Foto: Duško Marušić/Pixsell, Index

NA SNAZI je lov na političku glavu Zorana Milanovića. Iscrtavaju se crte razdora u SDP-u, stranka se podijelila na (Milanovićeve) lojaliste i pobunjenike. Prvi mu je rukavicu u lice bacio Baldasar, od užeg SDP-a otprije ponešto odmetnuti splitski maharadža. Nije dugo trebalo čekati na reakciju notorne 'riječke frakcije', koja protežira Komadinu. Sveprisutna Aleksandra Kolarić svoj je angažman ubacila u šestu brzinu. U zadnjih se par mjeseci i nekoliko 'intelektualaca', poput Dražena Lalića i Gvozdena Flege, obratilo 'Zoranu' i zamolilo ga da se makne.

Milanovićeve lojaliste mahom čine ljudi koji obnašaju visoke dužnosti u vladi na odlasku, a koji ne da nemaju egzistenciju izvan politike, nego vrlo konkretno – nemaju realnu egzistenciju mimo Milanovića.

Saucha, Opačić, Maras, sve su to pčele koje će braniti maticu do kraja.

Kada se male ruke ne slože

O Milanovićevu mandatu na čelu SDP-a tobože se sve zna. 2007. ga je kancelar Sanader anihilirao, kada je ovaj mjesec dana prije već praktički dobivenih izbora nespretno izbrbljao nešto o porezima i narkomaniji, pri čemu je HDZ-ov PR tim (pretili spin-doktor Maček i Irci) namirisao krv i stvar politički kapitalizirao. Tu je bila i blamaža sa mastodontskim Ljubom Jurčićem, koji je čas bio premijer, čas nije.
2011. je dobio izbore koje bi, da je bio na čelu SDP-a, izgubio jedino – Komadina.

Potom je, kako se to priča ovih dana, izgubio 'nekoliko uzastopnih izbora'.

No, ove zadnje izbore ne bih baš nazvao njegovim totalnim porazom. Imajmo na umu da je Zoran Milanović, nakon 4 godine grotesknog mandata, svojoj stranci priskrbio gotovo jednak broj saborskih mandata kao glavna opozicijska stranka, i to ona koja ima neprikosnovenu 'armiju drugara', koja je uposlila kompletnu mašineriju, a u kobasičastu koaliciju ugurala sve što je mogla, od liberala u pokušaju, preko državotvornih penzionera do nekih osoba koje vole jedan specifični uglasti samoglasnik, stranka kojoj se intelektualna baza protezala od građanskih intelektualaca do raznih opskurnih parasudišta.

Istina, nerijetko se bio destabilizirao, te je katkad bio komičan kao mala svađalica i instant-domoljub, no to je HDZ-u iskonski i smetalo, uzeo je njihovo ophođenje i njihovu vrst spletkarenja (Prgomet), te ih onda time ubadao. U tom je segmentu bio avion za ono na što su navikli – kumeka Račana.
Ipak, nema mu pomoći, otplesao je svoje.

Emisija 'Otvoreno' datirana sa 12. siječnja, o predstojećim unutarstranačkim izborima u SDP-u, u mnogočemu je bila paradigmatska.

Dobroćudni, no pomalo ishlapjeli Vjeran Zuppa probao je u neodređenim terminima braniti Milanovića. Imam subjektivni filing da je Zuppa toliko traumatiziran HDZ-om da je katkad spreman dati povjerenje bilo kome tko se, prema njegovu mišljenju, protiv njega iole dobro držao.

Rajko Ostojić je, kritizirajući Milanovića, potonuo u nekontrolirano ljevičarenje, od nikuda izvukao 'povijesni moment' u kojemu 'europska socijaldemokracija mora skrenuti ulijevo'. Očekivalo bi se da je sa krajem izbornog postupka završio i 'race to the left', navada u kojoj se politički akteri razbacuju obećanjima u domeni ekonomije, usmjeravajući bijes širih masa prema korporacijama, industrijalcima, bankaroidima, no to nije slučaj kod Rajka Ostojića. Neki u SDP-u uistinu vjeruju da su izgubili jer 'nisu bili dovoljno lijevo', a ne zato jer su bili ekonomski neefikasni do te mjere da su postojeću ekonomsku nekrozu samo produbili, a ne pokrpali, kamoli riješili. Pristojni socijaldemokrati bi inače trebali izbjegavati priču o Pravoj Ljevici, to je rezervirano za filozofe roda i spola.

Aleksandra Kolarić je nadirala, u maniri zloglasne sindikatlije Spomenke Avberšek, te uništavala 'neprijateljsku živu silu'. Iako se u emisijama trudi biti objektivna i ne potencirati svoju osobnu političku sudbu – htjela ne htjela završi kukanjem o svome izbacivanju iz SDP-a.

