Foto: 123rf/Index

HRVATSKA se našla među zemljama s najvećim padom broja stanovnika, u društvu Sirije i Kosova.

Svjedočimo masovnom iseljavanju, deseci tisuća ljudi svake godine bježe u Njemačku, Austriju, Irsku i ostale razvijene zemlje, tako da nas podatak da smo među zemljama s najvećim padom stanovništva nije pretjerano iznenadio.

Nije nas iznenadio ni jedan drugi podatak. Da usprkos sve manjem broju stanovnika, broj zaposlenih u javnom sektoru raste.

Javni sektor raste, broj stanovnika pada

Da, iako sve manje ljudi treba usluge javnog sektora, jer više ne žive u Hrvatskoj, broj zaposlenih u tom sektoru, u posljednjih godinu i pol dana, porastao je za više od dvije tisuće.

Broj zaposlenih u javnom sektoru krajem 2015. godine iznosio je 230.027 da bi krajem lipnja ove godine porastao na 232.240 ljudi, kako pokazuju podaci sa stranica Ministarstva uprave.

U tom je razdoblju broj stanovnika smanjen s 4.300.000 na 4.075.000. Kada se to preračuna u broj zaposlenih u javnom sektoru po glavi stanovnika, dolazimo do podatka da je broj "javnosektoraša" u samo godinu i pol dana porastao za 6,5 posto. Kako je moguće da postoji potreba za zapošljavanjem u javnom sektoru, kad se broj onih kojima pružaju usluge - smanjuje?

Nedavno smo objavili podatke Eurostata, prema kojima Hrvatska ima ukupnu javnu potrošnju od 156 milijardi kuna. U samom vrhu smo po izdvajanjima za administraciju i javni dug - na to odlazi čak 19,5 posto ukupne potrošnje, odnosno preko 30 milijardi kuna.

Ni taj podatak nije iznenađujuć, s obzirom na to da znamo kakve su navike javnog sektora kada je u pitanju potrošnja novca poreznih obveznika, i koliko je zapošljavanje u javnoj službi (nekima) atraktivno.

Jasno je da situacija u kojoj se javni sektor širi, dok najproduktivniji dio stanovništva bježi u inozemstvo, dugoročno neodrživa jer uskoro neće imati tko plaćati dovoljne iznose poreza kako bi se financirali svi koji egzistenciju traže "na proračunu".

Hrvatska je u recesiji bila čak šest godina. Stotine tisuća ljudi u privatnom sektoru tada su ostale bez posla. Istovremeno, državna potrošnja nastavila je rasti, vlada se ponašala kao da se ništa ne događa - osim što su se nastavili zaduživati i dizati poreze.

Tko će plaćati poreze i puniti proračun?

Ako ste tada radili u privatnom sektoru, velika je vjerojatnost da ste dobili otkaz, ili ste bili vrlo blizu da ga dobijete. Oni koji su bili u javnom sektoru krizu nisu ni osjetili - to je za njih bila priča iz novina ili s televizije.

Sve je to rezultiralo iseljavanjem i javnim dugom od gotovo 300 milijardi kuna. Posljedice će biti teške, a pogreške sve teže ispraviti.

Omjer zaposlenih i umirovljenika se gotovo izjednačio, a za demografski preokret trebalo bi se dogoditi čudo. Kako Hrvatska ima mirovinski sustav koji se uglavnom bazira na međugeneracijskoj solidarnosti, mirovine su već sada mizerne jer ovise o uplatama postojećih radnika. Praktički jedan radnik mora jednom umirovljeniku osigurati prihode.

Situacija će se dodatno pogoršavati tako da, oni koji će u mirovinu ići za 20, 30 godina, teško da će moći - ne loše, nego uopće - živjeti od mirovine.

Slično će proći i svi koji se guraju u javni sektor, nadajući se da će se tamo skloniti "na sigurno". Kada svi koji mogu i žele stvarati novu vrijednost presele u neke druge zemlje, presušit će novac i za njihove plaće.