Foto: AFP

TUŽITELJ Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, na osnovu svog ovlaštenja iz člana 18 Statuta Međunarodnog suda, optužuje

RATKA MLADIĆA

za GENOCID, SUUČESNIŠTVO U GENOCIDU, ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI i KRŠENJA ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, kako slijedi:

OPTUŽENI

Ratko MLADIĆ je rođen 12. ožujka 1942. godine u općini Kalinovik u Republici Bosni i Hercegovini (dalje u tekstu: BiH). Školovan je na vojnoj akademiji Jugoslovenske narodne armije (dalje u tekstu: JNA) u Beogradu, nakon čega je postao starješina u redovnom sastavu JNA, a potom i vojsci Srpske Republike Bosne i Hercegovine/Republike Srpske (dalje u tekstu: VRS).
U junu 1991. Ratko MLADIĆ postavljen je za komandanta 9. korpusa JNA u Kninu, za vrijeme borbi između JNA i hrvatskih snaga. Dana 4. oktobra 1991., predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (dalje u tekstu: SFRJ) unaprijedio ga je u čin generalmajora. Dana 24. aprila 1992. Ratko MLADIĆ je unaprijeđen u čin generalpotpukovnika, a 25. aprila 1992. postavljen je za načelnika štaba/zamjenika komandanta u komandi Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu. Na tu dužnost stupio je 9. maja 1992. Dana 10. maja 1992., Ratko MLADIĆ je preuzeo dužnost komandanta u komandi Druge vojne oblasti JNA.

Dana 12. svibnja 1992., Ratko MLADIĆ je postavljen za komandanta Glavnog štaba VRS-a i na tom položaju je ostao najmanje do 22. prosinca 1996. Dana 24. juna 1994., Ratko MLADIĆ je unaprijeđen u čin generalpukovnika.

ČINJENIČNI NAVODI

U Bosni i Hercegovini su 1990. godine, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, održani višestranački izbori. Na republičkom nivou, SDA (Stranka demokratske akcije), glavna stranka bosanskih Muslimana, osvojila je 86 mjesta u Skupštini; SDS (Srpska demokratska stranka), glavna stranka bosanskih Srba, osvojila je 72 mjesta, a HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), glavna stranka bosanskih Hrvata, osvojila je 44 mjesta u Skupštini. U politici SDS-a naglašavalo se jedinstvo Srba unutar zajedničke države. Početkom 1991. SDS je počeo da organizira određena područja Bosne i Hercegovine u srpske regionalne strukture.

Dana 25. juna 1991., Slovenija i Hrvatska su proglasile nezavisnost od SFRJ-a. Sljedećeg dana JNA je ušla u oružani sukob u Sloveniji, a nedugo nakon toga izbile su borbe u Hrvatskoj. U jesen 1991. JNA je počela povlačiti svoje snage iz Hrvatske i razmještati ih u Bosni i Hercegovini. SDS je, u sprezi s određenim elementima iz JNA, naoružao bosanske Srbe u BiH.

Dana 24. listopada 1991. osnovana je zasebna skupština bosanskih Srba, u kojoj je dominirao SDS, kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo Srba u Bosni i Hercegovini. Skupština bosanskih Srba je 21. novembra 1991. usvojila odluku kojom je podržala srpske autonomne oblasti proglašene u BiH, a 9. siječnja 1992., ta Skupština je proglasila Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, kasnije nazvanu Republikom Srpskom. Dana 28. veljače 1992., u članu 2 Ustava Srpske Republike Bosne i Hercegovine proglašeno je "da teritorija te republike obuhvaća srpske autonomne regije, općine i druge srpske etničke cjeline, uključujući i područja u kojima je u Drugom svjetskom ratu izvršen genocid nad srpskim narodom." Ta su područja proglašena dijelom jugoslovenske savezne države.

Ubrzo nakon što je 6. travnja 1992. BiH međunarodno priznata kao nezavisna država, u Sarajevu su izbila neprijateljstva, što je označilo početak sukoba u tom gradu koji će trajati do 1995. godine. Još i prije početka sukoba, oružane snage su zauzele strateške položaje u Sarajevu i oko njega. Grad je potom podvrgnut blokadi, granatiranju i snajperskom djelovanju s tih položaja. Od svibnja 1992., snage bosanskih Srba pod komandom i kontrolom generala Ratka MLADIĆA granatirale su i snajperski djelovale po civilnim dijelovima grada i po njegovom civilnom stanovništvu i ustanovama, ubijajući i ranjavajući civile, te time i vršile teror nad civilnim stanovništvom. Artiljerijski i snajperski napadi izvođeni su uglavnom sa položaja na okolnim brdima iznad Sarajeva, odakle su napadači imali jasan pogled s visine na grad, njegovo stanovništvo i ustanove.

