FOTO: FAH

U Ministarstvu znanosti i obrazovanja u vrlo tajnovitim i etički dvojbenim okolnostima kroje se izmjene Zakona koje nekim čudom izgledaju kao da ih je zagrebački rektor Damir Boras napisao sam za sebe. Stoga su ih brojni članovi akademske zajednice i mediji posprdno nazvali Lex Boras.

Jedna od najvažnijih predloženih promjena nedvojbeno je ona prema kojoj bi si Boras i njegovi kolege s lakoćom mogli uređivati da ne moraju u mirovinu s navršenih 65 godina. Prema postojećem zakonu to nije sasvim jednostavno, a može se i zakomplicirati, kao što se dogodilo Borasu.

Naime, osoba trenutno može biti rektor samo ako je redovni profesor, a redovni profesori odlaze u mirovinu sa 65, osim u slučaju kada njihov matični fakultet izrazi posebnu potrebu za njihovim radom. Kako rektori uz svoje rektorske obaveze nemaju puno vremena za nastavničke dužnosti, predviđeno je da predaju samo 20% radnog vremena. U takvim okolnostima bilo bi logično očekivati da bi rektor trebao biti vrlo vrijedan svojem matičnom fakultetu da bi on izrazio posebnu potrebu za njim.

Rukama i nogama protiv umirovljenja

Da priča o Lex Borasu bude jasnija, ponovimo ukratko ono o čemu smo na Indexu pisali u više navrata – rezimirajmo kronologiju Borasove borbe da ne ode u mirovinu unatoč tome što je prošle godine navršio 65.

Zašto bi se netko na poziciji rektora borio protiv toga da ode u mirovinu, trebalo bi svima biti jasno – financijske i sve druge pogodnosti rektora neusporedive su s onima koje može imati umirovljeni profesor.

Dakle, ponovimo - Boras je na dužnost rektora izabran, među ostalim, zahvaljujući glasu koji je dobio od Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Inicijativa Akademska solidarnost optužila ga je da se kasnije pokušao odužiti KBF-u tako što je preko svojeg nasljednika, dekana Filozofskog fakulteta Vlatka Previšića, gurao integraciju KBF-a i FF-a, koja je bila u interesu studenata i profesora prvog fakulteta, ali ne i drugoga. Previšić i njemu poslušni profesori istovremeno su trebali biti osiguranje da će se Borasu, kada navrši 65, produžiti ugovor o radu kako bi mogao nastaviti sa svojim rektorskim mandatom te se eventualno kandidirati za drugi. No stvari su se zakomplicirale, studenti i profesori FF-a pobunili su se protiv integracije, Previšić je ispraćen u mirovinu, a nove snage na fakultetu nisu pokazale sklonost za produživanjem ugovora rektoru koji ih je silio na neželjeno sjedinjenje. Nekim čudom, a na rektorovu sreću, iznenada se u odličnom tajmingu na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku u Petrinji otvorio natječaj za posao koji je bio kao skrojen za njega. Štoviše, rektor je bio jedini kandidat koji se javio, tako da je glatko prošao natječaj. No ubrzo se pokazalo da nekom greškom jedan uvjet natječaja nije bio savršeno skrojen za Borasa – trebao se zaposliti na 100% radnog vremena, a to kao rektor nije mogao. Naime, prema zakonu je nemoguće obavljati dva posla s punim radnim vremenom. Nekim novim čudom, a opet na sreću rektora, ubrzo se na Grafičkom fakultetu otvorio još jedan natječaj skrojen po njegovoj mjeri. Ovog puta nije bilo greške s radnim vremenom, tražio se čovjek njegovih kvalifikacija na 20% radnog vremena, upravo onoliko koliko rektor može raditi. Boras je opet bio jedini kandidat. No zatim se dogodilo novo, treće čudo i Borasova treća sreća - na Učiteljskom u Petrinji zaključili su da im Boras toliko jako treba da su obim posla iz natječaja smanjili sa 100% na samo 20%. Svi su bili zadovoljni, pa je rektor konačno potpisao ugovor. Usput, valja podsjetiti da je Boras, kao rektor Sveučilišta u Zagrebu, potpisao suglasnosti za čudesne natječaje za spomenuta radna mjesta na koje se sam, kao kandidat, poslije i prijavio.

Čemu točno Lex Boras?

