Foto: ESO

U SKLADU s prošlotjednim glasinama i najavama, Europska južna promatračnica (ESO) danas je u svojem sjedištu kraj Münchena objavila uistinu senzacionalno otkriće – da su njezini znanstvenici otkrili planet nalik na Zemlju koji kruži oko Proxime Centauri, nama najbliže zvijezde nakon Sunca, i to u zoni Zlatokose, što znači da bi mogao biti nastanjiv.

Planet, nazvan Proxima b kruži oko crvenog patuljka, a stručnjaci vjeruju da postoji šansa da je najbliži ekstrasolarni svijet na kojem bi moglo biti života.

Proxima Centauri nazvana je tako jer proxima na latinskom znači blizu. Crveni patuljak ima masu oko jedne osmine mase Sunca. Sastavni je dio trostrukog sustava zvijezda. Kruži oko Alpha Centauri A i B koje spadaju među najsjajnije zvijezde na južnom nebu. Od tri zvijezde sustava, najbliža je Zemlji (pogledajte u galeriji).



Planet je otkriven uz pomoć spektrografa HARPS na 3,6-metarskom teleskopu La Silla u pustinji Atakama u Čileu u sklopu projekta Pale Red Dot (Blijeda crvena točka). Prikupljeni podaci pokazali su da planet tijekom kruženja po svojoj orbiti gravitacijom povlači crvenog patuljka i uzrokuje njegovo teturanje. Precizna mjerenja crvenog pomaka (pomaka u frekvenciji svjetla) spektroskopom utvrdila su da se Proxima Centauri u tom plesu povremeno približava Zemlji brzinom od oko 5 km na sat, što je brzina ljudskog hoda, a povremeno istom brzinom udaljava (pogledajte grafikon dolje). Ovaj pravilni uzorak ponavlja se svakih 11,2 dana koliko traje obilazak planeta oko zvijezde. Detaljna analiza podataka ukazuje da je masa Proxima b najmanje 1,3 puta veća od mase Zemlje te da se kreće na udaljenosti od oko 7 milijuna kilometara od matične zvijezde, što je oko 5% udaljenosti između Zemlje i Sunca.

Mada Proxima b oko crvenog patuljka kruži na mnogo manjoj udaljenosti od one između Merkura i Sunca, patuljak ima mnogo slabiji sjaj tako da se nalazi u zoni u kojoj bi na njemu moglo biti vode u tekućem stanju.

Otkriće izuzetno važno za znanost

Naš poznati popularizator astronomije, Ante Radonić iz Planetarija u Tehničkom muzeju u Zagrebu kaže da je to svakako jedno od najznačajnijih otkrića 21. stoljeća u kontekstu potrage za ekstrasolarnim planetima.

'Ipak, što se tiče sličnosti sa Zemljom, treba biti jako oprezan. Naime, trebat će tek vidjeti kakva je atmosfera planeta', rekao je Radonić za Index.

'Budući da se radi o crvenom patuljku, te budući da je planet blizu zvijezdi, mada je u povoljnoj zoni, pitanje je što je sve pretrpio u ranom razdoblju formacije sustava. Naime, zvijezda je mogla imati moćne izbačaje materijala koji su dugo mogli sprječavati uvjete za život kakvi danas možda na njemu postoje. Pitanje je kada su ti uvjeti mogli postati povoljni. Taj planet je također vrlo vjerojatno sinkroniziran, odnosno zaključan, što znači da je, poput našeg Mjeseca, zvijezdi uvijek okrenut samo jednom stranom jer joj je vrlo blizu. To pak može značiti da će u nekim krajevima na jednoj strani temperatura biti jako visoka, a na drugoj strani jako niska (video dolje). U tom slučaju uvjeti za tekuću vodu i život mogli bi postojati samo u nekom pojasu između dva ekstrema. Osim toga, trebat će otprilike saznati sastav njegove atmosfere. Primjerice, ako ona stvara dobar efekt staklenika, onda bi veličina nastanjive zone mogla biti veća. Planet bi također trebao imati željeznu jezgru i magnetizam, odnosno magnetosferu kako bi mogao spriječiti prodor jakih zračenja, ali i mogućnost da mu zvijezda otpuše atmosferu. Takve stvari u narednim godinama trebali bi otkrivati sve sofisticiraniji teleskopi i njihovi uređaji. Ovo će otkriće dugo vremena biti vrlo važno za znanost, za naše razumijevanje planeta i njihove evolucije. Ono, među ostalim, sugerira da su planeti oko drugih zvijezda više uobičajena pojava nego rijetkost. Konačno, u sustavu bi se možda mogli otkriti još neki planeti koji bi mogli biti zanimljivi', pojasnio je prvi čovjek zagrebačkog Planetarija.



Naš poznati astrofizičar dr. sc. Dejan Vinković, koji je u prestižnom časopisu Nature objavio studiju o razvoju planeta, za Index je izračunao kakvi bi uvjeti mogli vladati na Proxima b koji je čak osam puta bliži svojoj zvijezdi nego Merkur našem Suncu.