Na 16. sjednici skupštine bosanskih Srba, održanoj 12. svibnja 1992., Radovan KARADŽIĆ je objavio šest "strateških ciljeva" srpskog naroda u Bosni i Hercegovini:

državno razgraničenje srpskog naroda od druge dvije nacionalne zajednice,

uspostavljanje koridora između Semberije i Krajine,

uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država,

uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi,

podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje efektivne državne vlasti u oba dijela,

osiguranje izlaza Republike Srpske na more.

Nadalje, skupština bosanskih Srba je 12. svibnja 1992. izglasala stvaranje VRS-a, čime su jedinice JNA koje su ostale u BiH efektivno pretvorene u jedinice VRS-a. Skupština bosanskih Srba je istovremeno postavila Ratka MLADIĆA za komandanta Glavnog štaba VRS-a.

Dana 20. svibnja 1992. ili oko tog datuma, nakon djelimičnog povlačenja snaga JNA iz BiH-a, Druga vojna oblast JNA je efektivno transformirana u jezgro Glavnog štaba VRS-a.

Od svibnja 1992., snage bosanskih Srba pod komandom i kontrolom generala Ratka MLADIĆA preuzele su kontrolu nad općinama u Srpskoj Republici BiH, prvenstveno u sjeverozapadnom dijelu BiH poznatom pod nazivom Bosanska Krajina i u istočnoj Bosni. U tim općinama snage bosanskih Srba su uzele učešće u kampanji progona s ciljem da se s tih područja otjera nesrpsko stanovništvo. Tisuće ne-Srba su deportovane ili prisilno premještene iz tih opština. Mnogi ne-Srbi su ubijeni, a mnogi drugi su držani u zatočeničkim objektima, gdje su ih fizički i psihički zlostavljali i podvrgavali surovim i nečovječnim uslovima. Pored toga, domovi, poslovni objekti i vjerski objekti ne-Srba, kao i njihova imovina, bili su pljačkani, uništavani i/ili oduzimani.

Dana 19. studenog 1992. general Ratko MLADIĆ, u svojstvu komandanta Glavnog štaba VRS-a, izdao je Direktivu op. br. 4, u kojoj je potvrdio "strateške ciljeve" navedene u paragrafu 8 gore.

Od siječnja do ožujka 1993., u skladu s Direktivom op. br. 4, snage bosanskih Srba pod komandom i kontrolom Ratka MLADIĆA napale su područje Cerske u istočnoj BiH. Hiljade Muslimana pobjegle su na teritoriju pod kontrolom Vlade BiH, uključujući Srebrenicu i Žepu. Dana 16. aprila 1993. Savjet sigurnosti Ujedinjenih naroda (dalje u tekstu: UN), postupajući u skladu sa Poglavljem VII Povelje UN-a, usvojio je rezoluciju 819, u kojoj je od svih strana u sukobu u BiH-u zahtijevao da prema Srebrenici, Žepi, Goraždu i Sarajevu (i njihovoj okolini) postupaju kao prema "zaštićenim zonama" koje ne smiju biti cilj oružanih napada niti bilo kakvih drugih neprijateljskih postupaka. Poslije toga su snage bosanskih Srba pod komandom i kontrolom Ratka MLADIĆA počele posvećivati posebnu pažnju zauzimanju strateški smještene enklave Srebrenica i protjerivanju bosanskomuslimanskog stanovništva koje je tamo izbjeglo nakon kampanja "etničkog čišćenja" u istočnoj BiH 1992. i 1993. godine koje se spominju u paragrafu 10 gore.

Od 26. svibnja 1995. do 19. lipnja 1995., snage bosanskih Srba pod komandom i kontrolom Ratka MLADIĆA zarobile su i držale kao taoce više od dvije stotine vojnih posmatrača UN-a i pripadnika mirovnih snaga UN-a, nakon zračnih udara Sjevernoatlantskog saveza (dalje u tekstu: NATO) protiv snaga bosanskih Srba u BiH-u, kako bi odvratile daljnje zračne udare na onim područjima na kojima su držale taoce. Neki taoci su tokom zatočeništva zlostavljani i na druge načine maltretirani.

