SAMO dva dana nakon što je Kraljevina Jugoslavija potpisala Trojni pakt i pridružila se Silama Osovine, u Beogradu se dogodio državni udar te je svrgnuta vlada. Hitler to nije tolerirao te je 6. travnja započeo invaziju i brzo okupirao zemlju. Nekoliko dana kasnije, 10. travnja 1941., Slavko Kvaternik stigao je u radijski studio u Vlaškoj u Zagrebu te proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Ustaše predvođene Antom Pavelićem u iduće četiri godine provode fašističku politiku koja je popraćena masovnim ubojstvima i proganjanjem političkih protivnika. Marionetska država pod pokroviteljstvom Italije i Njemačke brzo je predala Dalmaciju Italiji te prekopirala njemačku antisemitsku politiku.

Država i režim pali su po završetku Drugog svjetskog rata, nakon što su partizanske snage oslobodile veći dio zemlje. Slavko Kvaternik osuđen je na smrt 1947. godine, a Ante Pavelić pobjegao je u Italiju, zatim u Argentinu, Preminuo je bez suđenja u Španjolskoj 1959. godine.

Kako je nastao ustaški pokret

Nastanak ustaškog pokreta povezan je s proglašenjem diktature kralja Aleksandra 1929. godine. Aleksandar je raspustio parlament i ukinuo ustav. Diktatura je uvedena nakon incidenta godinu dana ranije, kada je Puniša Račić pucao po zastupnicima Hrvatske seljačke stranke, zbog čega su umrli Đuro Basariček, Pavle Radić i Stjepan Radić, što je izazvalo bijes među hrvatskim dijelovima Kraljevine koji su težili većoj autonomiji i decentralizaciji.

To je potaknulo stvaranje radikalnih skupina pa tako i ustaške organizacije. Bitno je napomenuti da je Hrvatska seljačka stranka bila vodeća stranka među Hrvatima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u to doba.

Ustaški pokret protivio se centralističkoj politici Kraljevine Jugoslavije. Talijanski fašisti predvođeni Benitom Mussolinijem odmah su počeli financirati Pavelićev pokret, kako bi u konačnici uspjeli u svom naumu da zauzmu istočnu obalu Jadrana i dobiju sve ono što im nije dano po završetku Prvog svjetskog rata.

Ustaše od tada provode niz terorističkih operacija s ciljem destabilizacije Jugoslavije, od kojih je najpoznatiji atentat na kralja Aleksandra u Marseillesu 1934. godine, koji su planirali s VMRO-om, bugarsko-makedonskom terorističkom organizacijom.

Pavelić nije bio prvi izbor

Povijest Kraljevine Jugoslavije završava 1941. godine kada su njemačke trupe okupirale zemlju. Hitler je trebao osobu koja će biti poslušna njemu i njegovom režimu kako bi sa svojom vojskom lako mogao doći do Grčke, gdje su talijanske snage gubile od Grka koje su financirali Saveznici. Talijani su također htjeli nekog poslušnog na tim prostorima kako bi napokon mogli prisvojiti istočnu obalu Jadrana.

Prvi kandidat bio je vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, no on je odbio biti na čelu takve države, iako bi ona imala hrvatski prefiks. Hitler je htio Mačeka jer je znao da je Hrvatska seljačka stranka popularna među hrvatskim stanovništvom.

Vladko Maček postao je čelnik HSS-a nakon smrti Stjepana Radića, a zalagao se za prava hrvatskog seljaštva. Od Radića ga je razlikovao mirniji karakter i umjereniji pristup u političkim pitanjima, a nakon proglašenja diktature završio je više puta u zatvoru zbog optužbi o separatističkim tendencijama i poticaju na otpor.

Njegovo političko djelovanje rezultiralo je potpisivanjem sporazuma Cvetković-Maček, čime je stvorena Banovina Hrvatska 1939. godine. Banovina Hrvatska trebala je funkcionirati kao autonomna pokrajina unutar Kraljevine Jugoslavije, no ubrzo je prestala postojati kada je njemačka vojska okupirala zemlju.

