Ilustracija: Shuterstock

PROBUDILA sam se ujutro. Nakon pet dana razmišljanja, palim kompjutor s nakanom da platim ostatak računa. Režije su otišle u nebo, hrana je sve skuplja, djeca traže svoje, moja je plaća prosječna, rekla bi država. Na rubu siromaštva, rekla bih ja.

Pa ipak, još uvijek živimo pristojno. Minusi nisu baš do kraja, račune svaki mjesec još uvijek uspijevamo platiti, tanjuri su nam puni bez obzira na to što se u protekom desetljeću standard te hrane jako, jako srozao.

Nemamo nijedan kredit. Zahvaljujući tome što muž radi vani, ipak se može živjeti. Kako, to zna svaka bijela udovica koja čeka da joj se, nakon višemjesečnih izbivanja, muž vrati kući na mjesec dana, pa ponovno ode na čest mjeseci. Ne smijem se žaliti. Bolje nam je nego većini. Znam to. Još uvijek imamo krov nad glavom, nemamo ovrha, ne tražimo plastičnu ambalažu, djeca još uvijek idu na izvanškolske aktivnosti koje svaki mjesec stoje sve više, još uvijek imamo jelo na tanjuru. Još uvijek smo mi ti koji pomažemo.

I tako. Krenem plaćati režije. Cca. 3000 kn. Razliku potrošenog plina 1600 kn. Struja 550. Zg holding, voda, pričuva i sve to 1200. Pa ne bi da imamo tvornicu u stanu.

Transfer nije moguć

Odjednom kaže – transfer s računa nije moguć. Obratite se svojoj poslovnici. Mislim, greška. Račun je u plusu, daleko smo od dopuštenog minusa, mora da je neki server u tom virtualnom svijetu nešto zeznuo, pa… Pokušam opet, za pola sata. Ponovno isto. Nazovem poslovnicu. Kaže mi ljubazna bankarica s druge strane, da, račun vam je blokiran. Kažem, molim? Kako?

Odgovara mi, Fina je blokirala. Kažem, zašto? Ne zna. Nazovite Finu. Zovem Finu.

Beskrajno čekanje

Telefon zvoni. Besplatna linija sa snimljenim glasom. Strpljenja molim, vaš poziv nam je važan, govori mi svakih 10-tak sekundi. Ali i „svi su agenti zauzeti". Konačno, nakon desetak minuta uspijevam dobiti živi glas s druge strane. Da, račun je blokiran. Ne, ne mogu vam reći zašto. Ne, ne mogu vam reći koliko ste dužni i zbog koje ovrhe. Ne, zakon nam to ne dopušta. A dopušta vam da mi blokirate račun bez najave, pitam. Da me prethodno ne obavijestite o tome? Šuti. Kaže, morate doći s osobnom i OIB-om na šalter pa ćemo vam reći.

Odgovaram, ne pada mi na pamet. Zašto se ne naplatite odmah, na računu ima novca? Ne, takav je zakon.

Kome služi zakon?

Dakle, tu smo. Zakon. Zakon dopušta da me blokiraju, da me ne obavijeste i da mi naplaćuju kamate dok sam u blokadi i da si pritom naplate uslugu blokiranja i odblokiravanja. Ali zakon ne dopušta da mi se kaže koliko dugujem. Zakon ne dopušta da uzmu s računa odmah ako ima raspoloživog novca. Kome služi takav zakon? Građanima, tj. meni sigurno ne. Opet je netko, čitaj Vlada, smislio fascinantan način da netko, čitaj neka od tvrtki, zarađuje na grbači napaćenog, ionako osiromašenog naroda. FINA naplaćuje sve, građani nemaju pojma da su u blokadi, platit će kamate, uslugu blokiranja računa kojeg nije trebalo ni blokirati, i igra se nastavlja.

Paralelni svijet

Pola sata mi je trebalo da iz svoje fotelje shvatim kome sam i zašto dužna. Zagreb parking. Da, da, to je ona ista tvrtka čije su naplate parkirališnih karata pale na Ustavnom sudu. Dakle, ta me tvrtka tereti za 800 kn kazni (protuustavnih?) i tu su napisali ovrhu. Koju, usput rečeno, nisam dobila. Kao ni upozorenje od FINE. Dakle, život mojeg tekućeg računa odvija se paralelno, u paralelnom svijetu. Nit znam da sam dužna, na opomenu Zagreb parkinga sam se žalila, odgovora nigdje, niti mi se kazna smije naplatiti, kaže Ustavni sud, još manje sam dobila rješenje o ovrsi, a ovršila me tvrtka koja me za to nije upozorila. Poput zapleta iz nekog Kafkijanskog romana.