Dana 8. marta 1995., Radovan KARADŽIĆ, kao vrhovni komandant VRS-a, izdao je Direktivu op. br. 7, kojom je VRS-u naloženo da eliminira muslimanske enklave Srebrenicu i Žepu u sklopu ostvarivanja "strateških ciljeva" od 12. svibnja 1992. Snage bosanskih Srba pod komandom i kontrolom Ratka MLADIĆA su 2. lipnja 1995. napale enklavu Srebrenica. Taj napad na ovu enklavu trajao je do 11. lipnja  1995., kada su general Ratko MLADIĆ i snage bosanskih Srba ušle u Srebrenicu. Potom su te snage bosanskih Srba terorisale bosanske Muslimane koji su prisilno premješteni na područja izvan enklave i od kojih su se mnogi dali u bijeg krećući se u ogromnoj koloni kroz šumu prema Tuzli. Veći dio te grupe činili su nenaoružani pripadnici vojske i civili.

Od 12. jula do otprilike 20. jula 1995., tisuće muškaraca bosanskih Muslimana zarobljene su od strane snaga bosanskih Srba pod komandom i kontrolom Ratka MLADIĆA, ili su se predale tim snagama. Od 13. do 19. jula 1995., po prijekom postupku pogubljeno je više od 7.000 zatočenih bosanskih Muslimana koji su zarobljeni na području oko Srebrenice. Ubijanje je nastavljeno i poslije toga. Od otprilike 1. kolovoza 1995. do otprilike 1. studenog 1995., jedinice VRS-a pod komandom i kontrolom Ratka MLADIĆA sudjelovale su u organiziranim opsežnim nastojanjima da se prikriju ubistva i pogubljenja bosanskih Muslimana iz Srebrenice tako što su tijela ekshumirana iz masovnih grobnica nanovo zakapale na mjestima na osami.

INDIVIDUALNA KAZNENA ODGOVORNOST

Položaj optuženog/nadređenost

Kao komandant Glavnog štaba, general Ratko MLADIĆ bio je najviši starješina VRS-a, podređen samo Predsjedništvu/predsjedniku Republike Srpske. Kao takav, imao je sveobuhvatnu nadležnost i odgovornost za funkcionisanje VRS-a. Bio je odgovoran za planiranje i rukovođenje svim operacijama VRS-a, te za nadziranje aktivnosti svih podređenih starješina i jedinica kako bi osigurao da se njegova naređenja sprovode. Vojnu komandu i kontrolu vršio je preko svog Glavnog štaba, koji se sastojao od podređenih, pomoćnika i specijalista za rodove.

Kao komandant Glavnog štaba, Ratko MLADIĆ je konkretno vršio vojno komandovanje i kontrolu nad regularnim snagama VRS-a širom BiH, uključujući 1. krajiški korpus, 2. krajiški korpus, Istočnobosanski korpus, Drinski korpus, Sarajevsko-romanijski korpus, Hercegovački korpus, 65. zaštitni puk i 10. diverzantski odred. Na čelu svakog korpusa VRS-a nalazio se komandant korpusa i komandni kadar, i svi su oni bili podređeni generalu Ratku MLADIĆU. General Ratko MLADIĆ je s vremena na vrijeme vršio komandu i kontrolu nad VRS-om sa paravojnim snagama i dobrovoljačkim jedinicama, Teritorijalnom odbranom bosanskih Srba i policijom bosanskih Srba (dalje u tekstu, zajedno sa VRS-om, pod zajedničkim nazivom: snage bosanskih Srba), kao i drugim civilnim organima, uključujući regionalne i opštinske krizne štabove.

Na temelju svojih nadležnosti reguliranih vojnim propisima i uputstvima, general Ratko MLADIĆ je kontrolisao rad Glavnog štaba; donosio odluke za Glavni štab i podređene jedinice; dodjeljivao zadatke podređenima; izdavao naređenja, uputstva i direktive; osiguravao da se ta naređenja, uputstva i direktive izvršavaju i snosio punu odgovornost za njihovo sprovođenje; nadzirao situaciju u zoni odgovornosti VRS-a; osiguravao da se informacije prosljeđuju civilnim i policijskim organima; i bio je odgovoran za cjelokupno stanje i ponašanje VRS-a.

General Ratko MLADIĆ bio je lično odgovoran da osigura da snage bosanskih Srba pod njegovom komandom poštuju i primjenjuju pravila međunarodnog prava koja reguliraju vođenje rata. General Ratko MLADIĆ bio je centralna figura u uspostavljanju i upravljanju vojnim sudskim sustavom VRS-u od maja 1992. do barem sredine 1993. godine.

