Foto: FAH, Index

DOK CIJELA Hrvatska pogađa je li na glavi ministra Hasanbegovića kapa Ustaške vojnice ili HOS-ova kapa – moramo reći: problem nije u ministrovoj kapi, već u ministrovoj kičmi. Problem nije naglavno protukišno pomagalo, već ono gdje se ministar politički nalazi, njegov položaj unutar političkog spektra.

> Objavljena fotografija: Hasanbegović pozirao s ustaškom kapom i Bujancem

Jer, kapa k'o kapa, postojala je inačica HOS-ove kape koja je rađena prema nekadašnjoj ustaškoj i kojom su se neki uglavnom dičili pred birtijama – većina HOS-ovaca koja je išla na frontu nosila je crne beretke. Ministar na glavi nema ni zlatno U, već po veličini najvjerojatnije hrvatski grb kakvi su nosili HOS-ovci.

No, problem je drugdje – problem je ispod kape. Ministar Hasanbegović uredno je naveden kao suradnik u impresumu ekstremističkog glasila „Nezavisna Država Hrvatska“, ispod čega još stoji: „Glasilo Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta u Hrvatskoj i diljem svijeta“. Glasilo, koje se rubno prodavalo 90-tih negdje u vrijeme kada je aktualni ministar naveden kao suradnik, uređivao je Srećko Pšeničnik, Pavelićev zet i predsjednik Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP), stranke koju je osnovao poglavnik Ante Pavelić. HOP nije bio nešto omiljen u Hrvatskoj – Tuđman se prilično potrudio da ustaški ekstremisti ne dobiju zapaženu ulogu u Republici Hrvatskoj.

Čovjek jasnih pogleda

Ministar Zlatko Hasanbegović već je 20 godina politički aktivan i za to vrijeme politički dosljedan – definitivno dosljedniji od većine na političkoj sceni. Međutim, njegova dosljednost uvelike se temelji na reviziji službene povijesti i ulozi marionetske NDH. 

Ministar je tako i 1996. u časopisu „Nezavisna Država Hrvatska“ pisao o "ustašama herojima čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji". Ne dakle o nekom pojedinom vojniku, za kojega bi se našlo junačko djelo makar bio i u ustaškoj vojsci, već općenito, o ustašama kao vojsci.

Spomenimo kako se 2013. divio imamu Huseinu ef. Đozi, koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio imam 28. Regimente 13. SS Waffen Handžar divizije s činom kapetana. Taj je nakon rata odležao pet godina u zatvoru zbog suradnje s neprijateljem i "jer je svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama."

Imao je on još zanimljivih izjava, da se ne ponavljamo, lako ih je naći. Ta već prvi dan na poslu ministra su dočekali prosvjedi – što se nikada nije dogodilo. No, kad sada unatrag pogledamo stvari i hrpu dokumenata koji su isplivali (što nije problem, Zlatko Hasanbegović je povjesničar, pa po definiciji puno piše), u biti ništa što se nije moglo očekivati – Zlatko Hasanbegović je čovjek koji ima vrlo jasne stavove, koji želi promijeniti povijesnu ulogu NDH i koji na sve načine želi negirati ulogu hrvatskog antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu.

I Zlatko Hasanbegović kao čovjek i kao povjesničar svakako ima pravo na te poglede. Međutim, Republika Hrvatska je definirana drugačije.

Tako je pisao Tuđman

Kada je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pisao preambulu Ustava Republike Hrvatske, jasno je naveo, a Sabor kasnije izglasao kao dio Ustava:  „Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: (…)
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), (…).
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.“

Bez partizana i ZAVNOH-a ne bi bilo ove Hrvatske

Hrvatska se temelji na svom antifašističkom pokretu, Hrvatska se temelji na ZAVNOH-u i Hrvatska se temelji na granicama koje su iscrtali tenkovi hrvatskih partizana kada su se u svibnju 1945. oklopne jedinice sa crvenim petokrakama parkirale u centru Trsta. To je bio pokret u kojemu je bio Tuđman, to je bio pokret u kojemu je bio Bobetko, to je bio pokret u kojemu je bio i Andrija Hebrang stariji.

Nezavisna Država Hrvatska je bila samo Hitlerova prćija, a Pavelić samo Musollinijeva pudlica i najveći izdajnik ove zemlje u povijesti – jer netko tko uredno potpiše da su Istra, Rijeka, Zadar, Split i otoci dio Italije, tko potpiše da Hrvatska praktično ne smije imati mornaricu, tko za kralja pozove talijanskog kontea – a Pavelić jest sve to učinio, izdajnik je. Druga je stvar što su se mnogi iskreno želeći Hrvatsku na početku razveselili nastanku NDH i što su mnogi Hrvati rado odjenuli hrvatske odore – ali nije dugo prošlo da su došli na snagu rasni zakoni, otvorena diktatura i konc-logori, pa su se mnogi i razočarali te priključili antifašističkom pokretu.

Što bi uostalom i bilo da grupica Hrvata nije 1941. krenula u šumu, u partizane? Pavelić je, znamo to dobro, do kraja i doslovno nakon kraja ostao uz Hitlera. Italija je barem formalno postala antifašistička par tjedana nakon kapitulacije – mislite li da bi granica 1945. bila gdje je danas? Ili bi granica bila tamo gdje je bila prije rata, a možda i kako je dogovorena s NDH? Uostalom, da nije bilo hrvatskih partizana, tko bi se vratio 1945.?

Da su Hrvati ostali vezani samo za NDH bili bi gubitnici, a ne zaboravite tko je bio legitimni vladar ovih prostora do sporazuma Tito-Šubašić: kralj Petar Karađorđević, a četnici su se formalno izdavali za antifašiste. Tek su hrvatski partizani to promijenili! Da nije bilo hrvatskih partizana i da nije bilo te državnosti ZAVNOH-a, 1945. ovdje bi se gurali neki sovjetski anonimusi, četnici i kralj. Što bi do 1990. ostalo od Hrvatske?

Upravo je ZAVNOH i priča oko ustanka hrvatskih partizana na strani pobjednika, a ne na strani Hitlera i zla omogućila federalnu jedinicu i sve kasnije što se događalo – do osamostaljenja Republike Hrvatske.

Ima li Zlatko Hasanbegović pravo negirati takvu povijest? Da, apsolutno. I kao čovjek i kao povjesničar. Ali ne i kao ministar.

Ministar mora poštovati ustavna načela

Ministar u Vladi Republike Hrvatske mora poštovati ustavna načela, a ona se temelje upravo na pokretu u kojemu je bio Franjo Tuđman – partizanskom pokretu, a ne nikakvoj NDH i bilo kakvim poveznicama s NDH. Što se ove države tiče, Nezavisna Država Hrvatska pravno ne postoji.

ZAVNOH je tu nasuprot proglašenju NDH i ova Hrvatska je nastavak one gdje su petokraku na kapi imali Tito, Hebrang stariji, Vladimir Nazor i mnogi drugi.

Ima li ministar Zlatko Hasanbegović pravo na drugačiji stav? Da, ali ne kao ministar. I u tome je njegov problem – on ne želi izreći svoje iskrene stavove o NDH, o Paveliću, o granicama, o tome gdje se više i gdje se bliže osjeća svojim i kakvu bi alternativnu povijest želio. Odgovara li mu vizija NDH više od ZAVNOH-a? Zašto mu ne bi odgovarala – to je njegovo pravo. Ali onda ne spada u Vladu ove države, jer ova država je drugačije definirana.

Stoga, možemo zaključiti, ministar Hasanbegović je politički slabić. Vlastite stavove po Internetu briše, vlastitih izjava sačuvanih u Nacionalnoj knjižnici se boji, kada ga pitaju o antifašizmu nešto mumlja  i općenito – čini se kao čovjek koji će sve napraviti da ostane na funkciji na kojoj jest i u resoru kojim se nikada nije bavio.

Politički beskičmenjak

Iskreno, puno više cijenim ljude koji će unatoč svemu reći: „Jesam, ustaša sam i ponosim se time!“, nego ovako, okolišno, malo pisati za časopis „Nezavisna Država Hrvatska“, malo opravdavati čovjeka sa činom u SS-u, malo negirati smisao obilježavanja Jasenovca i općenito – izvlačiti se čim dođe gužva. Nekako je to više ono, po domobranski, a domobrani uglavnom služe za sprdanje.

Što se Zlatka Hasanbegovića tiče – mjesto mu definitivno nije među ministrima. Ne samo radi toga što je politički gledano pripadnik krajnje desnice kojoj baš i nije mjesto u Vladi ove države – već radi toga što je politički beskičmenjak koji si to ne želi javno priznati. Politički je jedno, a glumi drugo kako bi mogao biti ministar. To je kao prvo – jadno. To znači nemati političke kičme.

Sada je odluka naravno na premijeru Oreškoviću. Ako je u međuvremenu uspio pribaviti papir i olovke.