Konačno, shvatim koliko sam dužna, uplatim novac (sreća da sam ga imala, da imam još jedan račun s kojim baratam, jer da nisam koliko bih dugo stajala u blokadi dok ne namolim nekog od prijatelja da mi posudi novac kako bih odblokirala račun na kojem ima dovoljno novca?), javim u banku da sam uplatila. Odgovor je, sad će to ići automatski. Ne biste vjerovali koliko ljudi ima kojima tako blokiraju račun zbog zaboravljenog računa za telefon od stotinu kuna. Ili tako nečeg.

Svi smo mi ovce

Pogodi me trenutak spoznaje. Ovca sam, kao i sve ovce u mojoj okolini. Svakih nekoliko godina živim u prividu da ću odlučiti o nečemu. Svakih dvije godine iziđem na izbore, lokalne, državne, predsjedničke i svojim glasom ustoličim nekoga u nekoj od fotelja. I onda taj Netko diže ruke za zakone koji mi ne daju da živim normalno. Onda taj Netko donosi zakone po kojima „Financijska agencija (Fina) vodeća je hrvatska tvrtka na području financijskog posredovanja." kako im to gordo piše na Internetskoj stranici nije dužna imati ni tračak pristojnosti da obavijesti građana da ga kani blokirati. Onda taj Netko donosi zakone i živi u svojem malome svijetu ostalih foteljaša i nije ga briga kako živi običan čovjek. Onaj isti koji kopa po kontejnerima za plastičnom ambalažom, sakupljajući mukotrpno pola kn po pola kn kako bi barem nešto sakupio za kruh svagdanji. Onda taj Netko  na svojem fejsbuk profilu  postavi sliku morskih delicija u kojima uživa nakon, kaže „mukotrpnih tjedana". Ili se šeće po najskupljim dubrovačkim buticima. Ili ga pronađu s prstima u pekmezu u kojemu njegova supruga zaradi milijune, za koje on ne zna. Ili se bahati uokolo svojim nerazumljivim govorima, pa i napusti sabornicu usred aktualnog sata jer je, eto, negdje neki sastanak. Postoji li važniji sastanak od onoga u kojemu građanima treba odgovarati za sve što se radi? Ili odjuri u SAD po novo zaduženje, po novi kredit od kojega ponovno neće nastati nova radna mjesta, već će se samo pokrivati dugovi? Ili će predstavljati novi program za gradonačelnika dok je u resoru potpuni kolaps i dok bolesni ne mogu doći do liječnika? Itd. itd. itd. Da se ne zavaravamo, nisu ni oni prijašnji bili bolji. Ni oni prijašnji. Ni oni još iz doba legalne pljačke, privatizacije.

Čemu služi država?

Država, to smo mi. Tako nekako. Pa ipak. Država to smo mi samo kad trebamo udijeliti glasove. U svim ostalim danima, tjednima i mjesecima, država to su oni, a mi smo tu rupa na svirali koju još nisu ni izmislili. Mi smo nevažni.

Oduvijek sam to znala, slutila.

I mislim si danas, ako su mene, koja još uvijek redovno servisiram sve svoje obveze, novčane prema državi i gradu, blokirali, kako žive svi drugi? Ne znam. Ali znam da je krajnje vrijeme, gospodo, da dobro razmislite o tome tko je tu zbog koga. I da razmislite o tome kako vaša karijera profesionalnog političara neće trajati beskonačno. Jer, kako ono ide - možeš lagati jednoga dugo vremena, mnoge neko vrijeme, ali sve cijelo vrijeme, to ne ide.

U vaše dobre namjere, poštovana gospodo iz Vlade, teško je vjerovati. Ne dok u gotovo dvije godine niste postigli ništa. Dok broj nezaposlenih raste, dok socijaldemokracija pogoduje krupnom kapitalu, dok nas pelješite kako bi vaše, državne tvrtke mogle poslovati. Dok je hrana skuplja nego igdje u Europi, a plaće među najnižima. Dok tvrdite da nema poskupljenja, a svaki mjesec režije su sve više. Dok se bavite svojim karijerama i foteljama, a gubimo prava na hrvatske brendove.

Da, država, to smo mi. Gospodo, mi. Ne vi.