SVA SREĆA da na čelu Vlade imamo iskusnog diplomata s mnogo prijatelja u europskim i svjetskim vladama, pa nam barem u vanjskoj politici sve štima. Da nemamo, sigurno bismo zapeli na putu prema Europskoj Uniji, posvađali se sa susjedima, glavinjali u vezi priznanja Kosova, zanemarili diplomaciju i tko zna što još. Ovako, situacija je pod kontrolom i u nadasve pouzdanim rukama.

Pa što...?

Pa što ako nam prijeti zamrzavanje pregovora s EU? Pa što ako službena hrvatska politika ne može svojim građanima objasniti kakav je službeni stav prema Kosovu? Pa što ako je s BiH skoro izbio međudržavni sukob oko Pelješkog mosta? Pa što ako smo izigrali europske partnere u vezi proglašenja ZERP-a? Pa što ako tridesetak diplomata čeka na zamjenu, a u nekim važnim državama još nemamo ni veleposlanika? Pa što ako u Ministarstvu vanjskih poslova ima 500 ljudi viška? Pa što ako s Amerikom gotovo u tajnosti potpisujemo sporazume koji tako prokleto podsjećaju na famozni članak 98.?

Možda će ovo netko shvatiti kao pretjerivanje, ali trenutačna vanjskopolitička pozicija Hrvatske umnogome podsjeća na ona najmračnija Tuđmanova vremena. Sadašnja blokada hrvatskih pregovora s EU možda je izazvana konkretnim slučajem proglašenja ZERP-a za članice Europske Unije, ali njezini korijeni zapravo su suštinski i sežu puno dublje u hrvatsko društvo: u gospodarstvo, funkcioniranje pravosuđa, u medije, u glavne poluge države zatrovane korupcijom.
Naizgled, mnogo gore bilo je u Tuđmanovo doba, kada se Hrvatsku svrstavalo uz bok Bjelorusije, a mediji pisali o tome da je "hrvatska Vlada korumpirana i pod utjecajem organiziranog kriminala". Danas se takvi članci o članovima Vlade pišu parcijalno i selektivno - ali ipak se pišu. No, kao što su se Tuđmanovoj Hrvatskoj, zemlji tako udaljenoj od EU, zamjerali veliki grijesi, tako se danas Sanaderovoj Hrvatskoj, zemlji tako blizu Europske Unije, upravno proporcionalno zamjeraju i najmanji grijesi - a o onim velikim da se i ne govori.

Prije Ante Gotovina, sada ZERP

Dok je glavna prepreka bilo uhićenje Ante Gotovine, to je zapravo bilo najlakše riješiti: preko noći haški bjegunac je lociran i transferiran u Haag. Nažalost, hrpa domaćih problema je ostala, a upravo su oni najveća prepreka hrvatskom približavanju EU. I otud ZERP.

Po takozvanom "Gotovininu obrascu" Ivo Sanader izmislio je jedan, relativno nevažan problem, kao bi prikrio mali milijun drugih. Hrvatska zbog famoznog ekološko-ribolovnog pojasa nema nikakve koristi - jer se on ne može i ne želi provoditi - već samo štete, budući da se postavlja kao glavna prepreka u odnosu prema EU. Kad taj problem nabuja do točke pucanja, vjerojatno u trenutku kad se blokiraju pregovori nakon što Hrvatska izignorira i treće upozorenje iz Bruxellesa, ZERP će se modificirati i strasti će se smiriti. Hrvatska će opet surađivati s europskim partnerima, možda dobiti novi zalet u pregovorima, a tko zna, možda se uspije prošvercati u par poglavlja.

Sanader je još prije dva mjeseca samouvjereno poručivao kako on ima nekakav tajni recept za ZERP kojim će zadovoljiti sve strane: domaću javnost na čelu s glavnim koalicijskim partnerom HSS-om, Sloveniju i Italiju kojima je još 2004. godine obećao da neće proglasiti ZERP, kao i Bruxelles kako bi se pokazao vjerodostojnim partnerom. Ali toga još nema. Sanader je poručio da sa Slovenijom "traju konzultacije" u vezi ZERP-a, da bi munjevito bio demantiran iz Ljubljane. Zatim je šutio i po provjerenom receptu skrivao se, u nadi da će to pitanje toliko eskalirati da će zasjeniti ona druga, mnogo važnija: poput poskupljenja, pada burze, inflacije i sličnih tema. Donekle je uspio.

Sanader ne zna što bi s neovisnim Kosovom

Nekako je dogurao do proglašenja neovisnosti Kosova. I opet nije znao što bi s tim. Taj čin najavljivao se mjesecima, europske i svjetske države zauzimale su stav prema tom pitanju, uglavnom orijentirajući se prema kriteriju hoće li to biti presedan i hoće li utjecati na njihovu teritorijalnu cjelovitost (prije svih Španjolska, Slovačka, Kina, Rusija...). Što je za to vrijeme radila Hrvatska? Ništa. Baš ništa. I još uvijek ne radi ništa.

Nije problem u tome što Hrvatska čeka da Kosovo prizna Amerika ili vodeće članice Europske Unije. Problem je što ne želi izreći svoj stav. Ako ga uopće ima. Nije li bizarno da hrvatske vlasti ignoriraju čak i svoje građane i ne žele im priopćiti što političari koje su oni izabrali misle o proglašenju samostalnosti Kosova? Priznaje li mu Hrvatska to pravo ili vjeruje kako za to nema pravne osnove? Nitko Hrvatsku ne tjera da prizna Kosovo, čak ni kad to učine SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka. Kao što joj nitko ne bi zamjerio ako ga ne bi priznala, kao što se to neće zamjeriti ni Španjolskoj, Slovačkoj i još desetak članica EU. Bolje imati stav, pa makar i pogrešan, nego ga uopće nemati.

Predsjednik Stjepan Mesić istupio je svojedobno protiv američkog napada na Irak i čuvenog članka 98. o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu. Otvoreno se zaratio s američkom diplomacijom, ali i s Račanovom Vladom. Hrvatska je zahvaljujući Mesiću ustala protiv tog rata u koji su srljale mnoge europske države. Zamjerila se Americi, dobivala neke poruke da griješi, neke da je u pravu, ali barem je imala stav. Sanaderova Hrvatska nema stav. Gotovo ni o jednom vanjskopolitičkom pitanju. A na čelu Vlade je iskusan diplomat, s mnogo svjetskih prijatelja.

Ima li nade?

Jedini tračak optimizma na vanjskopolitičkoj sceni trenutno je najava da će Hrvatskoj biti uručena pozivnica za NATO savez, što će Sanader i ekipa proglasiti velikim diplomatskim uspjehom. Ali onda će u savez ući u paketu s Makedonijom i Albanijom, zemljama koje se teškom mukom mogu proglasiti demokratskim idealima, pa i vojnim silama. To opet neće biti zasluga Hrvatske, nego Amerike koja se panično trudi što više zemalja iz ove regije potrpati u NATO, kako bi ih zadržala u sferi svojih interesa. Ali dobro, nećemo biti sitničavi.

Glavno je da je situacija pod kontrolom i u sigurnim rukama. Glavno da postoje lažni problemi s kojima se hrvatska javnost zabavlja, bitno da joj se skreću problemi s ključnih stvari, da joj se serviraju poluistine ili čiste laži. Samo da Hrvatska ide dalje, pa makar i u rikverc.