54.166.107.51 US
 

Poticanje potrošnje - pravi odgovor na krizu?

Piše: Nenad Bakić/Eclectica
petak, 12.9.2014. 09:57
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Poticanje potrošnje - pravi odgovor na krizu?

Ilustracije: Nenad Bakić/Eclectica

Čitanjem ove knjige znat ćete više o ekonomiji nego skoro svi naši političari i većina javno istaknutih ekonomista

1. Čitam zanimljivu knjigu How Not to Be Wrong: The Power of Mathematical Thinking. Matematičari su svuda oko vas … pazite se! (Doduše, ‘Zubo’ iz Jamesa Bonda je upravo umro, a i on je bio matematičar – via Darko Polšek).

Suprotno općem uvjerenju: ekonomske teme koje se prezentiraju logički jako zanimaju Hrvate! Članak koji mi je prenio Index je dijeljen na FB skoro 4.000 puta, vjerojatno više nego svi trash-marksistički članci na Indexu objavljeni u 2014. zajedno. Iz nekog čudnog razloga mnogi mediji i dalje misle da trash-marksizam prodaje novine, pa ga vjerojatno neovisno o uvjerenju objavljuju, ali eto – kao što vidimo, istina je suprotna.

O knjizi:

    NY Times: “Refreshingly lucid while still remaining conceptually rigorous, this book lends insight into how mathematicians think — and shows us how we can start to think like mathematicians as well”

    Guardian: “How Not to Be Wrong is full of simple yet deep insights that encourage clear thinking about many areas of modern life, often with a political riff.”


Neki je zovu i ‘Freakonomics matematike’.

2. O nekim temama iz ove knjige – o kojima ovdje pričam, ali knjigu vrijedi pročitati iz mnogih drugih razloga – pisao je prije 4 godine i Velimir Šonje: Ekonomisti s dvije varijable. Pogledajte i sami koliko je taj članak i danas aktualan!

Ekonomisti s dvije varijable su loši, jako loši. Ipak, mislim da je pravi termin za mnoge ‘ekonomske’ rasprave kod nas ‘jednodimenzionalna’ (s jednom varijablom).

Pogledajmo naprije primjer baš iz knjige, prikupljanje poreza. Represivni (socijalistički?) poreznici uglavnom imaju logiku: ‘Što viša porezna stopa, to više prikupljenih poreza‘, odnosno ovako nekako:

 

Naime, što veća porezna stopa, to se više poreza i prikupi, pa se ima više za hraniti uhljebe (ukruhe?) i tako kupovati izbornu bazu. Znači, za gospodarski i uopće društveni uspjeh, potrebno je samo pomaknuti se iz točke A u točku B.

Međutim, stvarnost je drugačija. Ako je porezna stopa 100%, nitko neće raditi i nitko neće investirati. Stvarnost je sličnija ovakvoj krivulji (radi se o kvadratnoj krivulji – paraboli, a ne linearnoj, jednodimenzionalnoj, kao gore):

Dakle, iako je načelno moguće većim porezima i prikupiti više novca (ako ste u lijevom dijelu krivulje), što ako su porezi već tako veliki da već sada toliko guše ekonomiju da njihovo daljnje povećanje znači još manje prikupljenih poreza?

Ipak, vjerojatnije je da porezni fanatici gledaju to nekako ‘realnije’ i ponosni su time ‘kako nisu jednodimenzionalni, nego realistični’, recimo nekako ovako (iako skoro jednako bezveze):



Parabola gore (ne ova zadnja krivulja) je tzv. Lafferova krivulja, u knjizi o njoj piše ovako (famozma salveta):

    The legend of the Laffer curve goes like this: Arthur Laffer, then an economics professor at the University of Chicago, had dinner one night in 1974 with Dick Cheney, Donald Rumsfeld, and Wall Street Journal editor Jude Wanniski at an upscale hotel restaurant in Washington, DC. They were tussling over President Ford’s tax plan, and eventually, as intellectuals do when the tussling gets heavy, Laffer commandeered a napkin and drew a picture. The picture looked like this …

3. Ipak, čak i aktualnija od porezne priče je sada priča o povećanju BDP kroz povećanje potrošnje, tzv. kejnezijanski pristup. Bila bi ta rasprava donekle OK da nije u stvari s nijednom (0) varijabli, o čemu više kasnije. Ali pogledajmo kako se to kod NAS zamišlja:

Naime, ‘logika’ je:
– potrošnja je važan dio BDP (namjerno ovako pojednostavljeno da se spustim na razinu te ‘logike’), oni koji dobiju, od potrošnje i dalje troše i tako u krug
– stoga – evidentno!! – ako povećamo potrošnju, raste i BDP
– stoga ćemo ako sad trošimo moći i dalje još više trošiti (jer je BDP veći pa su i plaće veće)
– stoga ne moramo više ‘štedjeti’.