'Nije nemoguće da se taj planet nalazi tako blizu zvijezdi budući da ona zrači samo 1,7 promila energije našeg Sunca. To znači da je u vrijeme formiranja planetarnog sustava oko Proxima Centauri prašina iz koje nastaju planeti mogla preživjeti na približnoj udaljenosti od oko 2 promila udaljenosti Zemlja - Sunce. Razlog tome je to što ta prašina sublimira pod utjecajem zračenja zvijezde na temperaturama od oko 1200 stupnjeva Celzijusa, a Proxima Centauri na svojoj površini ima nekih 2700 stupnjeva. Zbog toga su plin i prašina iz kojih su se stvarali planeti kružili jako blizu Proxime Centauri u njezinoj mladosti', objasnio je Vinković istaknuvši da su planeti oko takvih zvijezda vrlo važni astrofizičarima jer pomiču granice na uvjete u kojima planeti mogu nastaniti.

'Mi još uvijek ne znamo sve detalje o stvaranju planeta, a teorijski modeli moraju biti sposobni objasniti i ovakve čudne planetarne sustave', dodao je Vinković.

Putovanje do Proxime Centauri u 20 godina

Budući da se Proxima Centauri nalazi na samo 4,25 svjetlosnih godina od nas, velika je vjerojatnost da će novo otkriće jako zaintrigirati čelne ljude projekta 'Starshot' Zaklade Breakthrough kojoj je cilj ostvariti prvo međuzvjezdano putovanje. O tome smo već pisali pa ćemo ovdje samo ponoviti rečeno za one koji su propustili naš prošli tekst.

Zaklada Breakthrough, koju podupiru zvučna imena poput ruskog milijardera, fizičara Jurija Milnera, utemeljitelja Facebooka Marka Zuckerberga i slavnog znanstvenika Stephena Hawkinga, već par godina radi na projektu izgradnje nanoletjelica koje bi do sustava Alpha Centauri mogle stići u relativno kratkom vremenu, za trajanja ljudskog života.

Prema ideji projekta, predstavljenoj u travnju ove godine, do najbližeg zvjezdanog sustava slale bi se minijaturne sonde StarChip teške tek par grama, pogonjene laserskim zrakama sa Zemlje koje bi bile usmjerene prema njihovim solarnim jedrima površine nekoliko četvornih metara. One bi na tom putovanju trebale dosegnuti petinu brzine svjetlosti, odnosno oko 60.000 kilometara u sekundi (brzina svjetlosti je oko 300.000 km/s). Za dolazak do sustava Alpha Centauri, uz toliku brzinu, trebalo bi im oko 20 godina. Kada neka od njih stigne na cilj, trebala bi moći snimiti ga, provesti najvažnija mjerenja i potom informacije poslati na Zemlju brzinom svjetlosti. Tehnologija lasera ključnih za ovaj projekt za sada još ne postoji, no uključeni znanstvenici vjeruju da bi ona, ako bude i dalje slijedila postojeće trendove ubrzanog razvoja, mogla biti realizirana kroz koje desetljeće. Cijena proizvodnje StarChipova u međuvremenu bi trebala pasti do cijene jednog iPhonea.



Možda ste se pitali zašto bi se slale nano, a ne normalne letjelice? Odgovor je u Einsteinovoj teoriji relativnosti prema kojoj masa tijela čija se brzina približava brzini svjetlosti prividno raste – što je brzina bliže brzini svjetlosti, to je veća energija koju treba uložiti da bi se ostvarilo određeno dodatno ubrzanje. Također, što je masa tijela koje se ubrzava veća, to će efekt biti izraženiji. Za ilustraciju valja napomenuti da je čak i sićušne elementarne čestice poput protona teško ubrzati na brzine veće od 90% brzine svjetlosti. A kako je sustav od tri zvijezde poznat kao Alpha Centauri od nas udaljen oko 4,25 svjetlosnih godina, za putovanje do njega letjelici koja bi putovala brzinama najbržih današnjih raketa, čak i kada bi bila ubrzana pomoću efekta gravitacijske praćke (korištenje gravitacije planeta u Sunčevom sustavu za ubrzavanje letjelice), trebalo bi oko 30.000 godina.

No Radonić smatra da je tehnologija na kojoj se temelji projekt Starshot ipak još uvijek na granici SF-a.

Tu vidi nekoliko ključnih problema – nije uvjeren da će ona u skoroj budućnosti omogućiti minijaturizaciju potrebnu da se na tako malene letjelice stavi sve što je potrebno - od detektora i kamera do sićušnih uređaja za slanje signala koji će biti dovoljno jaki da ih mi na Zemlji možemo zabilježiti. Osim toga, kaže, letjelice će, pri tolikim brzinama, trebati biti zaštićene od utjecaja međuzvjezdane mikroprašine, a morat će biti i toliko precizno usmjerene da stignu baš na željeni cilj. Prema njegovim procjenama za takav će pothvat trebati više desetljeća i dosta novca.

'Novac s kojim trenutno raspolaže projekt mogao bi eventualno poslužiti da se ostvari prvi korak koji bi trebao pokazati može li se tako nešto uopće realizirati. Sljedeći korak bio bi da se naprave neke letjelice koje bi krstarile našim planetarnim sustavom. Dakle, ako se sonde i ne budu mogle slati na druge zvijezde, napravit će se barem pomak koji će omogućiti bolje i učestalije istraživanje vanjskih dijelova našeg sustava', rekao je za Index Radonić.