Foto: Biljana Gaurina / Cropix

SLAVENKA DRAKULIĆ bila je među najzvučnijim imenima netom završenog Zagreb Film Festivala. Ugledna novinarka i književnica u Zagreb je došla povodom predstavljanja filma "Kao da me nema", nastalog prema njenom istoimenom romanu koji je paralelno doživio i reizdanje.

Između svih obaveza koje je imala za vrijeme festivala, promovirajući film i knjigu, Slavenka Drakulić našla je vremena i za intervju za Index u kojemu smo s uglednom autoricom pretresli najrazličitije teme: od Tita i Drugog svjetskog rata, preko Domovinskog rata do stanja u novinarstvu i političke situacije u Hrvatskoj. Kao i pitanja književnosti i filma, naravno.

Kako je došlo do prenošenja vašeg romana "Kao da me nema" na filmsko platno?

Sve to skupa je krenulo dosta davno, samo što je producentima trebalo neko vrijeme da prikupe novac. Juanita Wilson, redateljica filma, jednog je dana na aerodromu u Londonu posegnula za mojom knjigom i nakon što ju je pročitala odlučila je da želi po njoj snimati film. Bila je to igra ljubavi i slučaja. Potrajalo je neko vrijeme dok smo sve dogovorili, Juanita mi je ponudila da radim i scenarij, ali nisam bila na to spremna. Neki autori vole sami pisati scenarij prema svojim romanima jer na taj način zadržavaju kontrolu, ali mislim da je to jedna sasvim drukčija umjetnička forma. Da znam pisati scenarije, onda bih pisala scenarije. Tako da ga je Juanita na kraju napisala sama.

Kakav je osjećaj vidjeti ekranizaciju svojih riječi na filmu?

Gledam to sasvim odvojeno. Ne gledam taj film kao moju knjigu, već kao film na tu temu koji se samo drži moje priče u nekim glavnim linijama. Tako da sam film prvi put gledala kao da ništa ne znam i volim da je tako, jer se usporedba s knjigom nekako uvijek nužno nameće.

Vjerojatno zato što kažu da je knjiga uvijek bolja od filma?

Vjerojatno je tako. I sama to vidim kad gledam neke druge filmove i neke druge knjige. Ali ima i iznimaka. Nedavno sam opet čitala "Sofijin izbor" i knjiga mi se nije toliko svidjela kao prvi put. Dok mi je film fantastičan. Ali također smatram da je jako bitno da se o ovoj temi, silovanju žena u BiH, progovori i na jednoj drugoj razini, ne samo u novinarstvu i u književnosti. Iako čak i nema puno knjiga koje se bave tom temom, ne mogu se sjetiti jedne ili dvije. Bilo koji način skretanja pažnje na te događaje je dobar, čak i ako je to ovaj skandal oko Angeline Jolie.

Zanimljiva je podudarnost da ste na Zagreb Film Festival došli predstaviti film i reizdanje knjige baš na tu temu. Budući da ste zbog iste te teme bili stigmatizirani u slučaju famoznih "Vještica iz Rija".

Zanimljivo da ste to povezali, meni to nije niti u jednom trenutku to palo napamet. Zapravo, u trenutku kad se pojavila ta priča s "Vješticama iz Rija" i kad sam bila optužena da ne pišem o silovanju žena u ratu, ja sam ovu knjigu već pripremala. Prvotni plan i dogovor s izdavačem u Njemačkoj i SAD-u bio je da napravi zbirka autentičnih dokumenata, zbirka izjava žena koje su prošle kroz te strahote. Međutim, kad smo vidjeli kako te izjave izgledaju, vidjeli smo nešto jako karakteristično za dokumente takve vrste - ponavljanje. I onda se dešava taj apsurdni, ali razumljivi efekt da njihova svjedočanstva nakon nekog vremena na izazivaju zgražanje već dosadu. Tada sam shvatila da se tema ne može obraditi na taj način jer sam željela da se čitatelji i čitateljice identificiraju s tom situacijom i nastao je roman koji se temelji na dokumentima. Svaki pojedini element romana je činjenični, ali priča je fiktivna utoliko što je u jedan glavni lik spojeno nekoliko stvarnih osoba.

Čitateljima ste pokušali prikazati i drugu stranu, u vašoj zbirci "Oni ne bi ni mrava zgazili" pisali ste o haškim optuženicima koji su odgovorni za ratne strahote. Odakle ta potreba da se monstrumu da ljudsko lice?

To je jako važno pitanje. Žrtve, kao i cijela javnost, polaze od pretpostavke da ljudi koji su te strahote počinili nisu ljudi nego zvijeri, monstrumi, čudovišta. Na taj način žrtve čine svojim zlostavljačima istu stvar koju su oni činili njima - oduzimaju im ljudska obilježja. Mi sami sebi objašnjavamo kako su oni čudovišta da bi sami sebe obranili od te mogućnosti. Jer svi mi mislimo da nikad ne bi mogli počiniti tako strašne zločine. I to je dobro. Ali također pokazuje da ne poznajemo dovoljno dobro ljudsku psihologiju niti same sebe. Ljudi imaju u sebi i jednu i drugu mogućnost, i jedan i drugi potencijal. A onda jedna strana prevagne ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo. I oni su samo "Obični ljudi", kako se zove i knjiga Christophera Browninga koja me inspirirala da to napišem.

Poruka je dakle da svi mi nosimo čudovište u sebi?

To je jedna strašna spoznaja od koje se mi branimo. Vidjela sam da žene polaze upravo od toga. One dehumaniziraju te ljude na isti način kao što su oni dehumanizirali njih. Jer da bi prekršio tabu i nekog ubio ili silovao, moraš biti uvjeren da taj drugi nije čovjek nego smeće. Nije da ja njih branim, samo pokušavam to razumjeti i rastumačiti.

Znači li to da žrtva kada dehumanizira monstruma potencijalno stvara novo čudovište?

Moramo shvatiti da je to u nama. Jer ako su to monstrumi, zašto bi se mi njima bavili? Oni su takvi rođeni, nešto u genetskom kodu čini ih čudovištima i to je to. Ali to nažalost nije točno. Treba proučavati kako ih je društvo takvima učinilo i ljude koji su u nekoj situaciji odlučili postati čudovišta. A posebno je bitna stvar da žene do prije nekoliko godina nisu bile priznate kao civilne žrtve rata. To se promijenilo tek peticijom koja se potpisivala u svim gradovima na premijeri "Grbavice", Jasmile Žbanić.

Kada se dogodio slučaj "Vještica iz Rija" u vašu obranu stali su samo novinari koji su kasnije činili jezgru Feral Tribunea. Koliko vas je razočarao izostanak reakcije ostalih kolega? Što mislite zašto su šutjeli?

Ne volim se vraćati na tu temu, ali činjenica je da je to velika sramota i dokaz da je struka, kada je trebalo birati između istine i podobnosti, odabrala podobnost. Većina se kolega na tom slučaju dokazalo kao politički podobni. To je njihova sramota, a nažalost ni danas nije puno bolje. Većina novinara naprosto je kupljena na najrazličitije načine. Te slobode medija o kojoj se toliko pričalo u Hrvatskoj naprosto nema.

Postoji li ijedan medij iz kojega, kada ga čitate, možete dobiti realnu sliku Hrvatske?

Ovo je mala zemlja u kojoj svatko svakog pozna pa je iz toga lako dobiti realnu sliku stanja. Poznajem puno ljudi s kojima razgovaram kada sam ovdje pa mi je sve jasno i bez da mi mediji išta kažu. Mediji, a naročito televizija, i dalje su prilično jednostavni u svom izvještavanju. O objektivnosti ne treba puno govoriti. Kada bi se situacija čitala samo iz medija, to ne bi bila istinita slika života u Hrvatskoj. Ali naravno da i dalje čitam sve jer sam znatiželjna i sve me zanima. Iako mi je jasno da većinom medija upravlja krupni kapital i da im oglašivači određuju teme.

Za vrijeme svog boravka u inozemstvu počeli ste pisati za mnoge utjecajne strane medije u kojima često kritički analizirate stanje u Hrvatskoj. Što biste rekli nekom od tih stranih novinara i urednika da vas upitaju koji je najveći problem Hrvatske?

Vjerojatno me to ne bi pitali jer u analizama treba dati što kompleksniju sliku, ne može se fokusirati samo na jednu stvar. Ali mislim da korupciju treba posebno istaknuti kao rak-ranu Hrvatske. Ne možemo naravno zanemariti ekonomsku krizu, ali i nju je pogoršala korupcija koja odlijeva velik dio sredstava u nepoznatim pravcima. A najgore je što se to ne istražuje kako treba. Neki napredak postoji, ali daleko je to od pravog istraživanja. Mene je jedan njemački kolega u čudu pitao kako Sanader može tek tako otići bez objašnjenja, kako to da aferu Hypo u Hrvatskoj nitko ne istražuje... To su neka sasvim normalna pitanja, ali ovdje ih više nitko i ne pita. Tako da, problema ima više, ali korupcija je sigurno najveći. Doduše, ako je to neka utjeha, nije to problem koji je karakterističan za nas, događa se svim zemljama u tranziciji.

Ali ipak gospodarski pokazatelji upućuju na podatak da ostale tranzicijske zemlje polako izlaze iz krize i stabiliziraju se dok Hrvatska tone sve dublje. Zašto smo baš mi najgori među lošima?

Valjda zato što ne učimo na primjerima drugih. Puno toga je pitanje političke volje, liderstva, itd. A velik je problem, na koji se često zaboravlja, i u tome što smo prošli rat, koji je završio prije 15 godina. Možda se mladim ljudima čini da je to jako daleko, ali zemlja je u tom razdoblju morala mijenjati politički sustav i razvijati demokraciju što sve skupa nije lako. U tranziciji na površinu uvijek isplivaju najambiciozniji i najsnalažljiviji, a ne najkvalitetniji. Znate već kako to onda ide: barba zaposli svog rođaka, nećaka i sve to skupa. Situacija se ne može promijeniti preko noći jer nema potencijala u ljudima. Oni koji bi mogli napraviti neki pomak ne mogu se dokopati vlasti, niti to žele.