Član 7(1) Statuta Međunarodnog suda

General Ratko MLADIĆ snosi individualnu kaznenu odgovornost shodno članu 7(1) Statuta Međunarodnog suda za kaznena djela iz članova 3, 4 i 5 Statuta Međunarodnog suda za koja je okrivljen u ovoj optužnici, a koja je planirao, poticao, naredio, počinio ili čije je planiranje, pripremu ili izvršenje na drugi način pomagao i podržavao. Kad koristi u ovoj optužnici riječ "počiniti", tužilac nema namjeru da sugerira da je optuženi fizički počinio bilo koji od zločina za koje se osobno tereti. Riječ "počiniti" u ovoj optužnici uključuje učestvovanje u udruženom zločinačkom pothvatu.

Cilj ovog udruženog zločinačkog pothvata u BiH-u bio je da se eliminiraju ili trajno uklone, silom ili drugim sredstvima, bosanski Muslimani, bosanski Hrvati i drugo nesrpsko stanovništvo s velikih dijelova BiH-a, činjenjem zločina koji su kažnjivi po članovima 3, 4 i 5 Statuta Međunarodnog suda. General Ratko MLADIĆ učestvovao je u ovom udruženom zločinačkom pothvatu kao suizvršitelj  i/ili pomagač i podržitelj.

Zločini navedeni u svim točkama optužnice bili su u okviru cilja udruženog zločinačkog poduhvata, a general Ratko MLADIĆ je posjedovao stanje svijesti koje je neophodno za izvršenje svakog od tih zločina. Alternativno, zločini koji nisu bili u okviru cilja udruženog zločinačkog pothvata bili su prirodne i predvidive posljedice izvršenja udruženog zločinačkog pothhvata, a general Ratko MLADIĆ je bio svjestan da su ti zločini mogući ishod izvršenja udruženog zločinačkog pothvata.

Udruženi zločinački pothvat postojao je u vrijeme počinjenja radnji izvršenja kaznenih djela za koja tereti ova optužnica i u vrijeme počinjenja radnji kojima je optuženi učestvovao u njegovom ostvarivanju.

U ovom udruženom zločinačkom poduhvatu učestvovali su brojni pojedinci. Svaki je učesnik svojim djelima ili propustima znatno doprinijeo ukupnom cilju pothvata. General Ratko MLADIĆ je radio u dogovoru sa, ili njihovim posredstvom, drugim pojedincima koji su učestvovali u ovom udruženom zločinačkom pothvatu, među kojima su bili general Momir TALIĆ, general Stanislav GALIĆ, general Dragomir MILOŠEVIĆ, general Radislav KRSTIĆ i drugi pripadnici snaga bosanskih Srba; Radovan KARADŽIĆ, Momčilo KRAJIŠNIK, Biljana PLAVŠIĆ i drugi članovi rukovodstva bosanskih Srba i SDS-a; članovi civilnih organa u BiH-u, uključujući regionalne i opštinske krizne štabove; pripadnici JNA i Vojske Jugoslavije (dalje u tekstu: VJ); Slobodan MILOŠEVIĆ i druge vojne i političke ličnosti iz SFRJ-a i Republike Srbije; te pripadnici paravojnih i dobrovoljnih jedinica iz Srbije.

Kao komandant Glavnog štaba VRS-a, general Ratko MLADIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu najkasnije od 12. svibnja 1992. i najmanje do 22. prosinca 1996. na sljedeći način:

Planirao je, pripremao, omogućavao ili provodio kampanju progona u BiH-u, koja je uključivala genocidne radnje, putem uspostavljanja kontrole nad općinama nabrojanim u paragrafu 36 optužnice; napadanja i razaranja nesrpskih gradova i sela, kao i pljačkanja, razaranja i/ili oduzimanja stambenih, poslovnih i vjerskih objekata u tim općinama; ubijanja i teroriziranja nesrpskih stanovnika i podvrgavanja istih okrutnom i nečovječnom postupanju i uslovima, uključujući fizičko, psihičko i seksualno zlostavljanje, često u zatočeničkim objektima; korištenja ne-Srba za prisilni rad, između ostalog na liniji fronta, i za živi štit; uvođenja restriktivnih i diskriminacijskih mjera protiv nesrpskog stanovništva; i odvajanja, deportacije i trajnog uklanjanja ne-Srba koji se nisu pokorili volji srpskih vlasti;

Planirao je, pripremao, omogućavao ili sprovodio dugotrajnu vojnu kampanju artiljerijskog i minobacačkog granatiranja i snajperskog djelovanja po civilnim dijelovima Sarajeva i civilnom stanovništvu i ustanovama tog grada, u kojoj su civili ubijani i ranjavani, te je time vršen teror nad civilnim stanovništvom tog grada;

