OTVARANJE bloga Dragutina Lesara na Blogeru jedan je od prilično neobičnih događaja na hrvatskoj političkoj sceni, koji daje naslutiti da su hrvatski političari možda shvatili, konačno shvatili, da novo doba daje drukčije mogućnosti informiranja i javnog govora od držanja novinskih konferencija i istupa u Saboru.

Zaista, u vrijeme kad se američkoj javnosti pomalo gadi to što svaki potencijalni kandidat za predsjednika piše blog, i kad UN-ove dužnosnike u Africi moraju moliti da zatvore blogove u kojima kritiziraju zemlje u kojima imaju misije, zaista je žalosno gledati naše političare kako ne koriste jedan od medija za koji je izgledno da će u budućnosti postajati sve važniji.

Idemo malo o blogu. Kakve on mogućnosti pruža jednom političaru u oporbi? Navedimo samo neke. Političar u oporbi može koristiti blog da promovira sve one teme za koje inače nema medijskog prostora, kao i one koje se izgube u negdje u bespućima saborske birokracije. Također može precizno i detaljno kritizirati sve poteze vladajućih stranaka koje kritiku zaslužuju. Može promovirati sebe i svoju stranku, raščistiti sve afere u koje upada ili mu nameću, napisati za što se točno zalaže, a može i dobiti koji glas kad čitatelji bloga vide da se radi o političaru koji se zna pismeno izraziti.

Utoliko je tužnije što je upravo predsjednica Lesarove stranke, Vesna Pusić, žena koja slovi za jedno od vodećih imena hrvatske intelektualne scene, tako katastrofalno prošla s otvaranjem svog bloga, koji je zatvorila nakon samo nekoliko upisa, nakon izjave "Sorry ljudi, ali ja nemam vremena pisati blog". Profesionalna političarka u oporbi koja nema vremena pisati blog, to je nešto kao sama definicija paradoksa.

Lesar ne samo da je otvorio blog, nego je promijenio i njegov dizajn, stavivši u "header" svoju sliku, što čak pokazuje da ima iskustva s web-dizajnom, ili bar da je zaposlio nekoga da mu blog dizajnira. Što je zapravo neviđeni istup nekog političara u trudu koji je uložio u rad za nešto što mu formalno gledano nije dužnost.

Svjestan sam koliko je blesavo što hvalim jednog političara zato što radi nešto što je zaista očekivano, ali u ovako slaboj kulturi informiranja kakva je hrvatska, ovo je potez upravo nevjerojatnih razmjera.

Lesar usto koristi blog onako kako ga treba koristiti - za kritiziranje političkih protivnika u tekstovima i za raspravu s ljudima u komentarima pojedinih upisa. Njegov stil da naslutiti da mu pisanje na blogu nije novost, ali on je ovim potezom napravio velik korak. Otvorio je blog, nazvao ga po sebi, stavio svoju sliku i na njemu iznosi svoje stavove.

Ono što Lesarov blog otvara jest jedan novi vid pogleda na politiku. Naime, postoje vrlo jasne naznake, i vrlo vjerojatne pretpostavke, da se većina hrvatskih političara, koji ionako ne znaju složiti poštenu izjavu za medije, jednostavno ne bi znala snaći na blogu.

Možete li zamisliti Ivicu Kirina kako na blogu pandur.bloger.hr objašnjava kako je rad policije efektivan i plodonosan? Ili Jadranku Kosor kako na blogu šeširnosim.bloger.hr argumentirano demantira tvrdnje Jadranke Cigelj? Ili Ivicu Račana kako se na blogu slowtalker.bloger.hr  zalaže za legaliziranje marihuane? O Vesni Pusić ne moramo dalje, ona se pokazala s onim "Nemam vremena".

Lesarov potez zanimljiv je utoliko što će postaviti ostale političare pod kakav-takav pritisak. Ako budu pratili njegov primjer, morat će se iskazati u pisanom monologu. Ako ga ne budu pratili, dokazat će da ih javni dijalog zapravo i ne zanima.

Veliki palac gore za Lesara.

Jovan Dragišić