Foto: Facebook

IZA MENE je najodvratnija godina otkako imaju Hrvatsku. Za vrat su me udruženim snagama zgrabili mafijaši i mantijaši. Kako se iskobeljati iz klinča. Revolucijom? Što je revolucija?

To je kad narod kukom i motikom, kalašnjikovima i “koktelima”, kamenjem, noževima, motkama i bijesom krene na… Koga? Na koga bih ja krenula da sam revolucionarka? Koga bih zapalila, zaklala, utopila u žlici vode? Ne znam odakle da krenem? Na njemačku telefonsku kompaniju koja mi svaki pogled na telefonski aparat naplaćuje u zlatu?

Na poslodavce koji našu djecu za bijednu lovu drže na poslu trinaest sati dnevno, svaki dan u tjednu, pa ih otpuste zbog učinjene “greške” a na njihovo mjesto zaposle svježe meso? Na banke? Krenula bih na banke. Zašto plaćam trinaest posto kamatu kad u marketu plaćam račun?
Na kompanije koje distribuiraju struju? Sada spuštaju cijene a kad unište državnu kompaniju svanut će proizvođačima svijeća.

Na trgovca cvijećem koji je pred dvadeset godina pred grobljima dilao karanfile a danas ima Hrvatsku? Na političare koji su Hrvatsku pretvorili u raščupanu, raščerečenu kurvetinu? Na Crkvu koja propovijeda skromnost i ćudoređe a živi u raskoši i bludu? Na…

Bože, s kakvom nostalgijom gledam na dobra stara vremena kad je gorjela Hrvatska. Vukovar. Četnici i ona JNA krenuli su na grad a mi smo se doma tresli od užasa i bijesa. Kako će skončati naša braća i sestre? Da li će patiti dječica dok im se bude približavao četnik ili će ga, prije smrti, razdragano čupnuti za prljavu bradu?

Dubrovnik, jedan od najljepših gradova na svijetu, nestajao je pod crnogorskim bombama. Kako me to pogodilo. Pred očima čitavog svijeta raspadala se prekrasna zemlja a baš nam nitko nije htio pomoći.

Kako sam željela mir. Mir, mir, mir, željela sam samo mir.

Eto mi mira. Moja djeca koja su za vrijeme rata bila premala da bi se borila za slobodu svoje zemlje danas se bore kako platiti lihvarske kredite u zemlji koja nikad neće biti njihova. U Vukovaru je za vrijeme najtežih razaranja stanovala nada, danas tamo raste očaj. Dubrovnik, prodan, u hrvatskom miru blista a sjat će još žešće kad ga opašu golf tereni i okuju rezervati u kojima će živjeti belosvetski gospodari i dubrovačke sluge.

Umorni smo?

Naši nas političari ovih dana uvjeravaju da će nam biti bolje tek kad dotučemo liječnike i učitelje, ostali ionako polucrknuti bauljaju u lovu na poslić plaćen 1600 kuna. Jedini kojima je zaista svanulo u ovoj sekularnoj takozvanoj državi su svećenici. Hrvatska je davno sklopila pakt sa vatikanskim vragom pa zato u svim institucijama imamo dobro plaćene Božje namjesnike.

U bolnicama bolesnike oslobađaju od depresije i nekretnina. U školama djecu uče da će ih drkanje doći glave. Mlade Hrvatice, u crkvi udane, već su naučile da se posebno žestoko moraju kresati kad imaju plodne dane, bez kotracepcije, osim ako pilule ne dila Crkva.

Ponekad sanjam: kako bi bilo krasno da u Hrvatskoj opet počne rat. Neka nas napadne tko god hoće. Neka opet gori od Vukovara do Dubrovnika. Neka sve izgori! Brisnuli bi naši mafijaši i mantijaši. I neprijatelj bi nas napustio. Kome treba spaljena zemlja?

Bili bismo gladni, goli, bosi, bolesni. Bili bismo ono što smo danas ali ipak na dobitku. Našu nesreću ne bi škropili cinični popovi, političari nam ne bi govorili da moramo stisnuti kaiš jer u čitavoj zemlji ne bi bilo ni jednog jedinog kaiša. Rat. Baš mi nedostaje.

Zašto se ne bunimo? “To se zove sindrom stečene bespomoćnosti. Njime se objašnjava zašto su zatočenici koncentracijskih logora krotko dopuštali da ih odvedu u plinsku komoru, poput janjadi na klanje a da nisu pružili posljednji otpor, unatoč tomu što su svi znali da ne idu pod tuš. Ionako bi umrli, pa zašto u posljednjem času ne zaurlati? Zašto ne izaći iz reda i dati da ih pokosi metak, što je ipak dostojanstvenija smrt. Zbog tjelesnog i duhovnog umora.”*

U meni još ima nade. Možda ćemo u idućoj 2014. ipak “izaći iz reda”?

Vedrana Rudan, rudan.info