Tu se sada možemo zapitati što će Borasu Lex Boras ako si je već sada osigurao nastavak zaposlenja. Naime, ugovor koji je potpisao u veljači 2017. vrijedi mu dvije godine, zaključno do 30. rujna 2019., a ovaj rektorski mandat istječe mu u rujnu 2018. Iz toga proizlazi da bi mogao ostati rektorom do kraja ovoga mandata te da bi se čak stigao kandidirati za novi mandat. No stvar ipak nije tako jednostavna. Naime, Boras će, ako uspije osvojiti još jedan mandat, navršiti 70. prije isteka mandata, a prema postojećem zakonu to je dob u kojoj konačno ipak mora u mirovinu. Ovu poteškoću otklanja Lex Boras! Prema njemu rektori bi teoretski mogli ostati u svojim foteljama sve do 74. godine života. Da stvar bude bolja, promjene će im omogućiti da im produženje ugovora ne moraju osigurati njihovi matični fakulteti, već bilo koja sastavnica sveučilišta, a budući da su rektori, ne bi im trebao biti veći problem naći takve, makar u nekom selu. U prilog tome govori činjenica da su dekan i vijeće Učiteljskog u Petrinji bili toliko počašćeni što će im doći osoba kalibra Borasa da su pristali na sve, pa i na smanjenje radnog vremena na 20%, iako su prema natječaju zapravo tražili nekoga na 100% - za što im je, ponovimo, suglasnost dao Boras.

Sukob interesa

Da stvar bude apsurdnija, na uobičajen hrvatski način, u Radnoj skupini koja kroji spomenute sporne izmjene sjedi glavom i bradom - Damir Boras. Štoviše, uz njega je tu još jedan 65-godišnjak, Ivo Družić s Ekonomskog fakulteta, predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost i visoko obrazovanje kojem bi promjena Zakona također odgovarala. Drugim riječima, olakšavanje uvjeta za neodlazak u mirovinu u 65. godini života predlaže skupina u kojoj sjede dvojica 65-godišnjaka!

Blaženka Divjak, redovita profesorica Fakulteta organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu, kaže da se šokirala kada je vidjela prijedlog te da se zapitala nisu li okolnosti u kojima povjerenstvo radi očiti sukob interesa.

„Kada sam pročitala jednu radnu verziju izmjena shvatila sam da je istina ono o čemu se u akademskoj zajednici, ali i u javnim medijima, već dosta dugo nagađalo, a to je da se donosi Lex Boras. Članak 57. postojećeg Zakona koji govori o izboru i ovlastima rektora, potpuno je prekrojen – i to po Borasovoj mjeri. Naime, dobar dio predloženih izmjena odnosi se na omogućavanje rektorima da rade praktički do 74. godine života. Navodno se ovim izmjenama žele urediti detalji oko izbora u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja i rad nakon 65. godine, no to se čini bez rasprave o suštini, a to je kako na naša visoka učilišta privući izvrsne znanstvenike i nastavnike. Drugim riječima, ovdje se uopće ne dovodi u pitanje ideja da zakon možda uređujemo tako da ostavljamo profesore da rade nakon 65. zato što si nisu osigurali nasljednike, možda čak i namjerno. Po svemu sudeći, čini se da Zakon treba mijenjati kako bi se nekima omogućio rad nakon 70-te, dok mladi stručnjaci odlaze iz Hrvatske. Sve to u situaciji u kojoj u znanstvenoj produktivnosti i inovacijama padamo sve niže, dok imamo brojne zakonske i administrativne prepreke koje onemogućavaju da naša visoka učilišta vode ili da na njima predaju kvalitetni stručnjaci iz inozemstva“, rekla je za Index Divjak, svojevremena kandidatkinja za rektoricu SuZ-a.

Divjak ističe da bi se po novom prijedlogu rektori također birali među značajno starijim profesorima nego što je to do sada bio slučaj.

„Rektor bi se birao isključivo među redovitim profesorima u trajnom zvanju, a ne među redovitim profesorima kako je sada propisano – dakle, među onima koji su u prosjeku pet godina stariji od redovitih profesora. Ukratko, bilo bi sve manje prilika za mlade, a mandat rektoru, sada to izričito žele staviti u Zakon, ne bi bio prekinut jer je navršio 65 i jer nije dobio produžetak ugovora od matičnog fakulteta. Sada još samo treba žurno donijeti izmjene Zakona kako bi se sve kockice stigle posložiti na vrijeme“, poručila je Divjak upozorivši da se pete po redu izmjene i dopune Zakona iz 2003. pripremaju daleko od očiju zainteresirane javnosti, bez prethodne rasprave o tome što se promjenama želi postići te da sastav radne skupine koja radi na njima nije javno dostupan.

U cijeloj ovoj priči također je interesantno to što kriterije izvrsnosti za one koji žele raditi nakon 65. donosi Nacionalno vijeće za znanost čiji je predsjednik ranije spomenuti Družić koji je, kako smo već rekli, također u kategoriji 65+ i također je član Radne skupine koja predlaže izmjene. Te kriterije Nacionalno vijeće trebalo je donijeti još 2014., ali to još uvijek nije učinjeno.

Pretpostavka je da bi se dvojbene izmjene uskoro trebale uputiti u javnu raspravu, a vjerojatno bi bilo optimalno da se ona održi kada su svi na godišnjem odmoru, kako bi se dokument potom u saboru uz što manje buke progurao kroz hitnu proceduru.

Ukopavanje za rat s Filozofskim i Hrvatskim studijima

Novi prijedlozi idu na ruku Borasu u još jednom važnom segmentu. Naime, prema njima rektor bi na neki fakultet uz vršitelja dužnosti dekana legalno mogao postavljati i v.d. prodekane. To bi mu, uz postojeći izborni sustav i utjecaj u Senatu, dalo moć koja podsjeća na faraonsku.

Divjak kaže da bi još samo trebalo da se ozakoni da takva promjena vrijedi retrogradno.

„S takvom točkom pokrila bi se trenutna situacija koja blokira Filozofski fakultet, a koju je kreirao Boras kada je nakon razrješenja Previšića postavio v.d. dekana i v.d. prodekane“.

U kontekstu Borasovih borbi s Hrvatskim studijima zanimljiva je i predložena odredba o širenju ingerencija samostalnih sveučilišnih odjela. Naime, rektor i njegovi bliski suradnici prije nekoliko mjeseci donijeli su odluku o svođenju HS-a, koji je bio sveučilišni centar, na sveučilišni odjel. To nije bilo u skladu s trenutno važećim zakonom koji propisuje da odjeli izvode nastavu u samo jednom znanstvenom polju ili u interdisciplinarnom području, dok se na HS-u izvodi nastava u sedam znanstvenih polja koja pripadaju trima različitim znanstvenim područjima. Sindikat je stoga podnio upravnu tužbu protiv takve odluke. Čini se da se iz takve situacije Boras i njegovi suradnici pokušavaju izvući izmjenama zakona. Pojednostavnjeno, logika Borasa i njegovih može se ovako sročiti: Sveli smo sveučilišni centar na sveučilišni odjel jer nam je tako odgovaralo kako bismo proveli neke svoje zamisli. To nije u skladu sa zakonom? Nema problema, promijenit ćemo zakon.

Daljnja degradacija sustava

Stvar tu ne staje. U prijedlogu novih izmjena ima još kurioziteta. Primjerice, pravnici u Radnoj skupini nastoje progurati poseban članak o 'pravim studijima' u kojem se propisuje da oni mogu biti samo integrirani preddiplomski i integrirani sveučilišni studiji, suprotno bolonjskoj reformi koja insistira na razdvajanju preddiplomskog i diplomskog ciklusa. Drugim riječima, studijima koji nisu uređeni da u komadu traju pet godina crno se piše.

Također, izmjene će, kako se sada čini, opet otvoriti mogućnost ubrzanog napredovanja tako da će uskoro na pojedinim fakultetima do 45. godine svi već biti u najvišim zvanjima, osobito uz niske kriterije za izbore u zvanja koji su na snazi za pojedina znanstvena područja.

Nadalje, čini se da je i položaj sindikalnih predstavnika u tijelima odlučivanja na klimavim nogama, odnosno da se želi smanjiti utjecaj sindikata na procese odlučivanja na sveučilištima. Ovo je vjerojatno rezultat Borasovog nastojanja da iz Senata ukloni članove-predstavnike sindikata koji u proteklih godinu dana na sjednicama prečesto postavljaju neugodna pitanja.

Konačno, promjene bi također trebale dodatno oslabiti poziciju Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju koji je potvrdio da je ministar Pavo Barišić plagirao dijelove svojeg znanstvenog rada. To bi također odgovaralo cijelom nizu Borasovih suradnika koji su prijavljeni za slične etičke prijestupe.

Divjak kaže da će zacrtane promjene Zakona dodatno degradirati naše visoko obrazovanje koje posljednjih godina ionako postojano tone.
 
"Što nam nudi promjena Zakona kako je sada zacrtana? Izbjegavanje važnih razvojnih tema, definitivno daljnje devastiranje visokog obrazovanja, učvršćivanje klijentelizma u znanosti i obrazovanju te odustajanje od visokog obrazovanja kao javnog dobra", upozorava Divjak.