Izgledalo je da će njezinom žrtvom biti i Peđa Grbin, bilo je neugodno gledati ga u defanzivi, bez obzira na pokerašku facu koja mu je regularna oprema.

No tada se dogodilo nešto neočekivano. U raspravu je ubačen sada već mitski pojam neoliberalizma, na što se ovaj rodio kano feniks iz pepela, kano propeti Ikar vinuo pod sunce, i ovladao raspravom.

Prvo je profesorski debunkirao sam pojam neoliberalizma, a onda nabrajao institucionalne i ekonomske uvjete 'na terenu' zbog kojih je naša mala Hrvatska daleko i od kejnezijanskog, stidljivog kapitalizma, a kamoli slatkog neoliberalizma.

Moglo bi se čak reći da je na tih par sekundi kroz nejako tijelo Predraga Grbina strujao nesputani laissez-faire eros francuskog klasičnog ekonomista Jean-Baptiste Saya.

Je li Grbin na trenutak postao socijaldemokratom njemačkoga i skandinavskoga tipa? Je li shvatio da kapitalizam može biti moćno oruđe za promicanje socijalnih ciljeva?

Grbin se i prije dobro držao u emisijama. Kada HDZ šalje nekoga u emisiju visokog profila, u kojoj treba sanirati štetu, u kojoj se ne smije raniti – šalje suverenog mladog lava Ćorića ili slatkorječivog Damira Jelića. Kod SDP-a je ta teška artiljerija uvijek bio Peđa Grbin.

Teško je biti socijaldemokrat u siromašnoj državi

Da se razumijemo – socijaldemokracija jest u krizi. U krizi je točno onoliko koliko je u krizi i sama Europa. No, korijeni te krize nisu oni o kojima fantaziraju Ostojić i ekipa, a rješenja za tu krizu tek nisu ono što bi implementirali Komadina i botovi. To je jedan klasični 'blast from the past', eau de kolhoz.
Kimerika ubrzava. Svijet ubrzava. Ne traže milost, niti je daju. Kapital je mobilniji no ikad, briga ga za nacionalne države i njihovo funjenje, onaj koji se ukopa na mjestu i krene trkeljati o 'radu i kapitalu' –  momentalno umire gnjusnom ekonomskom i političkom smrću.

Kosooki manično kupuju sve u svome videokrugu te će, ukoliko se Europa ne trgne, jednog Sudnjeg dana žnjati tu Europu, pokupiti uhljebe sa europskih sveučilišta i iz Europske komisije, te svih gojilišta uhljeba općenito, staviti ih u kombi i poslati u Foxconn sklapati iPhone mobilne uređaje za par dolara na dan, te ugasiti svijetlo.

Tu pretpotopni džemperaši poput Jeremy Corbyna ili beskorisni flambojantići poput Yanisa Varoufakisa mogu samo ubrzati truljenje te i takve Europe.

Kuglom se zemaljskom nižu novi izazovi: klima, migracije koje će biti nikad veće, smanjenje zaliha pitke vode, izumiranje nemalog broja zanimanja.

Je li rješenje za kvalitetniju Europu Friedmanov temeljni dohodak, meki libertarijanski paternalizam Vita Tanzia, supsidijarno spuštanje socijalnih usluga na razinu manjih kolektiva, Klausova 'Europa nacija' ili nešto peto, pitanje je.

Čak i uz ove epohalne globalne kretnje – naša mala Hrvatska nema luksuz njima se baviti, jer nije riješila neka temeljna pitanja. To je ono najtužnije.

Na tom je tragu bio i Grbinov ekspoze. Bio je pomalo.. neo.

Konan Grbin

Je li on Onaj Odabrani hrvatske ljevice, koji će objediniti Milanovićev gard i fajterski kredo, i nordijski socijaldemokratski pristup koji proizvodi ekonomsku efikasnost? Je li onaj kojemu su pitijske proročice sa kave na terasi kina 'Europa' spjevale najopojnije psalme?

Nije da ima neku konkurenciju.

Baldasar je i ideološki i inače – jedna totalno amorfna masa. Treba li uopće napominjati da u eri strojnog učenja, kibernetike i pametnih lijekova, osobe profila Antuna Vujića ili Zlatka Komadine, sa svojim kardeljevskim poimanjem ekonomije, nemaju baš što tražiti?

Jer, kako bi jedan stasiti dinarski vladika, da danas hoda među nama, rekao:
Boj za bogatije društvo ne bije jalovo samoupravno oružje, boj bije srce Neoliberala.