Pismo majke četvero djece: Osjećam se kao zadnji bijednik, obitelj mi grca u kreditima
Foto: Ilustracija
Pročitajte ispovijest Indexove čitateljice, majke četvero djece koja sa suprugom jedva spaja kraj s krajem grcajući u kreditima. Pismo donosimo u cijelosti:
Moj suprug i ja imamo četvero djece. Izgradili smo kuću na kredit, hranimo djecu i školujemo ih na kredit, ne idemo na skijanje, a na more ponekad u besplatni smještaj naših dragih prijatelja koji nikad za to nisu htjeli uzeti niti kune. Nikad ne izlazimo u kino ili kazalište i već godinama kupujemo samo nužno. Vozimo auto star 12 godina i, vjerujte, nikad nismo okusili luksuza.
Oboje radimo za plaću od 5000 kuna, ali veći dio prihoda ode na kredite. O privatnim dugovima i dugovima za režije uopće da ne govorimo. Djeca su nam odlikaši i vrlo svestrani, voljela bih im platiti dodatne sate stranih jezika, slikanja ili sporta, ali ne vidim da ću to moći. Shvaćam da smo bankrotirali.
Nije istina da smo luksuzarili, nikad nismo posjedovali skupe stvari. I sad čitam komentare na forumu i ne mogu vjerovati da ljudi uopće ne shvaćaju da višečlana obitelj uz primanja koja imamo ne može ni prehraniti djecu, a kamoli ih obući i školovati. Nikad ni jedno moje dijete nije dobilo neku "bijesno" skupu majicu ili hlače, sve skromno i radno. Mogli bismo sada kad oboje radimo, i da smo kuću dobili na dar i da nikad nismo podigli ni jedan kredit, a mi smo ih digli nekoliko i veliki hipotekarni. Tako da ni kuća nije moja još narednih 15 godina.
Mislila sam da je osobni bankrot nešto kao reprogram kredita, u smislu zbroje ti sve dugove i daju dugoročniji kredit, tako da ti ipak dvije trećine plaće ostane za preživljavanje. Poučeni lošim iskustvom pokušali bi živjeti još skromnije. Krov nad glavom imamo, djeca rastu, za desetak godina bi svi trebali već završavati fakultete. Ali treba preživjeti, toliko usta nahraniti, i kad si već prezadužen, da od plaće dobivaš 500 kuna za prijevoz, i tako je svaki mjesec nova provalija.
I još kad vidiš nepravdu da koliko se god trudio ne možeš dobiti ni posao za stalno, nego si maltene na cesti... Stvarno me srce boli. Rodila sam djecu vjerujući da će poslije tog nesretnog rata rasti u lijepoj i sređenoj državi. Čudila se ljudima koji su se prezadužili i pitala kako, ali danas sam jedna od njih i osjećam se kao zadnji bijednik, a pomoći niotkud.
Ni račun ne mogu otvoriti u banci, a da one dotjerane frajle ne vide moj hrok, crnu listu i moju muku. Osjećam se tada kao zadnje smeće i suze mi pođu na oči, a cijeli život sam vrijedno učila, radila, borila se, djecu porodila, lijepo ih odgojila, muž ratovao i nije u mirovini, samo se ponosi reći da je branitelj, djeca među najboljima u generaciji, i po ponašanju i po uspjehu. A onda dođem pred šalter u banci i pomislim da bih voljela umrijeti....
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati