Foto: Boris Šćitar/Pixsell/Index

JEDAN od trenutnih političkih misterija i nezgodno sklizak novinarski teren jest pitanje koje se razvlači od saborskih hodnika preko društvenih foruma do ekipe sa zidića "što bi Plenkoviću da se kači s Putinom?".

Naravno, svatko ima svoju istinu mahom temeljenu na pseudofaktima teorija zavjere, iako su pravila i sadržaj igre odavno poznati. 

No stvarno, zašto bi premijer politički nevažne članice Europske unije po svim kriterijima, održao ratobornu lekciju usred Kijeva Rusiji i Putinu ističući kako "Hrvatska može pomoći svojim iskustvima u reintegraciji okupiranih područja?" Što uopće znači ta rečenica, posuditi će Ukrajini generala Ante Gotovinu i 4.gardijsku brigadu da oslobode Krim od Rusa? Poslati raketnu topovnjaču Kralj Petar Krešimir IV na čelu s admiralom Domazetom Lošom da potopi crnomorsku rusku flotu? Naime, Krim kao sporno okupirano područje, od proruskog referenduma o neovisnosti 2014, Rusija tretira kao pitanje unutrašnje politike i ne sumnjam da su u prvi mah ostali zatečeni.

Šta hoće ovaj, otkud taj dolazi ?

Zamišljam savjetnika strogog lica kako Putinu na uho šapće; "Predsjedniče, dolazi iz države u koju smo u posljednjih pet godina uložili puno para, unatoč što su protjerali vojnom akcijom našu braću pravoslavce s vječnih ognjišta i slali dobrovoljce u ratu za Krim".

Svjetskom velmoži odgovor se definitivno nije mogao dopasti.

Plenkovićev "double trouble"

Unatoč tome što premijer Plenković nastoji prozirnim argumentima tipa "poštar se zabunio", relativizirati značaj brze reakcije službene Moskve koja se sadržajno svodi na poruku "gledajte svoja posla ukoliko ne želite sranja", doveo se u "double trouble" situaciju. Proganjaju ga preklinjanja izvoznog sektora da ne pogoršava odnose s Rusijom i ne sužava ionako usko tržište za hrvatske proizvode, a odsad mu i Putin osobno diše za vratom.

Lovac je postao lovina.

Kako bilo, Plenković je Hrvatsku upetljao u sukob velikih sila, EU i NATO-a protiv Rusije. Podsjetimo zaboravne, riječ je o dugotrajnom političkom ratu promjenjivog intenziteta kojeg pokreću geopolitički i gospodarski motivi. Balkan je oduvijek bio razmeđa suprostavljenih interesa Zapada i Istoka, rastoka katolicizma i pravoslavlja stvorenog 1054. Crkvenim raskolom. Načelno gledano službenim povijesnim diskursom, Hrvatska nikada nije pripadala ruskoj zoni utjecaja izuzev političkih eskapada poput Ilirskog pokreta, Strossmayerovog jugoslavizma ili razdoblja ortodoksnog komunizma, a pokojni predsjednik Franjo Tuđman izravno ju je vanjskopolitički usmjerio prema Zapadu tražeći prirodne saveznike u Njemačkoj i članicama euroatlantskih integracija. Hladan službeni odnos Hrvatske prema Rusiji najbolje se očitava u diplomatskom i gospodarskom tremanu od osamostaljenja u dugogodišnjem nepostojanju veleposlanstva u Moskvi, nepovoljnog viznog režima za građane Ruske Federacije i bez obzira na ogroman ekonomski potencijal, tek sedmim hrvatskim izvoznim tržištem.

I kad nas već ništa veže za Ruse i "boli nas ona stvar za njih" zašto smo sad u diplomatskim govnima do grla u svjetskim razmjerima?

Premijer bježi od odgovora jer zna da bi se još više kompromitirao

Premijer Plenković neće dati izravan odgovor hrvatskoj javnosti, gospodarskom sektoru, a niti službenoj Moskvi ne zbog toga što ne zna odgovor nego zato jer ga odgovor kompromitira. Naime, riječ je o jednokratnoj EU diplomatskoj misiji slanja upozoravajuće poruke Rusiji i Putinu zbog kontinuiranog dopremanja vojske i tehnike na europske granice koje štiti NATO, a koju je prisvojio kao prirodan odabir bivši predsjednik parlamentarnog Odbora EU - Ukrajina Andrej Plenković.

Istini na volju, Plenković je najavio proaktivnu vanjsku politiku i "povratak Hrvatske na političku mapu Europe".

Računica mu je bila složena, ali izvediva: zadužiti će partnere u euroatlantskim integracijama noseći neugodnu poruku Putinu i ujedno, naznačiti službenoj Moskvi kako će dokrajčiti nacionalno štetne interese "domaćih igrača" koji su omogućavali nekontrolirano širenje "sumnjivog ruskog kapitala", kako reče svojedobno MVP Davor Ivo Stier u energetski, prvenstveno plinski sektor. Tipična realpolitička procjena, generalna šteta malena, kolateralne prednosti velike.

I onda mu se procjena strmopizdila niz diplomatske stepenice.

Ni Englezi ne tjeraju ruski kapital

Otkako su Amerikanci 2014. prekinuli izgradnju Južnog toka odustajanjem Bugarske i Srbije, čiji energetski značaj i političke posljedice Milanovićeva vlada uopće nije razumijela (vidi pod dugogodišnje zavođenje javnosti američkog lobista Erica Mattheeuvsa o neizvedivom plutajućem LNG terminalu), a dok ju je Oreškovićeva vlada tumačila isključivo na američki način - sjetimo se ubrzanog izdavanja pedesetogodišnje koncesije poslovnim partnerima SAD-a za istraživanje plina i kopna na istoku zemlje- američko veleposlanstvo u Hrvatskoj djeluje kao ključno savjetodavno tijelo u svim važnijim političkim inicijativima. Posljedica tog "partnerskog pristupa" jest da zastupamo američke interese zavezanih očiju i sa sumnjivim probitkom.

Ukratko, dopustili smo da zaoštravanje rusko - američkih odnosa bude preneseno i na tlo Hrvatske.

Rusija je odavno shvatila da se Južni tok u dogledno vrijeme neće realizirati i dobrim dijelom suspendirala sve daljnje investicije u energetski sektor u razdoblju kad je još bila izgledna izgradnja. Poznavatelji ekomomskih prilika tvrde da je ruski kapital ionako na glasu kao nestabilan, prepun mešetarskih obećanja, nepouzdanih bankovnih garancija i s malo konkretnog uloženog novca u odnosu na opseg investicija. Strahuju da će novim raspletom Rusija nastojati preprodati sa što manje novčanog gubitka svoje udjele u hrvatskim poduzećima pouzdanim poslovnim partnerima i zadržati svoj utjecaj, bez izravnog političkog konfrotiranja.

Zajeb Plenkovića, bez obzira na (pre)ambicioznost plana, jest da je zaboravio na generalni poredak stvari i Putinovu osobnost koja ne voli gubiti, pogotovo kad mu međunarodni autoritet potkopava europski političar nižeg operativnog ranga. Najgora posljedica Plenkovićeve diplomatske inicijative jest da Rusija nema što izgubiti u tom sporu. Čisto lociranje vlasničkog ruskog kapitala u Hrvatskoj, kamoli sudski progon aktera nejasnih financijskih transfera u energetski sektor, izazvao bi dugoročne posljedice po već ozbiljno narušene hrvatsko - ruske odnose i gadan međunarodni skandal.  Trgovinska razmjena je nikakva, kapital na sigurnom, ništa im trenutno ne predstavljamo. A mogu nam u nedogled zagorčavati život na globalnoj sceni, poništavati već postignute gospodarske dogovore, stopirati političke inicijative i zajebavati do mile volje.

Nitko nije tako glup da tjera ruski kapital iz zemlje, osim iz kratkovidnih ideoloških razloga. Nije to niti Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije učinilo. Putin to zna, svi to znaju.

Jedino Plenković ne zna kako se izvući iz katranskog gliba osobnih ambicija.

Nagla ambicija je za skorojeviće

I štono bi rekao američki pisac Irwing Stone, "nagla ambicija je za skorojeviće"jer ljudima koji stvaraju ambicija je prirodno zadata, po naravi stvari znaju što čine. Hrvatski premijer Plenković je bespogovorno poštujući naputke poput kakvog mitteleuropskog sluge, vodeći se osobnim ambicijama i poltronskim odnosom savjetnika, odlučio za diplomatsku egzibiciju koja nam potencijalno donosi samo jad i bijedu. Kakva je razlika u zemlji koja vapi za ozbiljnim investicijama između ruskog i američkog kapitala? Nikakva, većina koorporacijskog kapitala je prljava jer dolazi od eksploatacije radništva i sužavanja socijalnih prava. Dakle, ostaju samo politički razlozi. Možemo ih si priuštiti? Sumnjam, mlataramo praznim mudima. 

Plenković se krivom gospodaru podredio jer njegov izravno nadređeni nije Europska komisija i Jean Claude Juncker nego hrvatski narod i Sabor. Jeli se konzultirao sa saborskim Odborom za vanjsku politiku, obrazložio javnosti političku agendu svog posjeta Ukrajini?

Nije. Išuljao se poput noćnog tata i vratio praznih ruku.

Hrvatsko prokletstvo - sindrom Mesije

Hrvatska ima tu nesreću da pati od mesijanstva, sklona jakom vođi koji će sve riješiti potezom ruke. Premijer Plenković, kao i mnogi drugi prije njega, podredio je nacionalne interese osobnim i pritom iskazao limitirani diplomatski potencijal. Mali ‘tić, veliki krič. Nikog nije ništa pitao, nije dobro razmišljao, bespotrebno je prokuhao staru zlu krv. Ugrozio nas je poput pijanog babe kad sjedne za volan starog spačeka.

Uglavnom, ništa novo na Balkanu. Oni rade sranja, mi brišemo guzicu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.