Ovo je naravno na puno razina bezveze (počevši od toga da uopće nismo štedjeli ni do sada). Matematika vam i tu jednostavno pomaže: kad želite vidjeti utjecaj neke varijable, ‘gurnete’ je u njen ekstrem. Recimo, ako se ‘potrošnjom’ može riješiti problem ekonomskog rasta u Hrvata, zašto ne udvostručiti broj uhljeba (važna napomena: to nisu radnici u javnom sektoru; to su uhljebi u javnom sektoru, koji se skrivaju u velikom broju među radnicima u javnom sektoru), ali im dati jako velike plaće? Time bi se značajno smanjila nezaposlenost i potrošnjom povećao gospodarski rast. Ili?

Ova ‘logika’ se zasniva ‘činjenici’ da je dovoljno se pomaknuti iz točke A u točku B i ‘sve’ je riješeno.

Ipak, situacija je mnogo složenija. Ovo je jedna opet jako pojednostavljena slika ali značajno bliža stvarnosti (pogotovo ako se uzme u obzir vremenski razvoj):



E sad stvari za naše 0-dimenzionalne kejnezijance postaju zaista komplicirane. Što ako se te krivulje za razne zemlje jako razlikuju, a oni papagajski ponavljaju ‘recepte’ koje su čuli da predlažu ekonomisti u drugim zemljama. Što ako (a jest!!!) nije svejedno radi li se o SAD ili prezaduženoj, otvorenoj, euriziranoj i nekonkurentnoj ekonomiji. Drugim riječima, novac za ‘potrošnju’ stimulirao bi kinesku i njemačku proizvodnju i ponešto naših nerazmjenjivih usluga (frizeri itd.), veliki uvoz doveo bi do pritiska na tečaj, a koji se pak ne može lagano amortizirati klizanjem zbog ekstremne euriziranosti i stoga mogućeg ‘pucanja’ mnogih kredita itd.

Tj. što ako je npr. ovako (opet jako pojednostavljeno):



Znači, što ako u SAD povećanje potrošnje s A na B zaista diže ekonomiju, a u RH s C na D ruši?

Ovo je sve zaista jako pojednostavljeno jer ne prikazuje vrijeme, a poanta kejnezijanskog pristupa je da nema točke ravnoteže, nego se radi o ponašanju u vremenu - možete misliti koliko onda pojednostavljuju 'ekonomisti od 1 varijable'.

S druge strane, moguće je i da Vlada (tj. jedan njen dio) zna što u stvari znači smanjenje poreza kroz druge elemente, a ‘povećanje potrošnje’ je samo smokvin list jer je to ipak ‘socijaldemokratska’ Vlada, pa kako bi njeno biračko tijelo (a to je u stvari najviše onih sa srednjim primanjima, ono što su Marx i Lenjin zvali ‘srednja klasa’, tj. buržoazija) u ‘neoliberalnom’ smanjenju poreza našlo nešto ‘za sebe’?

E sad, zašto sam rekao da je to rasprava s 0 varijabli? Naime, ako već želite diskutirati kejnezijanski pristup, prva stvar koju morate spomenuti je Kejnesov mulitiplikator, prva varijabla bez koje nema uopće smisla pričati o kejnezijanskom pristupu. Evidentno je da je on kod nas jako mali. Nisam ekonomist, pa neću dalje, ali: jeste li u našem javnm prostoru uopće čuli raspravu o tome?

4. Sad bismo mogli doći do, za našu Vladu, možda zaista kompliciranih stvari, naime kad bi bila jedinstveno tijelo (a što nije – zapravo, siguran sam da ministar financija ovo razumije, ali jednako tako da nema nadzor nad drugim dijelom Vlade).

Nekonzistentnost modela: Primjerice, Vlada nastoji povećati potrošnju smanjenjem poreza, a s druge strane samo jedan potez, a to je veliki POS projekt u Zagrebu (ali i drugi) značajno ruše cijene nekretnina. No, kako je bogatstvo Hrvata najvećim dijelom u nekretninama, jasno je da će se oni uz manju vrijednost svoje imovine biti manje skloni i potrošnji (poznati ‘wealth effect’). Zapravo, ne slažu se svi oko toga da li wealth effect postoji. Ali, da li ste među našim političarima i ekonomistim uopće vidjeli diskusiju o tome što znači ovakva katalizacija pada cijena nekretnina u kontekstu želje za poticanjem potrošnje?

5. Dolazimo i do svetog grala ‘hrvatske ekonomske misli 21. stoljeća’, a to je: tržišna ekonomija – da ili ne. Tržišna ekonomija se kod nas naziva ‘neoliberalni kapitalizam’, tako ima neku etiketu ekstremizma ili čak nastranosti, iako naravno cijeli svijet najnormalnije funkcionira u okvirima tržišne ekonomije (kao što zna i svaki urbani socijalist koji s nestrpljem čeka novi model iPhonea).

Ovako nekako ide to ‘razmatranje': ‘Čak i jako tržišne zemlje uvode više redistribucije, što je dokaz da ni mi ne trebamo srljati u više tržišta!’. A što ako smo mi na potpuno drugom dijelu krivulje ili na potpuno drugoj krivulji? Konkretno: kako neki istaknuti ekonomisti u nekoj razvijenoj državi savjetuju da se ta država treba pomaknuti s točke u A u točku B, to je ‘dokaz’ da se i RH treba pomaknuti prema lijevo na donjem grafikonu. Ili?



Recimo, jako je popularno citirati Krugmana ili Stiglitza koji navodno daju argumente našim ‘ljevičarima’ jer su i oni ‘istaknuti socijaldemokrati’. Ali avaj! Oni su u ekonomskim stvarima na ‘lijevom’ dijelu spektra na Zapadu, ali je cijeli spektar ondje na drugom mjestu. Pa su njihoove pozicije ekonomski u stvari puno desnije od ikojeg pro-tržišno orijentiranog ekonomista ovdje.

Čak i socijalistički klaun Hollande bi kod nas dobio epitet ‘ektremnog ekonomskog desničara – neoliberalnog’.

6. Da ne duljim, evo i (opet!) jednog primjera kako matematičko razmišljanje može biti jako korisno. Jednostavna ne-matematička razmatranja u ekonomiji, ali na matematički način dovela su me do ovoga prije tri godine: Nekretnine – kuhanje žabe, a umjesto toga kupovanje ‘pravih’ nekretnina – dionica turističkih tvrtki: Koja su najbolja ulaganja u nekretnine u Hrvatskoj. Naši najistaknutiji fond manageri, profesionalci s velikom svitom pomoćnih analitičara su pak izbjegavali kupovati turističke dionice. (Od objave ‘kuhanja žabe’ je porastao skoro 240%, stanovi pali ‘ne pitaj koliko’.)

Kako je moguće da su uz takve 2+2=4 argumente najistaknutiji fond manageri tako kolosalno promašili? (Ili možda ipak imaju te dionice, ali na svojim, skrbničkim, tetkinim ili slično računima?).

Ovdje dolazimo do još jednog primjera iz knjige, manipulacije statistikom i ‘obmane preživljavanja’ (survivorship bias). Neki manageri su za svoje fondove i/ili ‘portfeljaše’ kupili nešto malo turističkih dionica, pa kažu da ‘nisu promašili’. Ali koliki dio portfelja su alocirali u tu klasu? Ili, poznata shema s ugašenim fondovima. Ako pogledate neka društva za upravljanje, moguće je da ona vode uglavnom uspješne fondove. Ali tu treba uzeti u obzir da su neka društva za upravljanje neuspješne fondove ugasila ili ih pripojila uspješnima. Recimo, upravljaš sa 6 fondova, od kojih su 3 vrlo neuspješna. Pripojiš ih uspješnima, imaš samo 3 fonda i od sad nadalje se reklamiraš kao ‘vrlo uspješna društvo čija sva 3 fonda su uspješna!’ (izmišljen primjer).

Međutim, sada je čak i premijer (koji se navodno ponosio time da se ne razumije u ekonomiju) skužio da su turističke dionice hit. Koliko će još trebati našim istaknutim fond managerima? U svakom slučaju, savjetujem im, budući da imaju ogromnu odgovornost – upravljaju milijardama, desetinama milijardi tuđeg novca – da pročitaju gornju knjigu. Kao i odličan članak Velimira Šonje koji sam linkao gore.

Nenad Bakić/Eclectica
 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije