Foto: Hina

KAD U nedjelju hrvatski građani na referendumu budu odlučivali o definiciji braka, mogli bi se gotovo 25 godina nakon pada Berlinskoga zida ponovno svrstati među bivše komunističke zemlje istoka Europe koje su odlučile to pitanje rješavati na ustavnoj razini.

I prije referenduma, u Hrvatskoj se od 2003. istospolnim zajednicama priznaje status neregistrirane kohabitacije, a socijaldemokratska vlada najavljuje i skore zakonske odredbe o registriranom partnerstvu. Zakon o suzbijanju diskriminacije štiti i od diskriminacije na temelju spolne orijentacije, ali i u ustavu među kategorijama diskriminacija koje su izrijekom zabranjene, spolna se orijentacija ne spominje.

Deset zemalja u Europi, među njima i pet članica Europske unije, ustavom brak definira kao zajednicu muškarca i žene. Svih deset zemalja do 1990. bilo je iza Željezne zavjese. Bugarska, Poljska i Mađarska, danas članice Europske unije, bile su zemlje tzv. Istočnoga bloka. Latvija i Litva, također zemlje EU-a, uz Ukrajinu, Bjelorusiju i Moldovu, bile su u sastavu Sovjetskoga Saveza, a Srbija i Crna Gora dvije su od sedam zemalja nastalih raspadom komunističke Jugoslavije.

Europski istok štiti brak

Mađarski veleposlanik Gabor Ivan nije želio za Hinu komentirati pitanja vezana za predstojeći hrvatski referendum. Njegova zemlja od 2009. priznaje registrirano partnerstvo kao zajednicu rezerviranu isključivo za osobe istog spola. Registrirani partneri ne mogu posvojiti dijete, podvrgnuti se postupku umjetne oplodnje, niti uzeti isto prezime.

Kad je u Mađarskoj 1. siječnja 2012. na snagu stupio novi ustav, prvi nakon pada komunizma, u nj je ušla odredba o braku kao zajednici jednoga muškarca i jedne žene, a u odredbi o zabrani diskriminacije ne spominje se spolna orijentacija.

Predstavnica bugarskog veleposlanstva objasnila je za Hinu kako bugarski ustav definira brak kao zajednicu muškarca i žene. U zemlji u kojoj se 54 posto djece rađa izvan braka, posvajanje djeteta omogućeno je i osobama koje nisu u braku, bez obzira na spolnu orijentaciju, a nije legalizirana ni heteroseksualna izvanbračna zajednica. Legalizacija istospolnih brakova onemogućena je ustavnom definicijom.

Iako homoseksualnost nikad nije bila ilegalna u Poljskoj, koja je prva zemlja koja je 1932. i zakonski zabranila kažnjavanje homoseksualaca, službena Varšava nije zakonski regulirala formalne veze osoba istog spola, a ustav utvrđuje da su "brak kao veza žene i muškarca, obitelj, majčinstvo i roditeljstvo pod zaštitom i brigom Republike Poljske".

Ustavna definicija braka u Litvi glasi: "brak se sklapa na temelju obostrane slobodne volje muškarca i žene", a građanski zakonik te zemlje definira ga kao dogovor u koji svojom voljom ulaze osobe suprotnog spola, kažu iz litavskoga veleposlanstva u Zagrebu. "Zakonski nije regulirana neregistrirana kohabitacija niti koji drugi tip partnerstva", a ustav ne spominje obitelj.

U toj je zemlji bilo inicijativa da se prizna istospolno partnerstvo, a "2012. samo je jedan glas nedostajao inicijativi koja je zahtijevala ustavni amandman kako bi se obitelj definirala kao zajednica muškarca i žene".

Strah od homoseksualaca

Istospolni par ne može posvojiti dijete u Litvi u kojoj se 77,2 posto stanovništva smatra katolicima, a litavska biskupska konferencija "često se koristi svojim pravom da iskaže svoje mišljenje o važnim pitanjima poput istospolnih zajednica, pobačaja ili oglašavanja alkoholnih pića", kažu u litavskom veleposlanstvu u Zagrebu.

Latvija je 2004. postala članica Europske unije, a već krajem 2005. u ustav je ušla odredba o zabrani istospolnog braka, potez koji je u Europskome parlamentu okarakteriziran kao homofoban i nazadan, ali latvijski parlamentarni zastupnici obrazlagali su promjenu ustava strahom da će Unijini zakoni omogućiti pripadnicima gay zajednice nova prava, među ostalima i pravo na brak.

Ustavni amandman promijenio je jedan odlomak o dužnosti države da štiti obitelj: "država štiti i podupire brak - zajednicu muškarca i žene, obitelj, prava roditelja i prava djeteta".

Iako je i prije ustavne promjene istospolni brak u Latviji bio ilegalan, latvijska Prva stranka svoju je inicijativu obrazlagala potrebom "zaštite tradicionalne obitelji od prijetnje homoseksualnog životnog stila", prenio je BBC te 2005. formulaciju nalik onoj kojom se i u Hrvatskoj služe zagovornici ustavne zabrane.

U ustavima Bjelorusije, Moldove, Ukrajine te Srbije i Crne Gore izrijekom stoji kako je brak zajednica muškarca i žene, a u prve tri naglašena je i obveza države da skrbi o obitelji.

Na karti Europe, zemlje na istoku ne priznaju istospolne zajednice ili odredbu o zabrani dižu na ustavnu razinu, zemlje središnje Europe priznaju prava istospolnim zajednicama, a zapadne i sjeverne zemlje, uz više ili manje protivljenja izjednačile su prava istospolnih zajednica s heteroseksualnima, a često se i zajednica u koju ulaze osobe istog spola službeno zove brakom.

U Norveškoj svi brakovi jednaki

U Norveškoj se i "istospolne zajednice zovu brak i u donošenju takve odluke protivljenja gotovo i nije bilo", kaže veleposlanik u Hrvatskoj Henrik Ofstad, "a nema ni pokušaja da se taj status izmijeni".

Istospolni parovi imaju jednaka prava u posvajanju kao i heteroseksualni, dodaje Ofstad koji smatra da je pitanje hrvatskoga referenduma unutarnje pitanje hrvatske politike u koje ne želi ulaziti.

Norveška je "općenito nesklona referendumima i od 1814. organizirala ih je samo pet", kaže norveški veleposlanik, ali "nikad o pitanju koje se tiče manjina". Norveška generalna politika u vezi s manjinama, bile one seksualne, nacionalne ili druge, jest "pružiti tim skupinama sva prava potrebna da one ne bi bile diskriminirane ili se takvima osjećale", kaže norveški diplomat.

U Belgiji se gay osobe i lezbijke smiju vjenčati i imaju potpuno jednaka prava kao i vjenčane heteroseksualne osobe te mogu posvajati djecu.

"U dijelu društva isprva je bilo protivljenja, ali to nikada nije destabiliziralo vladu ni na koji način", kaže belgijska veleposlanica u Hrvatskoj. "Odluku je donijela tada vladajuća koalicija koja je imala većinu u parlamentu, a ‘ustavno’ pitanje nikad se nije postavilo”, dodaje.

Rimokatolička crkva u Belgiji nije bila za to, "ali je ostala sasvim unutar zakonskih ograničenja dopuštenih u protivljenju vladinim postupcima", rekla je za Hinu belgijska veleposlanica u Hrvatskoj Nancy Rossignol.