Planirao je, pripremao, omogućavao ili sprovodio operaciju uzimanja vojnih posmatrača UN-a i pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce nakon zračnih udara NATO-a 25. i 26. svibnja 1995.;

Planirao je, pripremao, omogućavao ili nastavljao provoditi kampanju progona, koja je uključivala genocidne radnje, nakon zauzimanja enklave Srebrenica u lipnju 1995., putem prisilnog premještanja žena i djece, bosanskih Muslimana, iz enklave Srebrenica u Kladanj; zarobljavanja, zatočavanja, izvan sudskog pogubljenja i pokapanja više hiljada muškaraca i dječaka, bosanskih Muslimana, iz Srebrenice, koji su svi izdvojeni iz grupe bosanskomuslimanskih izbjeglica u Potočarima ili su zarobljeni u koloni muškaraca, bosanskih Muslimana, koji su bježali iz enklave Srebrenica; te vršenjem komande i kontrole nad organiziranom i opsežnom operacijom svrha koje je bilo prikrivanje kampanje pogubljenja tako što su tijela ekshumirana iz prvobitnih masovnih grobnica i nanovo pokopana, en masse, na drugim mjestima na osami;

Pomagao je i podržavao ili poticao daljnje činjenje zločina time što nije pokrenuo istrage, nije ništa učinio u vezi s tim istragama i nije kaznio podređene pripadnike snaga bosanskih Srba za zločine počinjene nad bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima ili drugim ne-Srbima.

General Ratko MLADIĆ je svjesno i hotimično učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, imajući istu namjeru koja je bila zajednička i drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata ili znajući za namjeru drugih učesnika udruženog zločinačkog pothvata ili svjestan predvidivih posljedica njihovih radnji. Po tom osnovu snosi individualnu kaznenu odgovornost za ove zločine po članu 7 (1) Statuta Međunarodnog suda, a po istom članu odgovoran je i za to što je planirao, poticao, naredio ili na neki drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje ovih zločina.

Član 7(3) Statuta Međunarodnog suda

General Ratko MLADIĆ, za vrijeme dok se nalazio na položaju s ovlaštenjima nadređenog, snosi individualnu kaznenu odgovornost i za djela i propuste svojih podređenih, u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda. U svojstvu zapovjednika Glavnog štaba VRS-a, general Ratko MLADIĆ imao je de jure i de facto komandu i kontrolu nad snagama bosanskih Srba koje su učestvovale u zločinima za koje se tereti u ovoj optužnici. General Ratko MLADIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da će svi zločini za koje se tereti u ovoj optužnici biti počinjeni ili da su ih već počinili njegovi podređeni, a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da takva djela spriječi ili da kazni njihove počinioce. Dužnost generala Ratka MLADIĆA da kazni uključivala je obavezu da pokrene istragu o zločinima i utvrdi činjenice, da zaustavi zločinačko postupanje, te da odredi primjerene kaznene mjere za počinitelje.

General Ratko MLADIĆ je bio svjestan da će, ukoliko ne spriječi ili ne kazni kršenja međunarodnog humanitarnog prava, snositi osobnu odgovornost za takva kršenja prava. Bio je, nadalje, svjestan da će svojim višekratnim propuštanjem poduzimanja mjere protiv takvih grupa ili pojedinaca on postati podstrekač ili suučesnik u tim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.

OPŠTI NAVODI

Sva djela i propusti koji se u ovoj optužnici terete kao zločini protiv čovječnosti bili su dio rasprostranjenog ili sistematskog napada uperenog protiv bosanskog muslimanskog, bosanskog hrvatskog i drugog nesrpskog civilnog stanovništva BiH-a.

Za sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica u BiH-u je postojalo stanje oružanog sukoba.

General Ratko MLADIĆ je bio dužan da se pridržava zakona i običaja koji regulišu vođenje oružanih sukoba, uključujući Ženevske konvencije iz 1949. i njihove Dopunske protokole.

OPTUŽBE

TAČKE 1 i 2

GENOCID, SAUČESNIŠTVO U GENOCIDU

Svojim djelima i propustima, general Ratko MLADIĆ učestvovao je u:

Tačka 1: GENOCIDU, kažnjivom po članovima 4(3)(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 2: SAUČESNIŠTVU U GENOCIDU, kažnjivom po članovima 4(3)(e), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Najkasnije od 12. maja 1992. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje hotimičnog djelimičnog uništenja nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe bosanskih Muslimana, kao takve, u Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu i Srebrenici.

Kao što je navedeno u paragrafima od 20 do 26, general Ratko MLADIĆ je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. Osnovni cilj tog udruženog zločinačkog poduhvata ostvarivan je prvenstveno putem progona, vršenih po jasnom obrascu kako je navedeno u ovoj optužnici. Ova kampanja progona obuhvatala je, ili je eskalirala do te mjere da je obuhvatila, postupanje poduzimano s namjerom da se u određenim opštinama u BiH-u djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa bosanskih Muslimana, kao takva. Objekt namjeravanog uništenja za snage bosanskih Srba pod komandom generala Ratka MLADIĆA bio je značajan dio grupe bosanskih Muslimana. Ovaj oblik djelimičnog uništenja bosanskih Muslimana odvijao se u Banjoj Luci, Bosanskoj Krupi, Bratuncu, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Vlasenici i Zvorniku.

Uništenje ovih grupa provedeno je:

rasprostranjenim ubijanjem, deportacijom i prisilnim premještanjem ne-Srba za vrijeme i nakon napada na Ključ, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most i Srebrenicu. Bosanski Muslimani su ubijani, a stotine hiljada ih je deportovano ili prisilno premješteno u cilju ostvarenja kampanja "etničkog čišćenja" 1992. i 1993. godine u Bosanskoj Krajini i istočnoj Bosni. Ta ubistva obuhvataju ubistva u Banjoj Luci, Bosanskoj Krupi, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru i Sanskom Mostu navedena u Prilogu A. U istočnoj Bosni, veliki dio bosanskomuslimanskog stanovništva satjeran je na područje Cerske-Kamenice i na kraju natjeran u bijeg prema Tuzli i Srebrenici. Nakon pada Srebrenice, u Bratuncu, Vlasenici i Zvorniku je tokom nekoliko dana na organizovan i sistematski način pogubljeno više hiljada muškaraca bosanskih Muslimana, a to se događalo istovremeno sa prisilnim premještanjem ostatka zajednice bosanskih Muslimana iz Srebrenice. Ta ubistva obuhvataju ubistva navedena u Prilogu B;

nanošenjem teške tjelesne ili duševne povrede bosanskim Muslimanima u Banjoj Luci, Bosanskoj Krupi, Bratuncu, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Vlasenici i Zvorniku, između ostalog tokom njihovog zatočeništva u zatočeničkim objektima u Banjoj Luci, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru i Sanskom Mostu navedenim u Prilogu C. Bosanski Muslimani u ovim opštinama bili su podvrgnuti okrutnom ili nečovječnom postupanju, uključujući mučenje, fizičko i psihičko zlostavljanje, seksualno nasilje i premlaćivanje;

podvrgavanjem bosanskih Muslimana u Banjoj Luci, Bosanskoj Krupi, Bratuncu, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Vlasenici i Zvorniku, uslovima života sračunatim da dovedu do njihovog fizičkog uništenja, konkretno putem okrutnog i nečovječnog postupanja koje je uključivalo mučenje, fizičko i psihičko zlostavljanje te seksualno nasilje, nehumane uslove života i prisilni rad. Pored toga, u zatočeničkim objektima u Banjoj Luci, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru i Sanskom Mostu, navedenim u Prilogu C, uslovi sračunati da dovedu do fizičkog uništenja bosanskih Muslimana obuhvatali su i neobezbjeđivanje odgovarajućeg smještaja, zaklona, hrane, vode, medicinske pomoći ili higijensko-sanitarnih uslova.

Najkasnije od 12. maja 1992. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti ili da su već počinili krivična djela iz paragrafa 32 do 34 gore, a nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela niti da kazni počinioce.
TAČKA 3

PROGONI

Svojim djelima i propustima, general Ratko MLADIĆ učestvovao je u:

Tačka 3: Progonima na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ZLOČINU PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjivom po članovima 5(h), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Najkasnije od 12. maja 1992. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata ili drugog nesrpskog stanovništva u sljedećim opštinama: Banja Luka, Bihać-Ripač, Bijeljina, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bratunac, Brčko, Doboj, Foča, Gacko, Kalinovik, Ključ, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Srebrenica, Teslić, Vlasenica, Vogošća i Zvornik (dalje u tekstu: opštine).

