Foto:Facebook

Imamo fiskalizaciju

Od rata je prošlo dvadesetak i nešto godina pa sam zavirila u Wikipediju da obnovim gradivo. Vjerojatno ste i vi zaboravili da je u borbi za “samostalnu”, “demokratsku” i “jedinu nam Hrvatsku” u kojoj ćemo biti “najzad svoj na svome” poginulo preko 20 000 ljudi. Prognano oko milijun. Uništeno je 180.000 domova. Počinjena je šteta u visini od 27 milijardi dolara. Veliki ulog.

Danas bismo morali bar otprilike znati za što su dali živote, kuće, ruke, noge, zdravlje i zadnju paru svi oni koji su svojom voljom branili Hrvatsku a protiv svoje volje ostali bez svega. Nema brojki. Nitko još nije u Wikipediji pobrojio koliko danas evropska Hrvatska ima sretnih ljudi, novosagrađenih domova, invalida koji misle da je imalo smisla na “oltar Domovine” položiti ruke, noge, oči, um.

Kako to da znamo što smo izgubili a pojma nemamo što smo dobili? Što smo dobili mi, ne “oni”. “Oni” koji su na krvavoj Hrvatskoj zaradili milijarde nisu ni “Srbi” ni “četnici”, to su naši dragi todorići, tedeskiji…Ne želim nizati više imena jer mi se od toga zaista diže želudac. Mrtvom smo djecom i unucima sirotanima platili dvorac u kome živi Padre i Famiglia, helikoptere i privatne avione, automobile veće od kuća, glisere, brodove, ljetnikovce, zimske dvorce, tvornice, heliodrome…Još kad u raskošnoj tiskovini pročitamo kako je majka jednog u našoj krvi okupanog dečka u svojoj sedamdeset i devetoj “seksi” čovjeku dođe da si puca u glavu.

Jebote! Da li je ovaj narod normalan?

Jesu li svi oni ljudi izginuli da bi nam se ušminkani razbojnici i njihove “seksi” mame cerili sa stranica raskošnih magazina? Jučer su oni, kako to lijepo reče Boris Buden u Nedjeljom u dva, koji nas predstavljaju ali ne zastupaju potrošili na nepotreban dernek, prema zvaničnim podacima u koje nitko ne vjeruje, milijun eura. Koliko je bolesnih moglo dobiti kemoterapiju da se nije slavilo? Koliko se za to moglo sagraditi montažnih vrtića? Koliko se štakora za te pare moglo pobiti u hrvatskim bolnicama i staračkim domovima?

Kome je jučer bio sretan dan ako već danas sirotinja koja sebe i svoje drži na životu prodavajući na tržnici blitvu, kupus, kelj i poneki cvijet urla na cesti i traži pravdu? Pravdu? Od ovih koji su zaradili i zarađuju milijune eura na propasti upravo malih ljudi? Dok se sinoć u Zagrebu elita oblokavala šampanjcem plešući na krvavom piru sirotinja danas preklinje ministra Linića da joj se smiluje.

Jedva živi nesretnici mole onoga gore da pogleda svoj dom. Kao da je dom Hrvatskog Građanina Običnog dom bilo kojeg našeg ministra ili tajkuna. Ne žive oni u Hrvatskoj, nikakve veze oni nemaju s nama. Žive u posebnim kvartovima, voze se specijalnim limuzinama, liječe se izvan Hrvatske, djeca im se školuju daleko od zemlje nastale na krvi budala.

Što me potaklo da opet pišem tekst koga sam već sto puta napisala?

Žao mi je ove sirotinje kojoj naši bezdušni vladari žele uvaliti fiskalne kase ma koliko se to kosilo sa zdravim razumom. Naravno da Linić zna da nije pravedno narod umlaćivati kasom dok se vladari Hrvatske, koji su prije rata bili sitni kokošari a danas su milijarderi, razmeću svojim ratnim plijenom. Linić zna pa ipak trenira strogoću. Diže mu se na nemoćne jer se samo rijetkima diže na moćne. Moćni imaju načina da u svakom ljudskom biću ubiju erekciju već na startu.

Živimo u paklu ali, eto, meni se čini da se ipak kreće. Sirotinja, bar ona sa tržnica, najzad kuži da nema što izgubiti osim života koga nema. Pa kad je tako, zatvaraj štand, kreni na cestu, urlaj, nosi transparente, traži pravdu…Ako ne danas upali sutra zapali. Za o v o je preko dvadeset tisuća ljudi dalo život? Zbog ovoga je prognano milijun ljudi i uništeno 180.000 domova…

Da li je moguće da u nečemu što se zove Hrvatska samo prodavači sa tržnica vide kako nam goli car pokazuje kurac?

Vedrana Rudan, rudan.info