Foto: FAH, Index

VEĆ I vrapci na granama pjevaju o velikom buđenju hrvatskog gospodarstva koje se manifestiralo u porastu BDP-a od 1.2% u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Euforija koja je zavladala u redovima Vlade možda se najbolje očitovala u gafu na Twitter postu u kojem su obznanili rast gospodarstva u trećem kvartalu, da bi ih na istoj društvenoj mreži Hrvatski zavod za statistiku podsjetio da je ipak riječ o drugom kvartalu. Ali dobro, svakome se dogodi. Uskoro nam se i obratio podpredsjednik Vlade g. Branko Grčić i u svom kejnezijanskom zanosu pozvao naciju da se bace na trošenje svoje ušteđevine, da bi tek nešto kasnije njegovo resorno Ministarstvo izdalo priopćenje u kojemu objašnjava da ministar nije baš mislio to što je rekao.

No imamo li zaista razlog za slavlje i ushićenost? Pogledamo li malo širu sliku stanja hrvatskog gospodarstva za vrijeme ove Vlade, bojim se da ne.

Zadužili državu sa 25% BDP-a, završili na -5%

Kada vam se netko pohvali sa svojim uspjehom, prvo logično pitanje jest koliko je taj uspjeh koštao. Svaka kumica s placa zna da nije bitno koliko je jabuka prodano, već kolika je razlika između uloženog i dobivenog. Pogledajmo stoga kretanje razine javnog duga od početka mandata Kukuriku koalicije:

Vidimo dakle da je ova Vlada dodatno zadužila (nerođene) građane ove zemlje za cca 25% BDP-a. Rezultat:

Grubo govoreći, gubitak od -5%. Prevedeno u brojke, ova Vlada se dodatno za zadužila za oko 65 milijardi kuna, da bi završila u minusu od nekih 15 milijardi. Sve skupa, oko 80 milijardi kuna bačeno u vjetar. Potrošeno za uhljebničke plaće, financiranje lošeg poslovanja državnih tvrki i opremu za nove Audije. Prosječni građanin pak svake godine biva sve siromašniji, i to unatoč negativnim demografskim trendovima i emigraciji:

Globalna kriza ne može biti izgovor za fijasko

Najčešći izgovor na ovaj fijasko kojeg čujemo od političara obično se svodi na "globalnu krizu" ili "svjetsku recesiju". Svijet je u krizi, kažu nam, učinili smo najbolje što smo mogli... za pad BDP-a kriv je svijet i tržišta kapitala, to je viša sila, tu se ništa ne može.

Pa pogledajmo onda kako je izgledao svijet u trenutku kada je, krajem 2011. godine, Kukuriku koalicija preuzela vlast. Za ilustraciju pogledajmo četiri burzovna indeksa koji reflektiraju stanje ekonomije s jednog kraja svijeta na drugi: SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i Hong Konga:

Nije potrebno veliko poznavanje financijskih tržišta da bi se vidjelo da je početkom 2012. svijet već dobrano izišao iz krize i recesije, i da su stvari nastavile ići svojim tokom. Možda smo ipak mi ti u kojima je problem, a ne cijeli svijet?

Još uvijek uvozimo više nego što izvozimo

Pogledamo li račun trgovinske bilance vidimo da se stanje u poslijednje četiri godine i nije znatno promijenilo – i dalje je riječ o padajućem trendu:

Pogledamo li pak račun tekuće bilance, vidimo da nas samo turistička aktivnost spašava od totalnog kolapsa:

Prema tome, nećemo pogriješiti ako kažemo da se hrvatsko gospodarstvo temelji na tercijalnim djelatnostima koje su po svojoj prirodi nepouzdane, nestabilne i vrlo volatilne: samo nas jedna loša turistička sezona dijeli od potpunog bankrota.

Kako nam se onda dogodio rast?

U posljednje četiri godine Vlada nije provela niti jednu ozbiljnu reformu. Cijeli mandat svodio se na čuvanje uhljebničkih radnih mjesta, održavanje visoke razine javne potrošnje, podilaženje sindikalnim zahtjevima, borba za nerealnu i neodrživu socijalu, održavanje na životu neodrživog mirovinskog sustava. Ako se i bavila gospodarstvom, onda je to redovito bilo na štetu poduzetnika i obrtnika, kao npr. u slučaju uvođenja obveznih fiskalnih blagajni ili povećanju nameta.

Stoga slobodno možemo reći da se gospodarski rast dogodio usprkos državi. Naprosto im se posrećilo, i to baš u predizborno vrijeme. Poduzetnici su postali malo žilaviji i otporniji ("što te ne ubije, ojača te") i s vremenom su naučili kako u svom poslovanju zaobići državu u što širem luku. Pad cijene nafte na svjetskim tržištima mnogima je snizio trošak poslovanja, potrošačima ostaje više novca za potrošnju i/ili kapitalnu štednju i to je dovelo do rasta od 1.2%. A da Vlada RH s time nema ama baš  nikakve veze.