Snage bosanskih Srba pod komandom i kontrolom Ratka MLADIĆA počinile su u tim opštinama progone bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata odnosno drugog nesrpskog stanovništva. Ti su progoni obuhvatali sljedeće:

lišavanje života tokom i nakon napada na sela i gradove u opštinama, među kojima su i ubistva navedena u Prilogu A i Prilogu B;

terorisanje i okrutno ili nečovječno postupanje tokom i nakon napada na sela i gradove u opštinama, uključujući mučenje, fizičko i psihičko zlostavljanje, seksualno nasilje i prisiljavanje na život u nehumanim životnim uslovima;

prisilno premještanje i deportaciju;

protivpravno zatočenje u zatočeničkim objektima, uključujući objekte navedene u Prilogu C;

lišavanje života povezano sa zatočeničkim objektima, uključujući ubistva navedena u Prilogu A;

okrutno ili nečovječno postupanje u zatočeničkim objektima, uključujući objekte navedene u Prilogu C. To postupanje je obuhvatalo mučenje, fizičko i psihičko zlostavljanje, te seksualno nasilje;

stvaranje i održavanje nehumanih životnih uslova u zatočeničkim objektima, uključujući objekte navedene u Prilogu C. Ti uslovi obuhvataju i činjenicu da nisu bili obezbijeđeni odgovarajući:

smještaj i zaklon;

hrana i voda;

medicinska pomoć;

higijensko-sanitarni uslovi;

prisilni rad, uključujući kopanje grobova i rovova te druge oblike prisilnog rada na linijama fronta, i korištenje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata ili drugih ne-Srba kao živih štitova;

oduzimanje ili pljačkanje imovine tokom i nakon napada, u zatočeničkim objektima i tokom deportacije ili prisilnog premještanja. Oduzimanje imovine obuhvatalo je i praksu prisiljavanja ne-Srba da prepišu svoju imovinu vlastima bosanskih Srba kako bi im bilo dopušteno da napuste spomenute opštine;

namjerno ili bezobzirno uništavanje privatne imovine, uključujući stambene i poslovne prostore, te javnih dobara, uključujući kulturne spomenike i svetišta;

uništavanje lične i pokretne imovine, uključujući lične isprave;

uvođenje i održavanje mjera ograničavanja i diskriminacije, uključujući sljedeće:

uskraćivanje slobode kretanja;

uskraćivanje zaposlenja putem uklanjanja s rukovodećih položaja u lokalnim državnim institucijama, vojsci i policiji, i opštim otpuštanjem s posla;

povredu privatnosti pretresanjem stana bez naloga;

uskraćivanje prava na sudski postupak; i

uskraćivanje ravnopravnog pristupa javnim službama.

Najkasnije od 12. maja 1992. najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti ili da su već počinili krivična djela iz paragrafa 36 i 37 gore, a nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela niti da kazni počinioce.
TAČKE 4, 5 i 6

ISTREBLJENJE I UBISTVO

Svojim djelima i propustima, general Ratko MLADIĆ učestvovao je u:

Tačka 4: Istrebljenju, ZLOČINU PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjivom po članovima 5(b), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 5: Ubistvu, ZLOČINU PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjivom po članovima 5(a), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 6: Ubistvu, KRŠENJU ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionisanom zajedničkim članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949., kažnjivom po članovima 3, te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Najkasnije od 12. maja 1992. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje istrebljenja i ubistva bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata ili drugog nesrpskog stanovništva u spomenutim opštinama. Istrebljenje i ubistvo je izvedeno lišavanjem života tokom i nakon napada na gradove i sela i lišavanjem života povezanim sa zatočeničkim objektima, uključujući ubistva navedena u Prilozima A i B.

Najkasnije od 12. maja 1992. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti ili da su već počinili krivična djela iz paragrafa 39 gore, a nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela niti da kazni počinioce.

TAČKE 7 i 8

DEPORTACIJA, NEHUMANA DJELA

Svojim djelima i propustima, general Ratko MLADIĆ učestvovao je u:

Tačka 7: Deportaciji, ZLOČINU PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjivom po članovima 5(d), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 8: Nehumanim djelima (prisilno premještanje), ZLOČINU PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjivom po članovima 5(i), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Najkasnije od 12. maja 1992. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje prisilnog premještanja i deportacije bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata ili drugog nesrpskog stanovništva iz i unutar BiH-a, uključujući područja koja čine spomenute opštine.

Najkasnije od 12. maja 1992. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti ili da su već počinili krivična djela iz paragrafa 41 gore, a nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela niti da kazni počinioce.

