Foto: Hina, Index

OMILJENA razbibriga dokonih Hrvata je kukanje, zapomaganje i žaljenje kako je nekada bilo bolje.

Nema tako nostalgičnog naroda kao što su Hrvati. Gotovo svaki ima svoje omiljeno razdoblje za koje je siguran da je bilo najbolje u povijesti i da narodu nikada više neće tako dobro biti.

Brojna je grupacija nostalgičnih za Austro-Ugarskom. Tada je, navodno, sve bilo uređeno. Ima ih i koji žale za kreacijom blesavog naziva NDH. Tamo ništa nije bilo uređeno i baš to je bilo dobro, kažu. Ima i onih koji tvrde daje najbolje bilo dok je vladao Franjo Tuđman. Taj nikome nije dao na Hrvatsku, tvrde. Ima ih i koji uvjeravaju svakoga tko ih želi slušati da je najbolje bilo u Titovo vrijeme. Taj je, grakću, zajebavao dvije trećine svijeta, a narod je odlično živio.

Božino omiljeno vrijeme 

Čini se da je Božo Petrov došao do istoga zaključka o bolesno nostalgičnim Hrvatima pa im je kao izlaz iz gorke sadašnjosti ponudio prošlost. Provincijski psihijatar ledenoga pogleda nije odabrao ni jedno vrijeme oko kojeg se grupiraju ostali nostalgični sunarodnjaci. On je izabrao ono koje baš nikome nije milo.

Umjesto velikih era prosperiteta, velikih vojnih pobjeda, birokratskog savršenstva, slobodnog klanja ili međunarodnog ugleda provincijski psihijatar ledenog pogleda je za svoje bolje jučer izabrao baš vrijeme u kojem nikome nije bilo dobro. Izabrao je i predstavio ga u zagrebačkom hotelu Esplanade vođama dvaju velikih koalicija. Na tom mjestu, jednom od brojnih na kojima počinje Balkan, Petrov je mrtav-hladan predložio da se svi skupa vratimo u osamdesete godine prošlog stoljeća. Iznio je genijalni plan da državom rukovodi kolektivno tijelo sastavljeno od međusobno zakrvljenih političkih entiteta kakvo je rukovodilo Jugoslavijom nakon smrti Josipa Broza Tita. 

Sve je dobro završilo, osim za one koji su poginuli

Rotacijsko predsjedništvo kojemu su se šefovi izmjenjivali u pravilnim vremenskim razmacima po nacionalnom ključu smišljeno je ne bi li spriječilo eksploziju jugoslavenske nacionalističke bačve baruta. Povijest će ga, zacijelo, pamtiti kao izuzetno uspješan model. Ne znam kakve su vaše uspomene na osamdesete, ali meni su u sjećanju ostali televizijski dnevnici u kojima se jako često spominjala stabilizacija i reforme. Brojali su se u njima friško umrli ratni junaci, obustave rada jer štrajkova nije smjelo biti i nekakve sitne tučnjave po južnim pokrajinama.

Nekoliko dnevnika sam, doduše, preskočio jer ponekad nije bilo struje. Kao što nije bilo ni kave, ni deterdženta. Ni benzina. Potrajalo je takvo stanje desetak godina pa smo par godina ratovali. Sve je, ipak, dobro završilo. Osim za one koji su poginuli.

Ubrzana povijest 

U takvu nas prošlost želi vratiti Božo Petrov. Umjesto Hrvata, Crnogoraca, Srba, Makedonaca, Slovenaca, Bosanaca i Hercegovaca, državu bi naizmjence trebali voditi HDZ i SDP. Božo bi ih kontrolirao. Puno jednostavniji model od jugoslavenskog. Ako je šesteroglavom predsjedništvu trebalo deset godina da Jugoslaviju gurnu u rat ovom bi dualnom trebalo barem triput manje vremena. Baš tako i treba biti. Vrijeme ide sve brže i brže. Za promjene koje su nekada trrajale stotinama godina danas su potrebni mjeseci. Sve ostale komponente već su tu.

Doduše, kave ima, ali je novca da je kupimo sve manje