Kako se Maček zalagao za nenasilnu i mirnu politiku, odabir je pao na Antu Pavelića i njegove ustaše. Oni nisu bili popularni kao HSS, ponajprije zato što nisu bili demokratska stranka, već teroristička organizacija, ali drugog izbora nije bilo.

Talijani bili sretni izborom Pavelića

Talijani su pak bili oduševljeni što će vođa Nezavisne Države Hrvatske biti Pavelić. Oni su znali da će od njega dobiti sve što žele jer su ipak bili njegovi glavni financijeri. Ante Pavelić stiže u Zagreb nekoliko dana nakon što je Slavko Kvaternik proglasio NDH. Talijani su ga prevezli preko Karlovca do Zagreba, a istodobno poslali svoju vojsku niz jadransku obalu i odmah okupirali Dalmaciju.

Već mjesec dana kasnije s Pavelićem su potpisali Rimski ugovor u kojem se on odriče velikog dijela Dalmacije, uključujući otoke: Krk, Rab, Vis, Lastovo, Korčulu i Mljet, kao i gradove Split i Šibenik. Istra i Zadar već su bili pod talijanskom upravom još od potpisivanja Rapalskog ugovora 1920. godine.

Ustaše pristali da Talijan postane hrvatski kralj

Ustaše su se također obvezale da neće stacionirati vojsku na pograničnim područjima koja nisu pripojena Italiji te da će financirati talijansku vojsku koja će boraviti na njihovom teritoriju. Također su Italiji priznali razne koncesije u određenim sektorima hrvatskog gospodarstva, osobito na obali.

Osim toga, ustaše su pristali da se savojskog princa okruni za hrvatskog kralja pod imenom Tomislav II., iako je Ante Pavelić vodio glavnu riječ u novoj državi, a Talijan nikada nije ni boravio u NDH.  

Iduće četiri godine ustaše su nad domaćim stanovništvom izvršili masovne progone, zatvaranja i ubojstva bez suđenja, što je bila posljedica rasnih zakona koji su uvedeni prema njemačkom modelu.

Srbima, Židovima i Romima oduzeta su osnovna ljudska prava, njihova imovina bila je konfiscirana, a zatvaralo ih se u koncentracijske logore i ubijalo. Najgoru sudbinu proživjeli su oni koje se bacalo žive u jame gdje su polomljenih kosti i nepokretni čekali sporu smrt.

Ništa bolje nisu prošli ni oni koji bi završili u Jasenovcu. Procjenjuje se da je u logoru u razdoblju ustaškog režima umrlo oko 100.000 ljudi, premda brojke mogu varirati od izvora do izvora. Ustaše su svoje židovsko i srpsko pitanje riješili masovnim istrebljenjem i mučenjem u koncentracijskom logoru, gdje su osim njih umirali Romi i politički protivnici. Njihova djeca poslana su u Sisak, gdje su ustaše priredile i koncentracijski logor za djecu.

Ustaški zločini potpomogli širenju partizanskog pokreta

Takva politika uvelike je potpomogla da se stanovništvo koje je svjedočilo okrutnim zločinima i osjetilo glad na dnevnoj bazi masovno priključi partizanskom pokretu. To se posebno odnosi na dalmatinsku regiju u kojoj je vladao bijes zbog predaje Dalmacije.

Ustaški režim pao je po završetku Drugog svjetskog rata, a Ante Pavelić svoju je veleizdajničku i kukavičku praksu zaokružio bježanjem iz zemlje. Dalmacija je oslobođena i pripojena novoj jugoslavenskoj državi, a ovo  razdoblje ostaje do dan danas najveća mrlja u povijesti Hrvatske.

Relativizacija ustaškog režima i revizija prošlosti ostaje i dalje jedan veliki hrvatski društveni problem. Bilo da se radi o relativizaciji broja žrtava ili veličanja ustaških pozdrava, Hrvatska još uvijek ima zadaću suočiti se sa svojom prošlošću te podići svijest o ustaškim zločinima kako se oni nikada ne bi ponovili.

Sve dok postoje pojedinci u raznim društvenim krugovima koji smatraju da "Za dom spremni" nije ustaški pozdrav ili da je prodaja Dalmacije bila nužna jer "i Trumbić je učinio isto", postoji i potreba da kao društvo naučimo istinu o svojoj povijesti.