TAČKE 9 do 14

PROTIVPRAVNO TERORISANJE CIVILA, UBISTVO, OKRUTNO POSTUPANJE, NEHUMANA DJELA, NAPADI NA CIVILE

Svojim djelima i propustima, general Ratko MLADIĆ učestvovao je u:

Tačka 9: Protivpravnom terorisanju civila, KRŠENJU ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionisanom članom 51 Dopunskog protokola I i članom 13 Dopunskog protokola II Ženevskih konvencija iz 1949., kažnjivom po članovima 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 10: Ubistvu, KRŠENJU ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionisanom zajedničkim članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949., kažnjivom po članovima 3, te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 11: Ubistvu, ZLOČINU PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjivom po članovima 5(a), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 12: Okrutnom postupanju, KRŠENJU ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionisanom zajedničkim članom 3(1)(a) Ženevskih konvencija iz 1949., kažnjivom po članovima 3, te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 13: Nehumanim djelima, ZLOČINU PROTIV ČOVJEČNOSTI, kažnjivom po članovima 5(i), te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

Tačka 14: Napadima na civile, KRŠENJU ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionisanom članom 51(2) Dopunskog protokola I i članom 13(2) Dopunskog protokola II Ženevskih konvencija iz 1949., kažnjivom po članovima 3, 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Najkasnije od 12. maja 1992. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje dugotrajne vojne kampanje u kojoj su snage bosanskih Srba pod njegovom komandom i kontrolom, a posebno Sarajevsko-romanijski korpus, artiljerijskom, minobacačkom i snajperskom vatrom djelovale po civilnim dijelovima Sarajeva i civilnim stanovnicima i ustanovama tog grada, pri čemu su ubijale i ranjavale civile, te time i vršile teror nad civilnim stanovništvom tog grada.

Najkasnije od 12. maja 1992. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti ili da su već počinili krivična djela iz paragrafa 43 gore, a nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela niti da kazni počinioce.

TOČKA 15

UZIMANJE TALACA

Svojim djelima i propustima, general Ratko MLADIĆ učestvovao je u:

Tačka 15: Uzimanju talaca, KRŠENJU ZAKONA I OBIČAJA RATOVANJA, sankcionisanom zajedničkim članom 3(1)(b) Ženevskih konvencija iz 1949., kažnjivom po članovima 3, te 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Najkasnije od 26 maja 1995. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ, djelujući kao pojedinac ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, planirao je, poticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje uzimanja vojnih posmatrača UN-a i pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce nakon zračnih udara NATO-a 25. i 26. maja 1995.

Snage bosanskih Srba pod komandom i kontrolom generala Ratka MLADIĆA zarobile su i na Palama, u Sarajevu i na drugim mjestima držale kao taoce više od dvije stotine pripadnika mirovnih snaga UN-a i vojnih posmatrača. Držale su ih na mjestima od strateškog ili vojnog značaja širom BiH-a kako bi spriječile daljnje zračne udare NATO-a po tim lokacijama, kao i daljnje zračne udare NATO-a općenito.

Najkasnije od 26. maja 1995. i najmanje do 22. decembra 1996., general Ratko MLADIĆ je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti ili da su već počinili krivična djela iz paragrafa 45 i 46 gore, a nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela niti da kazni počinioce.

/potpis na originalu/
Carla Del Ponte
tužilac
   
  [pečat Tužilaštva]
   
Dana 10. oktobra 2002.
U Hagu,
Nizozemska Izvor: ICTY

Haško tužiteljstvo zatražilo proširenje optužnice

Haško tužiteljstvo objavilo je u svibnju 2010. kako je zatražilo proširenje optužnice protiv Ratka Mladića. Izmijenjena optužnica koncentrirana je na etničko čišćenje Muslimana i Hrvata diljem BiH, kampanju terora artiljerijskim napadima na civile tijekom opsade Sarajeva, genocid u Srebrenici i zatočivanje osoba u svibnju 1995.

Prema prijedlogu izmijenjene optužnice, Mladić i Radovan Karadžić bili su na čelu udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i Hrvata s teritorija za koji su bosanski Srbi tvrdili da je njihov.

"Ratko Mladić je, radi postizanja tog cilja, djelovao u sprezi s drugima na počinjenju zločina na različitim lokacijama. Kao najviši oficir VRS, Mladić je imao efektivnu kontrolu nad snagama koje su sudjelovale u počinjenju zločina. Mladić je optužen da je planirao, potpirivao i naređivao zločine", stoji u prijedlogu izmijenjene optužnice.

Podsjećajući da je od prvih zločina spomenutih u optužnici prošlo 18 godina, a da je Mladić optužen još u lipnju 1995., haško tužiteljstvo je ocijenilo da "njegovo uhićenje puno kasni".