OD "STABILNE" prednosti od 2 do 5 posto (negdje u vakuumu političkih tajni), do izjednačenosti s glavnim konkurentima. Od dobivenih izbora do mrtve utrke, do, ako se trendovi nastave, teškog poraza i mogućeg raspada stranke. Da je kojim slučajem 1998. i da Božo Sušec komentira izbore, mogli bismo čuti nešto u stilu: "Tko to može? Ma tko to moožeeee? Samo SDP!"

Što se zapravo dogodilo od kraja proljeća, kad je SDP zasjeo na vrh anketa i danas, kad najnovije istraživanje Pulsa za HTV i Jutarnji stavlja njih i HDZ rame uz rame, s potporom od po 30,3 posto, pitanje je za političke anale. SDP-u ova zadnja anketa, zbog izbornog sustava, daje 5 mjesta više u parlamentu, ali trend jasno pokazuje dramatičan pad njihove prednosti, i to čak i prije nego je službena izborna kampanja počela.

Ako HDZ pobijedi na izborima to bi pitanje moglo ući i u, kako premijer (gospodin predsjednik, po vlastitim titularnim preferencama) voli reći, "antologiju političke gluposti". SDP je imao izbore, sve se činilo gotovo, nitko više nije sumnjao u istinitost toga, SDP je imao popularnost, uzgon, nove snage, sve im je išlo u korist, a danas stoje na ivici poraza. I to ne samo jednog običnog poraza, nego poraza koji bi za stranku mogao biti veća katastrofa od one koju je stranka preživjela na prvim stranačkim izborima, kad je stranka preživjela samo zbog volje Ivice Račana. Poraz na ovim izborima vjerojatno će značiti Milanovićev silazak s mjesta predsjednika. U takvoj situaciji, u kojoj bi stranka izgubila izbore koje je već dobila i ponovno bira predsjednika, nije nemoguće da dođe do njenog cjepkanja po klanskim linijama.

Što se dogodilo? Mogla se u svakom slučaju primijetiti pretjerana sigurnost i opuštanje, a vjerojatno je i nesposobnost zauzdavanja unutarstranačkih sukoba dovela do ovako lošeg stanja.

Veliko Ništa

SDP je svoj zadnji adust ispucao s Milanovićevim zasjedanjem na čelo stranke. Time je nestala sva besplatna pažnja koju je stranka mogla dobiti od medija, a socijal-demokrati se nisu potrudili učiniti bilo što drugo da u centru pažnje ostanu. Kasnije potvrđivanje Ljube Jurčića kao premijerskog kandidata ostala je samo formalnost, a Jurčić je već prije toga ispucao svoj genijalni adut s najavom oporezivanja kapitalne dobiti. Pričekalo se i da Milanović uprska stvar s najavom ukidanja prava glasa dijaspori i HDZ je hladno i vješto mogao početi s protumjerama (na koje, kako nam zadnji mjeseci pokazuju, obezglavljeni SDP nije bio spreman odgovoriti). Vlada je vrlo jednostavnim potezom, davanjem dionica T-HT-a na javnu ponudu, ubila dvije muhe. U maniri Robina Hooda "podijelila" je malo državnog blaga puku, a odmah nakon toga je Sanader najavio kako SDP-ov Šerif s Iblera namjerava tu dobit krasti.

SDP je mogao i morao odgovoriti argumentom kako se kod javne ponude T-TH-ovih dionica nije radilo ni o kakvom daru biračima, nego o općoj pljački pod krinkom javne ponude, ali to se propustilo učiniti. SDP je u četiri godine HDZ-ovog mandata mogao javno istupiti protiv bilo koje od brojnih afera trenutne vlasti (ono mlako glasanje o povjerenju Vladi nakon "Maestra" i povremeni zalutali SDP-ovac koji na TV-u priča o nekoj aferi se jedva mogu računati), i samo na tome pokupiti dovoljno bodova koji bi mu osigurali miran ulazak u izborni mjesec, ali ni to nije učinjeno.

Što su stranci donijele te silne "nove snage"? Zapravo, jedno veliko Ništa. Kompletan "program" stranke utanačen je još dok je u glavnom uredu na Iblerovom trgu sjedio Ivica Račan. Stranka se sad može vaditi na to da nikad nije ni namjeravala odustajati od tog programa, što nije upitno, ali sam program nije dovoljan za pobjedu. Uostalom, umjesto da nastave s propagiranjem programa, crveni su pažnju posvetili tome tko će voditi koju izbornu jedinicu. "Milanovićev tim", ma svakako. Najkasnije od početka ljeta, kad je postalo jasno da više nema besplatne vožnje na Račanovoj smrti i izboru novog predsjednika, trebalo je dati nešto novo. To se nije napravilo.

SDP je, kratko i jasno, mogao učiniti jako puno toga, ali od promjene vladajuće garniture u cijeloj svojoj kampanji nije napravio ništa, a Ničime se izbori ne mogu dobiti. Osim ako na izborima ne birate između Heideggera i Sartrea.

Jovan Dragišić

>>Ostale komentare Indexovog novinara Jovana Dragišića možete pročitati na njegovom službenom blogu jovandragisic.bloger.hr