Kažete da je problem što se zaboravlja da smo prošli rat. Ne mislite li da je možda još veći problem što se neki tog rata i dalje drže kao da je bio jučer?

Problem je i jedno i drugo. To je isto kao kod svakog drugog rata. Ljudi koji su svjedoci, koji su na bilo koji način doživjeli rat, uvijek će ga se držati i nikad neće moći zaboraviti. Mi se prema ratu ne odnosimo kako treba, nismo ga jasno artikulirali jer na to nismo naučili. U Jugoslaviji pa zatim i u Hrvatskoj mi nismo imali povijest kao nauku. Pogledajte samo iz kakvih se knjiga uči u školi. Nekad su te knjige pisane po napucima komunističke partije, a sada se pišu po napucima nacionalističke partije. Uzmite primjer Tita. O njemu je napisano preko tisuću knjiga, a još nema službene biografije u kojoj će svi podaci biti verificirani. Ista je stvar i s ratom, kojeg se također promatra ideološki. Doduše, kako očekivati da će Hrvati raskrstiti s Domovinskim ratom, ako još nisu raskrstili ni s Drugim svjetskim ratom, ustašama i partizanima. Velik je problem i što su Hrvati navikli na autoritarno društvo. Mi u politici nemamo drugi model ponašanja osim autoritarnog. Imamo demokraciju koja je samo prazna forma, koja ne funkcionira.

Jurica Pavičić je nakon zadnjih lokalnih izbora na kojima su potvrđeni Bandić, Kerum, Glavaš pa i Sanader napisao da Hrvati ne biraju sposobne političke vođe nego strogog oca koji će vladati čvrstom rukom. Zašto je to tako?

Zato što nemamo povijest drugačijeg političkog modela. Pogledajte kako su se rastali Češka i Slovačka, bez ikakvog rata. Ali to je zato što su oni i prije imali nekakav demokratski sistem iz kojeg su mogli učiti. A mi smo iz feudalizma uskočili u komunizam pa iz komunizma u demokraciju. I nemamo se na što osloniti pa se zbog toga narod osjeća sigurnije uz snažnog vođu.

Spomenuli ste Tita kao primjer takvog vođe. Što mislite zbog čega se opet na prostoru bivše Jugoslavije oko Tita gradi kult i njegova popularnost, posebno među mlađim ljudima, raste?

Vjerojatno zato što nije politički podoban, a mladi uvijek traže nešto što je kontra. A možda i zato što Tito nije u povijesti stavljen u pravi kontekst, nikad nije vrednovan na pravi način. Neki drugi mladi ljudi isto tako kao svoju ideologiju uzimaju ustaštvo, iako o njemu ništa ne znaju.

Već dugo živite u inozemstvu. Smatrate li da je došlo vrijeme za povratak u Hrvatsku?

Moram vas ispraviti i to uvijek moram nanovo ispravljati. Ne živim u inozemstvu, živim ravno pola-pola. Uvijek sam bila tu, ali kad čovjek nije prisutan u javnosti onda se stječe dojam da je odsutan. A ja sam iz javnosti bila prognana. Ali uglavnom živim na pola puta između Švedske i Hrvatske.

Svojevremeno ste napisali, pa su vas i zbog toga prozivali, da u Hrvatskoj nije dozvoljeno biti ništa drugo nego Hrvat. Je li to dozvoljeno danas?

To sam napisala prije 20 godina, naravno da se situacija promijenila u međuvremenu. Ali sve to izgleda dobro dok ne dođe do nekakve krize, a onda su u prvim redovima opet oni koji aplaudiraju protiv različitosti. Ratna situacija je jedno, a u mirnodopskoj situaciji se stvari mijenjaju, raste tolerancija. Međutim, kad se pojavi bilo kakva krizna situacija, na površinu izbijaju stari animoziteti. U tome veliku ulogu igraju i mediji koji manipuliraju javnim mnijenjem. Mi koji radimo u medijima morali bi paziti kako se izražavamo. Sloboda nije ono što se danas tako zove.

Za kraj, što mislite u stanju književne scene u Hrvatskoj danas i imate li kakav savjet za mlade pisce?

Nije na meni da im dajem savjete niti bih se željela u to upuštati. Nema tu pravila. A što se tiče stanja na sceni, ja se uvijek sjetim konca devedesetih kada se svake godine pojavljivalo nekoliko knjiga, uglavnom memoara. Vladala je jedna strašna tišina, strašan vakuum. Sada, desetak godina kasnije, ima toliko mladih pisaca, toliko žena koje pišu, da se to ne može nazvati nikako drugačije nego procvat. Drago mi je da ima toliko ljudi koji se time žele baviti, iako se od književnosti više ne može živjeti.