Povećanje potrošnje ne može pokrenuti hrvatsko gospodarstvo
Foto: Index
NAKON što su propale državne investicije koje su trebale potaknuti uspavano hrvatsko gospodarstvo, poput Čačićevih termo-fasada na javnim zgradama i izgradnje elektrana, Vlada se okrenula poticanju potrošnje.
Nedavne porezne promjene, koje su rasteretile plaće, same po sebi su dobra mjera, jer će pomoći u zadržavanju i lakšem zapošljavanju visokokvalificiranih radnika koji masovno bježe u inozemstvo, no i kada bi to potaknulo osobnu potrošnju, ona ne bi imala pozitivan utjecaj na gospodarstvo Hrvatske.
"To je pokušaj da se potakne i udahne zraka segmentu potrošnje, da se izađe iz kovitlaca stagnacije u koju smo ušli prije više godine", rekao je premijer Milanović predstavljajući novo oporezivanje plaća.
Poticanje potrošnje ne može pokrenuti hrvatsko gospodarstvo
Poticanje potrošnje kao mjera poticanja ekonomije može funkcionirati u zemljama poput SAD-a, Njemačke ili Francuske, ali ne i u Hrvatskoj.
Da bi se to zaključilo nije potrebno biti doktor ekonomskih znanosti poput Branka Grčića ili Siniše Hajdaš - Dončića – dovoljno je osvrnuti se oko sebe, pogledati u frižider, garderobni ormar ili garažu i vidjeti da je gotovo sve što kupujemo iz uvoza, koji je trenutno i najveći uteg rastu bruto društvenog proizvoda.
Primjerice, kada njemački potrošač kupi automobil za 20 tisuća eura, on je vjerojatno njemačke proizvodnje i to je direktni poticaj njihovoj industriji. Kada isto to napravi hrvatski potrošač, to je isto poticaj industriji, ali njemačkoj.
Kada se pogleda vanjskotrgovinska bilanca Hrvatske, vidi se gdje odlazi "potrošnja".
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u razdoblju od siječnja do kraja srpnja ove godine Hrvatska je na inozemna tržišta izvezla roba u vrijednosti 44,76 milijarde kuna, što je za 11,7 posto ili 4,695 milijardi kuna više u odnosu na isto razdoblje lani.
Uvoz u prvih sedam mjeseci 75,84 milijarde kuna
Vrijednost uvoza u istom je razdoblju dosegnula 75,84 milijarde kuna, odnosno 3,9 posto ili 2,9 milijardi kuna više nego u istom razdoblju prošle godine, dok je u prvih šest mjeseci rastao po stopi od 5,1%.
Iako je jači rast izvoza u odnosu na uvoz dobar za gospodarstvo, usporavanje uvoza sasvim sigurno nije posljedica okretanja potrošača domaćim proizvodima, već smanjenja potrošnje, jer je raspoloživi dohodak građana od početka krize, prema nekim procjenama pao za oko 15 posto.
Ukratko, zemlja koja, između ostalog, uvozi čak i sijeno, granje i šljunak, čiji građani voze uvozne automobile, jedu poljske jabuke i španjolske rajčice, čiji uvoz pada zbog smanjenja potrošnje, a BDP zbog uvoza, teško može iz tog začaranog kruga povećanjem potrošnje.
Što misle stručnjaci?
"Naši novi 'kejnezijanci' kažu da je potrošnja izlaz iz krize. Primjerice, potpredsjednik Vlade kaže kako je ključno povećati plaće kako bi ljudi trošili. Međutim, marginalna narodna potrošnja uglavnom ide na robu iz uvoza (ako se ne varam, najveći dio PDV-a se naplati na uvoznu robu, a to je naš glavni porez - tako da povećanje potrošnje strane robe zaista kratkoročno popravlja stanje u proračunu), što znači da to možemo smatrati poticanjem globalne proizvodnje (iPhoneovi, automobili, odjeća, hrana i sve ostalo što uvozimo). S druge strane, obnova poplavom ugroženih područja, pa čak i proaktivno ulaganje u vodnu infrastrukturu, je baš bila prilika za stvarnu potrošnju (baš ono izvorni kejnezijanizam), ali nitko od 'poticatelja potrošnje' to nije tako okvalificirao, nego su svi zdvajali. Koliko mi se čini, kejnesov multiplikator bi trebao biti daleko veći na toj građevinskoj obnovi nego na povećanju potrošnje široke robe iz uvoza. Prema Vladi pak, trebali smo u tom kejnezijanskom smislu zapravo imati fenomenalne uvjete: rast industrijske proizvodnje (zbog struje iz hidroelektrana) + povećanje potrošnje kroz obnovu." napisao je na svom Facebook profilu Nenad Bakić započevši time raspravu u koju su se uključili poznati ekonomisti i analitičari.
"Pravi kejnezijanci znaju da Kahn/Keynesov multiplikator upravo i govori o investicijama i da je fokus Opće teorije na investicijama... Medutim, valjda su naši 'kejnezijanci' shvatili da već godinama ne mogu stimulirati investicije pa su pokušali krenuti smjerom potrošnja-> investicije, tj. ako već ne mogu profitnu stopu povećati smanjenjem troškova onda će (valjda) probati povećanjem potražnje za proizvodima... Ili pokušavaju posredno pokrenuti efekt akceleratora investicija... Tko više zna što im je u glavi. Ono što je zanimljivo da zaboravljaju da je povrat na kapital puno veći pri nižim razinama kapitala", napisao je ekonomist Milan Deskar-Škrbić.
"Naravno da kvazi ekonomski i gospodarski gurui i kvazi političari guraju potrošnju jer su to negdje pročitali. Hrvatima treba objasniti da moraju prvo stvoriti dodatnu vrijednost kroz međunarodno razmjenjive robe i usluge kako bi mogli kupovati Iphoneove, Goflove i strane lijekove, o nafti i energiji da ne pričamo. A kako će tu novostvorenu vrijednost stvoriti povećanjem potrošnje proizvoda koji su proizvedeni u Kini a koncipirani u USA ili Njemačkoj?" smatra Slobodan Školnik, direktor Conforame.
"Te trash-kenezijanske priče su tipičan broken window fallacy, čiji konačni efekt nema pozitivan učinak na BDP. Radi se tu i o očekivanjima temporary vs permanent income, što automatski ograničava učinak svakog privremenog stimulusa. Što se korupcije tiče tu nailazimo na tipičan problem svakog državnog stimulusa u korumpiranim zemljama, jer je pitanje gdje novac završava? Hoće li on, primjerice za obnovu Gunje završiti u rukama podobnih poduzetnika ili sličnih neefikasnih poduzeća koji će sve odraditi u fušu i zgrnuti love? Vrlo vjerojatno. To se uostalom već dogodilo sa pričom oko humanitarne pomoći." upozorava Vuk Vuković sa Zagrebačke škole ekonomije i managementa.
"Elementarno je i lako dokazivo da je multiplikator nizak ako su otvorenost (sklonost uvozu) i porezno opterećenje visoki, tako da ne kužim čemu tolika rasprava. Uz to, postoje učinci "drugog reda" koji su izvan standardnog modela, od kojih su barem tri od ključne važnosti: (1) alokacijske distorzije (npr. gubitak blagostanja zbog troška korupcije - dakle, nije neutralno ima li je ili nema, nije bitno samo da se troši), (2) utjecaj na trošak zaduženja, (3) utjecaj na očekivanja. Trash kejnezijanci sve ovo ignoriraju jer ne znaju o tome, a pozivaju se na Krugmana, koji naravno zna, ali procjenjuje da su multiplikatori u SAD-u visoki, a efekti drugog reda minorni. O svemu tome lijepo, kratko i jasno piše Vito Tanzi, preporuka za knjigu Euros, Dollars and Debt", smatra ekonomski analitičar Velimir Šonje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati