FOTO:

U KOLOVOZU 1947. godine, nakon desetljeća antikolonijalne borbe, britanski vladari napustili su Indijski potkontinent, ali je nezavisnost Indije i Pakistana imala i golemu crnu stranu - krvavo etničko čišćenje, vjerske podjele i nasilje i ti traumatični događaji tek su odnedavna dio javnog diskursa.

Podjela Indijskog potkontinenta koja je potaknula najveću prisilnu masovnu migraciju u povijesti i izazvala nekoliko mjeseci posvemašnjeg kaosa, uvelike je ostala potisnuta i ograničena na sjećanja izbjeglica u privatnim razgovorima, a njihovi strahovi, noćne more i nostalgije tek su sporadično prikazane u književnosti i kinematografiji.

Sjećanja iz tog vremena bila su premračna da bi se dopustilo da zasjene euforiju izgradnje nacije, a vjerojatno i prebolna da bi se o njima pričalo u javnosti.

Muzej podjele, spomenik na najveću migraciju u povijesti

Ali 70 godina nakon podjele Britanske Indije na većinski hindusku Indiju i većinski muslimanski Pakistan, sazrelo je vrijeme da se priče nekih od 10 do 12 milijuna raseljenih prikupe, dokumentiraju i izlože.

Nije se više moglo čekati jer su mnogi svjedoci tog barbarizma danas u svojim osamdesetim i devedesetim godinama.

"Još uvijek ponekad sanjam svoj dom u Multanu. Bilo je traumatično sve napustiti. Mislili smo da odlazimo na mjesec ili dva... I nakon svih ovih godina voljela bih se vratiti", kaže danas 87-godišnja Lalita Kinra koja u svom "novom" domu u New Delhiju živi 70 godina.

Kada su napuštali Multan, danas u pakistanskom Punjabu, Lalitina majka dala je sinu i dvjema kćerima po zlatnik, u slučaju da se razdvoje, i bočicu cijanida "u slučaju da nas napadnu".

Otprilike 500 kilometara dalje, u selu Ghartalu u blizini pakistanskog grada Sialkota, 82-godišnji Abdulah priča kako je rođen u Indiji. "Naše selo je bilo potpuno muslimansko. Bilo je teško otići".

Lalita i Abdulah među stotinama su izbjeglih čija su sjećanja zabilježena i izložena u Muzeju podjele u Amritsaru u indijskom Punjabu.

"Postoje muzeji sjećanja na holokaust, postoji muzej sjećanja na aparthejd, ali nema javnog spomenika ili muzeja za ovaj događaj koji je promijenio milijune života" tvrdi Kishwar Desai, predsjednica Zaklade za kulturno nasljeđe, koji stoji iza projekta muzeja.

"Ovaj muzej prekida zavjet tišine o podjeli. Sedamdeset godina nije bilo mjesta koje bi ljudi mogli posjetiti, svoje mrtve oplakati, nije bilo fizičkog prostora za sjećanje, zaliječenje i pomirenje", rekla je Desai.

Muzej ne govori samo o strahotama, izložene su i priče o hindusima i muslimanima koji su spašavali jedini druge.

"Dokumentirat ćemo hrabrost i otpor običnih ljudi čije su velike žrtve imale ključnu ulogu u gradnji nacija", dodaje Desai.

Muzej podjele, smješten dvadesetak kilometara od indijsko-pakistanske granice, službeno će biti otvoren 17. kolovoza, dana kada je 1947. zaživjela nova granica.

Jedna od osnivačica muzeja Guneeta Singh Bhalla, fizičarka koja je postala arhivistica, kaže da ju je na projekt potaknuo posjet memorijalnom centru u Hirošimi prije gotovo deset godina. Potom je osnovala neprofitnu organizaciju koja je tragala za preživjelima i bilježila njihova svjedočanstva. Pomagali su joj i brojni povjesničari.

"Kada o tome govorite javno, mladi se uvuku u prošlost svojih baka i djedova, a to mijenja način na koji se odnosimo prema podjeli, kao o skrivenoj povijesti", rekla je Bhalla, koja dolazi iz obitelji Sikha, skupine također pogođene događajima iz 1947.

Desai je jedna od onih čiji su preci te godine iz Pakistana preselili u Indiju. "Podjela je bila zaboravljeni dio naše povijesti", ali mladi naraštaji to mijenjaju, kaže..

Indijska spisateljica Ritu Menon tvrdi da nova generacija znanstvenika istražuje podjelu onako kako to povjesničari inače rade. "Tema se otvara, postaje zanimljiva, nije više u traumatičnoj fazi".

10 do 12 milijuna raseljenih   

"Tijekom našeg rada došli smo do nekih velikih otkrića. Primjerice, prije 1947. religija nije bila takav faktor podjele, ljudi su bili u mirnom suživotu", rekla je Bhalla. "Podjela je kao događaj izazvala nepotrebne političke napetosti koje traju do danas. Moja generacija je naslijedila, a ne izazvala taj problem", naglasila je.

U podjeli iz 1947. nije bilo podjele na dobre i loše, tvrdi. "Muslimani, hindusi, Sikhi, iz svake obitelji je bilo i nasilnika i žrtava, svi su bili upleteni".

U muzeju u Amritsaru zadnja se prostorija naziva Galerijom nade. U njoj se nalazi stablo s papirnatim listovima na kojima ljudi mogu ostavljati poruke. "Na izlazu shvaćaju da su to katastrofe i traume koje je izazvao čovjek, a mogle su se izbjeći. To je lekcija koju ne smijemo zaboraviti", zaključuje Desai.

Po popisu stanovništva iz 1941. Britanska Indija imala je 318 milijuna stanovnika, 239 milijuna hindusa, 43 milijuna muslimana, a ostalo su bili kršćani i druge skupine.

Muslimanska liga, stranka osnovana kako bi štitila muslimane od moguće hinduske dominacije, tražila je prava za svoju zajednicu u neovisnoj Indiji. Indijski nacionalni kongres, stranka koja je vodila borbu za neovisnost od britanskih kolonizatora, odbila je zahtjev. To je dovelo do stvaranja odvojene države - Pakistana.

Granica se crtala u žurbi, po vjerskoj liniji. Većinski hinduski dijelovi pripali su Indiji, većinski muslimanski Pakistanu.

Oni koji su ostali na "krivoj" strani krenuli su u najveću migraciju u povijesti. Hindusi i Sikhi put Indije, muslimani u suprotnom smjeru. Bilo ih je između 10 i 12 milijuna. Posljedica su bila tjedni neviđenog kaosa i anarhije, obilježeni vjerskim ubojstvima, pljačkama i silovanjem.

Broj mrtvih procjenjuje se na između 200 tisuća i milijun. Jedna od većih žrtava bile su žene, procjenjuje se da ih je oteto i silovano između 75 i 100 tisuća.

Granica Indije i Pakistana ukupno je duga 2.897 kilometara, a neki dijelovi i danas su sporni. Tri su rata Indija i Pakistan od tada vodile za Kašmir, koji je u trenutku odlaska Britanaca bio kneževina s hinduskim vladarom i muslimanskim većinskim stanovništvom. Obje ga države i do danas u cijelosti žele za sebe.