Što bi Mandela rekao?

Što bi Mandela rekao?

PROTEKLIH je dana svoj 90. rođendan slavio Nelson Mandela, dobitnik Nobelove nagrade za mir i jedan od najmanje upitnih državničkih autoriteta na svijetu. U današnjem medijima, kojima dominira površnost, malo tko će se zapitati što je to zapravo Mandela učinio da bi zaslužio takav polubožanski status. Jedan od odgovora na to se i nalazi i u 27 godina koje je svojevremeno odrobijao nastojeći u svojoj domovini ostvariti jedno tako jednostavno i razumljivo načelo kao "jedan čovjek, jedan glas".

Da Mandela postavi pitanje kako i da li se to načelo ostvaruje u današnjoj Hrvatskoj, odgovor bi bio negativan. Zapravo, takvo pitanje se uopće ne postavlja. Usprkos redovnog gunđanja na račun pokvarenog, korumpiranog i nesposobnog političkog establishmenta, malo tko se usuđuje u pitanje dovesti mehanizme političkog sustava koje rezultiraju takvim establishmentom. Za to je možda najbolji primjer nakaradni izborni sustav, za kojeg je vrlo jasno da predstavlja drastično odstupanje od načela "jedan čovjek, jedan glas".

O izbornom sustavu se počelo malo pričati tek neposredno prije prošlih izbora, kada je SDP sebe torpedirao zlosretnim napadom na biračko pravo dijaspore. Ono što je cijelu tu priču učinilo aktualnom nije bilo SDP-ov naglo pronađeno gnušanje nad time da o Hrvatskoj odlučuju oni koji je nikada nisu vidjeli niti joj plaćaju porez; javnost je bila dovoljno cinična da u tome prepozna pragmatičnu računicu, odnosno delegitimiranje saborskih mandata koji su u jesen prošle godine izgledali kao jedini način da HDZ očuva vlast.

SDP-u, s druge strane, nije padalo na pamet da dovodi u pitanje saborske mandate rezervirane za nacionalne manjine iako oni predstavljaju daleko veći otklon od načela "jedan čovjek, jedan glas". Dovoljno se podsjetiti da u Saboru danas sjede zastupnici izabrani s tri stotine glasova, dok su bez mandata ostali neki koji su dobili možda i četrdeset puta više. Međutim, SDP u tome nije vidio problem, između ostalog i zato što se računalo da će ta manjinska "rezerva" biti SDP-ov odgovor na HDZ-ovu dijasporu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Da je SDP na vrijeme uočio taj problem, svoj "ziheraški" i populistički napad na saborske mandate dijaspore je mogao napraviti u paketu koji bi sadržavao i "politički nekorektno" i "antieuropejsko" zalaganje za ukidanje ili barem reformu zajamčenih saborskih mjesta za manjine. Takav riskantan potez bi ih u očima birača učinio daleko uvjerljivijim, ali se glavna oporbena stranka još jednom pokazala nesklona ikakvim radikalnim potezima.

S druge strane, jasno je da bi zalaganje za ukidanje ili reformu saborske zastupljenosti nacionalnih manjina bilo dočekano na nož kao veliki korak unatrag. S obzirom na svoja traumatična iskustva iz dalje i, pogotovo, bliske prošlosti, Hrvatska mora biti susretljivija prema svojim nacionalnim manjinama nego što je to slučaj u nekim drugim državama. Postoje valjani argumenti da takav pristup bude uključivao i pozitivnu diskriminaciju, čak i u sferi zastupljenosti u Saboru.

Međutim, postavlja se pitanje hoće li taj pristup – čak i ako je motiviran najboljim namjerama – na kraju biti kontraproduktivan. Njime se manjine getoiziraju, a neke – s obzirom na nespretna zakonska rješenja – čine "vrjednijima" u odnosu na druge. Njime je također omogućeno da relativno malen broj birača, vođen interesima koji ne moraju imati mnogo zajedničkog s većinom, odlučuje o tome kakva će biti vlada.

Time je u Hrvatskoj uspostavljen "demokratski deficit", koji će postati još veći ako se prihvati inicijativa o dvostrukom pravu glasa za pripadnike nacionalnih manjina te tako na mala vrata uvede sa suvremenom demokracijom nespojiv koncept građana prvog i drugog reda. A o tome što otuđenje naroda od vlasti može učiniti i daleko jačim političkim organizmima od Hrvatske možda najbolje svjedoče postreferendumske nevolje Europske unije.

Primjena načela "jedan čovjek, jedan glas" u današnjoj Hrvatskoj može izgledati riskantnom, teškom i složenom. Međutim povijest – iako to mnogi uporno ne žele priznati – da se teško nešto veliko može postići "linijom manjeg otpora". Čovjek koji je 27 godina sjedio na otoku Robben definitivno nije išao tim putem.

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara