54.204.219.143 US
 

Plaćamo li Kolindu da nas okolo sramoti?

Piše: Goran Vojković
nedjelja, 8.1.2017. 15:15
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Plaćamo li Kolindu da nas okolo sramoti?

Foto: Index, HRT

PRIČE oko Kolindinog puta u Sjedinjene Američke Države se ne stišavaju – a i kako bi, državni poglavar Hrvatske se javlja ispred plota, ili tarabe Bijele kuće. Tako jadno, patetično i tužno kako se Kolinda javila nismo gledali ni rashodovane prinčeve, kraljeve i careve koji su izgubili svoje države.

Postoji načelo suverene jednakosti država – sve države, velike i male, velike sile i one s par desetaka vojnika – jednake su u diplomatskim odnosima. Predsjednik jedne Amerike nije ništa iznad predsjednika jedne Hrvatske ili Slovenije. Kod susreta na vrhu se zna – jednake zastavice na automobilima, jednake zastave na zgradama, jednako visoke fotelje, isti stil odijevanja. Izražavanje jednakosti temelj je suvremenih međunarodnih odnosa. Uostalom, sjećate se, nije puno vremena prošlo, prometne i sveukupne gužve kada je jedan Erdogan dolazio u Zagreb?

Državni poglavar službeno putuje u stranu zemlju isključivo ako ga prima tamošnji državni poglavar (izuzetak mogu biti neke monarhije gdje monarh ima samo protokolarnu ulogu ili posjet UN-u). Inače se u službeni put – ne ide. Dodatno, takav put se rješava mjesecima unaprijed. Protokol je napisan, jasan i dostupan, osim možda rute putovanja iz sigurnosnih razloga.

Kada pratimo hrvatskog državnog poglavara kako odlazi na put u Sjedinjene Američke Države, a onda vidimo da se bez pratnje i bez automobila s hrvatskom zastavom potuca po parkiralištima javnih zgrada, sastaje se s političarima tri razine niže od predsjednika po njihovim uredima i onda daje izjavu ispred tarabe Bijele kuće – to je jadno. To je rušenje digniteta ove zemlje i njenih građana, od predsjednice koja je čini se zaboravila da je predsjednica, već glumata savjetnicu pri uredu predsjednika ili pomoćnika ministra vanjskih poslova „lobirajući“ po Americi.

Tuđmanu se moglo prigovoriti svašta, ali prema svojim nasljednicima bio je gigant diplomatskog protokola – nosio je odijelo kakvo treba i ponašao se kako u službenim prilikama dolikuje. Njega nikada ne bi našli da lovi senatore i šefove odbora po američkim vladinim zgradama. Kao što nećemo naći Merkelicu ili Holandea kako dolaze u Hrvatsku i kažu: „Evo, sastali smo se sa dva župana, jednim zastupnikom i potpredsjednikom saborskog odbora“, sve to snimajući se uz hrpu turista ispred Banskih dvora.

Zašto ne bismo smjeli znati detalje puta?

Čitamo komentare, neki su izgleda jako uznemireni jer se usuđujemo propitivati što i gdje radi hrvatska predsjednica, po nekima i kraljica. Pojedini građani izgleda nisu uopće shvatili republikanski model vladanja, u kojemu su državni dužnosnici samo zaposlenici građana, a građani u tom modelu imaju pravo pitati sve. Ustav Republike Hrvatske kaže: „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.“

U takvom sustavu – predsjednik, premijer, ministar, načelnik općine samo su privremeni ovlaštenici građana za obavljanje neke dužnosti i građani imaju pravo znati gdje idu, kako idu, s kim se sastaju i koliko sve to košta. Postoje neka ograničenja kod tajnih službi, ali zato onda i postoje građanska tijela za nadzor istih.

Smiješno je gledati one koji, eto, predsjednici ili bilo kojem političaru vjeruju na riječ, a još je smješnije čitati one koji joj (ili bilo kojem političari) pišu hvalospjeve, zovu je kraljicom i tome slično – a takvih čini se nema malo. Ova zemlja je puna nesigurnih ljudi kojima treba neki vanjski uzor, vođa, koji žele da ih se vodi za rukicu i koji se vole klanjati autoritetima.

Od političara se rade srednjevjekovni prinčevi, kraljevi i carevi, sasvim prosječne ili podkapacitirane osobe na svim razinama vlasti u očima mnogih građana su autoriteti i spasitelji, a kršenje protokola i nepoštivanje pravila se tumači kao „narodno ponašanje“, „snalaženje“ i slično.

Vlast obožava takav narod. I obožava vladati njime.

Neki se bune jer se predsjednicu naziva pomalo pogrdnim imenima, no zaboravlja se da je bivši predsjednik bio poznat kao lignja, Mesić je bio dikobraz, da ne idemo dalje do Franje. Kada ste na položaju – onda se na takve nadimke treba naviknuti jer su i oni dio demokracije. Jednoj Margaret Thatcher su svašta izvodili u serijalu Spitting Image.

Stil odijevanja je predmet kritike čim ste javna osoba i to nije nikakav znan seksizma. Ako predsjednica ima problem s time, neka pita Jadranku Kosor za savjet, jer Jadranka Kosor je bila primjer kako se dužnosnik treba odijevati. Ukoliko isti savjet treba muška osoba – samo pogledajte filmove James Bonda i imati ćete osjećaj za pravu odjeću za svaku službenu priliku.

Građani imaju pravo i dužnost propitivati dužnosnike

Da, smijemo pitati zašto se troše naši novci, smijemo pitati što radi i zašto negdje putuje predsjednica, premijer, načelnik općine ili župan.

Da, smijemo pitati kakvi su rezultati tog puta.

Da, smijemo reći da nas sramote kada umjesto da razgovaraju s osobom iste diplomatske razine (što bi u ovom konkretnom slučaju bio američki predsjednik ili izabrani predsjednik), na državnoj televiziji stoje ispred tarabe s hrpom turista.

Jedini ispravni odnos građana prema dužnosniku, pa tako i predsjednici je: „Ti si od mene plaćen/a, ti za mene obavljaš određeni posao za koji te ja plaćam, i ti meni kao građaninu polažeš račune za to što radiš – i onda ću ja građanin procijeniti je li to dobro ili nije.“ Sve ostalo znači biti podanik – a podanici nismo. Građani smo. Ova država je naša, u takvoj državi mi postavljamo političare, dobre cijenimo, loše kudimo, ali ih svih – nadziremo.

Par savjeta

Da ne bi bilo da samo kritiziramo, evo par savjeta:

1. Državni poglavar se sastaje s državnim poglavarom.

2. Premijer se sastaje s premijerom.

3. Ministar s ministrom.

4. I tako naniže.

5. Državnog poglavara u stranoj zemlji zamjenjuje veleposlanik koji onda trčkara okolo i obija vrata i hodnike i hvata senatore po uredima. Ako nije dovoljno – šalje se ekipa iz vanjskih poslova. Dobro je iskoristiti i jake ljude iz dijaspore (imamo je svugdje).

6. U zemljama kancelarskog tipa (Njemačka) državni poglavar se protokolarno sastaje s predsjednikom (koji ionako nema pametnijeg posla), ali bitne razgovore obavlja s premijerom. Slično je i s monarhijama.

7. Izuzeci su mogući kod privatnih posjeta, ali onda se i takav posjet vodi i najavi kao privatni.

8. Kod posjete američkom predsjedniku, ali i kada se ide kod monarha, odlazi se s bračnim ili izvanbračnim partnerom, tko ga ima.

9. Državni poglavar izbjegava ići u urede niže rangiranih osoba, ako su sastanci baš nužni, koriste se službene rezidencije. Može i zgrada vlastitog veleposlanstva. Državni poglavara ne dolazi senatoru, zastupniku, privredniku – isti dolaze državnom poglavaru.

10. U državama koje imaju ustavno ustrojstvo kao Hrvatska, predsjednik i premijer sjednu prije posjete i popričaju. Nije prihvatljivo da predsjednik ide na put, a da sukreatori vanjske politike ne znaju što, gdje i zašto se ide.

11. Crvenu haljinu državni poglavar ne nosi, osim u vlastitom stanu. Izuzetak mogu biti kraljice, jer je nekada crvena i još neke jarke boje bila rezervirana za plemstvo.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije