačno riješi spor sa Slovenijom ili barem se pobrine da on ne bude prepreka pregovorima. Nadati se da će Slovenci biti tako velikodušni prema Hrvatskoj - iako nisu bili proteklih dvadeset godina - doista graniči s mentalnim sklopom luđaka koji misli da će se zid maknuti prije nego što se on u njega zaleti punom brzinom.

Zašto bi Slovenci to učinili? Jednom su već pritiskom dobili pravo da se koriste hrvatskim morem kako im padne na pamet. Zašto bi sad odustali od taktike koja očito daje ploda? Oni mnogo ozbiljnije od Sanadera shvaćaju tu parolu o "trgovanjem teritorijem".

I što bi se na kraju moglo dogoditi? Poučeni iskustvom od prije godinu dana, Sanader bi mogao čekati dok se sve političke snage i javnost ne solidariziraju s njim, dok se opet ne dovedemo do dileme "teritorij ili EU", pa Sanader na kraju preda Slovencima jamstva koja traže i tako "ubrza pregovore do ljeta 2009. godine". Jer opet je u pitanju viši interes. Jednom je to teritorij, drugi puta Unija, treći puta Sanaderova nedodirljivost. Uvijek nešto, ovisno o prigodi.